Lucijan Diminić
RAZVITAK POMORSTVA NA ISTOČNOJ OBALI ISTRE U 19. I 20. STOLJEĆU

Copyright - bez odobrenja autora korištenje ovog texta van objave na stranici Gallerion nije dozvoljeno

Na istočnoj obali Istre vrlo je rano bilo razvijeno brodarstvo (pomorstvo), pa su već u ranom 19. st. Volosko i Lovran imali svoje jedrenjake koji suplovili sredozemljem, kao i ostalim svjetskim morima. Isto tako su Ika i Volosko već tada imale svoje malo brodogradilište u kojem se gradilo male drvenebrodove (trabakule) na jedra. U jednom vremenu 19. st. cijela obala Liburnije od Voloska preko Lovrana, Mošćenica (Draga), Bršeća do Plomina (cijelaPlominština), bila je usmjerena na more - pomorstvo, a pomorskih kapetana duge plovidbe na području Liburnije ima sve do naših dana; kap. Volčić Andrija -Ika, kap. Mandić Ivan - Lovran, kap. Dušan Vrus i Žažula Ludvig - Opatija, kap. velike obalne plovidbe, Stjepan Dražulj - Moščenička Draga i mnogi drugi.

Ipak najintenzivniji razvoj pomorstva na istočnoj obali Istre od Liburnije preko Plominštine i Labinštine do Raškog kanala djelomično i južnije, imamao udrugoj polovici 19. st., a najsnažniji razvitak imali smo u prvoj polovici 20. st.

Želim također napomenuti da je više članova posade na brodovima Austro-ugarske mornariceu drugoj polovici 19. stoljeća u ekspedicijama prema sjevernom polubilo upravo iz ovih naših krajeva. Tako je prema istraživanju Miljenka Smokvine ,,Jadranski pomorci na Arktiku'' već u prvoj ekspediciji 1872. – 1874.godine brodom ,,Admiral Tegethoff'' kojim je zapovjedao kapetan Karl Weyprecht koja je otkrila zemlju ,,Franje Josipa'' , polovica članova ekspedicije bilisu pomorci iz ovih naših krajeva sjevernog Jadrana i to ; Latković iz Plomina, Felišić i Stiglić iz Bakra, Lusina iz Cresa, Katarinčić iz Malog Lošinja,Jakov Sušić iz Voloskog, Frane Letiš iz opatije, Vicko Palmić iz Lovrana, Marula iz Rijeke i Večerina iz Drage (Sušak).

Već nakon nekoliko godina iza prve ekspedicije, upravo na poticaj kapetana Karla Weyprechta, poduzet je međunarodni pothvat u kojem je sudjelovalo 12zemalja među kojima i Austro-ugarska, koja je poslala svoju ekspediciju na otok Jan Mayen u području Arktika, a gotovo pola ekipa ekspedicije činili supomorci iz naše Hrvatske obale, a dosta njih iz ovih naših krajeva ,,Quarnerioli'' kako su ih tada popularno zvali i to ; Stefano Rocco iz Rovinja, JosipŠamanić iz Krka, Toma Diminić iz Kraljevice, Josip Baretinčić i Josip Giordana iz Rijeke, Višković Toma ,,Sturla'' iz Viškovići-Labin (Piccolo di Trieste)koji je tamo i umro i sahranjen je na Grenlandu.

Također je vrlo rano bilo razvijeno pomorstvo na istarskim otocima Cresu i Lošinju. Cres i Lošinj imali su brodobradilišta koja su gradili i veće drvenebrodove – prekooceanske jedrenjake, a naročito brodogradilište u Malom Lošinju, koje je kasnije gradilo i željezne brodove (parobrode).

Oceanska su prostranstva u doba intenzivnog trgovanja između kontinenata, od graditelja brodova zahtjevala izgradnju oceanskih jedrenjaka koje i danasmnogi drže nenadmašenim svrsishodnosti i ljepote. Jasno, u vrijeme jedrenjaka onome čemu se moralo prilagođavati, nisu bili više zahtjevi prirodnogokoliša, već i ekonomska opravdanost izgradnji brodova i njihova isplativost u prijevoza tereta postala odlučujuća odrednica klasa. Jedrenjaci su plovećiizmeđu kontinenata pokazali nevjerovatnu izdržljivost brodova i njihovih posada. Pokušavajući ispuniti sve zahtjeve (zadatke), jedrenjaci su povečavalitonažu mjenjajući oblik trupa, broj jarbola, vrste jedara. Jedrenjake se dijelilo na one oceanske (Nava, Bark, Skuner, Skuna bark, Bark skuna, Bark bestia,Brik, Brigantin …), i one male obalne. Tako su uzduž Jadrana najčešće plovili trabakuli, Bracere, Bragoci, Legeri.

Pojavom parobroda moglo bi se reći, prostranstva Oceana, brisana je jedna jedina, ali vrlo brojna klasa, ona jedrenjaka.

Mali Lošinj je imao vrlo rano 19. st., pa do naših dana pomorsku školu "Nautiku", u kojoj se školovalo vrlo mnogo pomorskih kapetana duge plovidbe sa ovihistarskih otoka, Cresa i Lošinja, ali i kapetana sa istočne obale Istre, koji su svoju pomorsku karijeru sticali za vrijeme Austro-Ugarske, na lošinjskimjedrenjacima, a kasnije i na modernim parobrodima svih pomorskih kompanija Trsta i Rijeke, i bili su lošinjani jedni od poznatijih kapetana u pomorskimkrugovima tog vremena, ali i za vrijeme Italije, sve do drugog svj. rata, pa nešto iza rata do danas, tako da Lošinj ima vrlo dugu pomorsku tradiciju, dužuod jednog stoljeća, sve do naših dana.

RAZVITAK POMORSTVA U RAZNIM VREMENSKIM RAZDOBLJIMA

Poznato je nekoliko povijesnih razdoblja Sredozemlja (Mediterana). Prvo razdoblje stari vijek - Antika, stara Grčka i Rimsko Carstvo, preko srednjeg vijekasve do otkriča Amerike. U tom razdoblju, u Sredozemlju je razvijen vrlo intenzivan pomorski promet. Sva robna razmjena triju kontinenata Azije, Afrike iEurope, iz područja koja gravitiraju obalama i lukama Sredozemlja odvija se pomorskim putem, pa je tada Sredozemlje najvjerojatnije jedno najprometnijemore na svijetu, naročito na zapadnoj hemisferi, pa od tud i ime (Sredozemlje - Mediteran).

Drugo razdoblje od otkrića Amerike postupno se pomorski promet iz Europe sve više usmjerava na zapadno Europske i sjeverno Europske luke, pa Atlantikomprema Sjevernoj i Južnoj Americi Južnoj Africi, te Srednjem i Dalekom istoku.

U drugoj polovici 19. i početkom 20. st., događaju se u svijetu velike gospodarske i društvene promjene, a presudne su prekopavanje Suedskog kanala (1869.god.), nestanak prekooceanskih jedrenjaka, pojava parobroda.

I sad imamo novo razdoblje Sredozemlja, brodovima je skračen put iz Sredozemlja prema Srednjem i Dalekom Istoku kroz Suedski kanal, pa u Sredozemljuponovno jača pomorski promet, a također i na Jadranu - Sredozemnom rukavcu, koji se "uvukao" duboko u Europsko kopno, pa se sada jače razvijajuSjevernojadranske luke Trst i Rijeka, koje se odmah iza toga željeznicom povezuju Trst sa Bečom 1857 god., (a kasnije i sa Budimpeštom), a Rijeka 1873.god. sa Bečom i Budimpeštom i dalje obje luke prema Srednjoj Europi.

Kako su parobrodi i želljezničke lokomotive na paru, pa im za pogon treba ugljen, a jedini rudnik kamenog ugljena bliže mora, na Sredozemlju, je u Raši, naistočnoj obali Istre, pa se tada snažnije razvija rudarstvo na Labinštini, gdje su otvoreni rudnici u Krapnu i Vinežu (Raša i Strmac). Ugljen iz ovihrudnika sve je traženiji, njime se pokreću prvi parobrodi, lokomotive, te tvornice. Izvozna luka raških ugljenokopa je Bršica, smještena na "dnu" Raškogkanala - zaljeva, zapadno od Trgeta (malo mjesto u Raškom kanalu), a ugljen iz ove luke prevozi se malim brodovima, trabakulima na jedra do 200 tonanosivosti, najčešće do Trsta i Rijeke ili neke manje Sjevernojadranske luke. Svi ovi jedrenjaci (trabakuli) su u posjedu (vlasništvu) pomoraca našeg kraja.A dosta je večih parobroda doplovljavalo u Rašu (luku Bršica) radi dopune zaliha ugljena (bunkeriranja). U isto vrijeme napravljena je uskotračnaželjeznička pruga od Krapna i Raše (ugljenokopa) do utovarne luke Bršica, a cjelokupan iskop ugljena raških ugljenokopa izvozi se preko ove luke.

Razvojem pomorstva grade se objekti infrastrukture, koji služe razvoju toj djelatnosti, pa u to vrijeme Autsrija gradi pristaništa (obale) na cijelojistočnoj obali Istre od Voloska do rta Kamenjak (Promantura) izgrađene su male lučice (pristaništa) u Voloskom, Opatiji, Iki, Medveje, Lovrana, MoščeničkeDrage, Plominu, Rabcu, Tunarici i Trgetu, te luku Bršica. Također su tada izgrađene zgrade svetionika u Rabcu, na Crnoj Punti Marleri Porer Rt Kamenjak -Premantura i Ubasu (ulaz u Raški kanal). Budući je u Raškom kanalu pomorski promet postao vrlo intenzivan, postavljena su lučka svijetla na svim mjestima(rtima) nužniim na noćnu plovidbu na cijeloj dužini Raškog kanala sve do Trgeta i Bršice, pa je na rtu Sv. Nikola sagrađena kuća (svetionik) koja održavasva svjetla u raškom kanalu. Lučka svjetla (male lanterne) montirane su u svim lučicama Liburnije. Uspostavljene su lučke vlasti, lučka kapetanija(ispostava) u Volokom, u Plominu i u Raši (Trget), a na Trgetu je podignuta nova zgrada lučke kapetanije koja i danas služi svrsi.

Budući da je koncem 19-tog stoljeća došlo do ukidanja kmetstva (kolonat), seljaka ima sve više a zemlja je ista.Kako je u našem kraju, kršovitoj Liburnija( Brseć – Mošćenice ) Labinštini i Plominštini, zemlja vrlo oskudna, obitelji sve brojnije, braća se dijele, a zemlja sve tijesnija, tj. sve manje je imapo glavi obitelji, pa se od zemljoradnje i stočarstva više ne može pristojno živjeti, pa ljudi traže egzistenciju u pomorstvu, rudarenju i drugimdjelatnostima. Tako dok se seljaci sjeverozapadne labinštine, koji su bliži rudnicima u Krapnu i Vinežu - tj, raškim ugljenokopima, zapošljavaju se urudniku, a oni drugi iz južnog i jugoistočnog dijela od Liburnije (primorske labinštine i plominštine) usmjeravaju se na more - pomorstvo i to od Plominado Raškog kanala, pa i južnije do Medulina (te na istarske otoke). Razvojem i širenjem luka Trsta i Rijeke, opet oživljavaju i rakljanski kamenolomi uzsamo more u raškom kanalu, odakle se trabakulima i bracerama prevoze sve vrste kamena i vapna do ovih luka. U početku na ovim trabakulama plove pomorci izdrugih krajeva Istre, a postupno se ukrcavaju i pojedini pomorci iz ovog našeg kraja Liburnije – Brsešćine, Labinštine i Plominštine i Raklja (zapadnaobala Raškog kanala).

No ovdje treba svakako spomenuti da su prvi ljudi ovog jugoistočnog (primorskog djela Istre) prvi koji su potražili i našli egzistenciju kao pomorci izaplovili na našim trabakulima - jedrenjacima sa obale Liburnije, Labinštine i Plominštine, bili su oni koji su četiri pa nekad i više godina služili nabrodovima Austo-Ugarske ratne mornarice i tamo stjecali prve pomoračke vještine, a neki naučili čitati i pisati.

Prva dva mladića (za koje se zna) da su služili Austro-Ugarskog ratnu mornaricu, i pod komandom admirala Tegetoffa, godine 1866, sudjelovali u bitci kodotoka Visa između Austro-Ugarske i Talijanske ratne flote bili su Ivan Dobrić iz Brovinja i Mate Diminić - Gopčić iz Sv. Lovreča Labinskog. Dobrić jecijelog života pričao o toj bitci, hvalio se da je on, kada su udarili pramcem u talijanski ratni brod skočio na neprijateljski brod i zarobio dva časnikatalijanske mornarice i doveo ih svezane na "svoj" austrijski brod i da ga je tom prilikom admiral Tegetoff pohvalio i nagradio sa cigarom govoreći: "Bravo,Dobrić, čapa un cigaro di Virginia". Naravno, ovaj Dobrićev podvig nije se mogao provjeriti. Također je koncem 19. st. (oko 1895. god.) Višković Dinko(Čiko - Momolo) iz Svetog Lovreća - Labin, služeći vojsku u Austro-Ugarskoj ratnoj mornarici na ratnom jedrenjaku oplovio Atlantic do Južne Amerike,odnosno do Argentine, Buonas Airesa i natrag. Ovi su ratni jedrenjaci već imali i mali parni stroj kojeg su koristili samo pri ulasku i izlasku iz luke.

Vrlo je teško utvrditi koji je bio prvi pomorac ovog kraja istočne obale Istre - jugoistočne labinštine i plominštine, te koji je prvi položio ispitbrodovođe (kapetan male obalne plovidbe) - (piccolo capotagio), kako su ga tada zvali, i koji je zapovijedao nekim našim trabakulom - jedrenjakom.

Znano je da je vrlo rano krajem 19. st. obitelj Diminić Martina "Simona" sa sinovima Petrom i Ivanom, u društvu sa obiteljem Višković Ivana (Domcak Ivić)iz Sv. Lovreča labinskog u posjedu broda (trabakula - jedrenjaka, pifer) "ANGELINA" od 120 tona nosivosti (L. P. Pula), a prvi zapovijednik na "ANGELINI"je Višković Ivan - Ivić, rođen 1852. god. kap. male obalne plovidbe (Piccolo Capotagio).

Krajem 19. st. kupuju mali trabakul - jedrenjak "POIANA" 80 tona nosivosti (L. P. Pula), Dinko Višković (Mene Ivić), u društvu sa Zamarijom Rajković(Lončar) i Josip Diminć (Franela Sipulin), svi iz Sv. Lovreča (Labin), a prvi kapetan na "POIANI" je Josip Diminić - Sipulin, rođen 1872. god., brodovođa.

Pred prvi svj. rat Zamarija Diminić (Franić) iz Sv. Lovreča sa sinovima Martinom i Ivanom kupuje mali trabakul "TONIN" od 70 tona (L. P. Rijeka) sagrađen uIki. "TONINOM" zapovijedaju sinovi Martin i Ivan, naizmjenično po jednu godinu. Jednu godinu brodom zapovjeda Martin, a Ivan vodi domaćinstvo i obrnuto Obabrata su kapetani male obalne plovidbe.

Tako je pred Prvi svjetski rat Glavičić Anton (Lemeh) iz Brovnja (Koromačno) Labin sa sinovima Antonom, Vjekoslavom (Vikom), i Vicom kupuje trabakul(pifer) od 140 tona nosivosti (L. P. Mali Lošinj) "S. MARIA". Prvi zapovijednik na brodu je stari Anton Glavičić (Lemeh), brodovođa.

Koncem 19. st. u posjedu su malog trabakula na jedra loger "S. MARKO" od 100 tona nosivosti (L. P. Pula) obitelj Pave Licula (Letiš) i Martin Kobavić(Matulinac) iz Sv. Lovreča - Labin, a prvi kapetan na brodu je Pave Licul (stariji Licul), brodovođa.

Vrlo rano obitelj braća Glušići iz Sv. Marine, Vice i Anton u društvu s Tominović Dinkom, iz Sv. Marine - Labin, gornje selo (Skrakoni) u posjedu sujedrenjaka "S. VINCENZO" od 120 tona nosivosti (L. P. Rijeka), a prvi zapovijednik na brodu je brat Anton Glušić, kap. male obalne polovidbe.

U prvom deceniju 20.-og st., dvije obitelji Kobavić Mate (Matulinac) i Kobavić Ivan (Bazaliska) iz Sv. Lovreča – Kobavići - Labin u posjedu su trabakula(loger) "COLOMBO" od 100 tona nosivosti (L. P. Pula). Posadu broda čine članovi obje obitelji Kobavići, a prvi kapetan broda je Mate Kobavić.

Obitelj Diminić Nikola (Mikula Marion) i brat Anton Diminić (Foškin) i obitelj Diminić Antona (Simoni Petrinkini) iz Sv. Lovreča - Labin u društvu sAntonom Vlačićem (Petakonom) iz Stanišovi, i Vitom Jelčićem iz Trgetari - Raša u posjedu su trabakula (pifer) "ARGENTINA" od 120 tona nosivosti (L. P.Pula). Prvi kapetan "ARGENTINE" je Nikola Diminić (Marion), brodovođa.

Obitelj braća, Stjepan i Martin Višković (Zupaneto) iz Viškovića Sv. Lovreč - Labin, početkom 20. st. kupuju jedrenjak (pifer) "S. ELENA" od 120 tonanosivosti (L. P. Pula). Prvi zapovijednik broda je Stjepan Višković, kap. male obalne plovidbe.

Kako je već spomenuto, vrlo rano, još u 19. st., i plominština od Brseča - Moščenićka Draga, Brsečkog i Plominskog zagorja, preko Plomina, do njegoveokolice, Klovar, Stepčići, Vozilići, Kožljak pa sve do Čepića i Kršana i Sušnjevice ima dosta pomoraca i brodova. Isto tako i labinština od Plomina prekoRapca, Prtloga, Sv. Marina, Ravni, Tunarica, Sv. Lovreč, Trget do Raše, Raklja i južnije do rta Porera (Promantura).

Prvi mali brodovi (bracere) spominju se u Plominu već početkom druge polovice 19. st. u vlasništvu Dobrić Franje, 40 do 50 tona nosivosti (L. P. Plomin).To su mali brodići na jedan jarbol sa samo dva člana posade, sa kojima su plominjani plovili od Plomina do Rijeke i natrag, prevozeći razne robe malihtrgovaca, ali i putnika. Ove male bracere su pored jedra imali i velika vesla, pa bi u nedostatku vjetra za jedra posada se poslužila ovim veslima.

Prva mala bracera "SANTA FIANONA" (bivši "TREE FRATELLI") od samo 23 tone nosivosti sagrađena je u Dubrovniku 1869. god. u brodogradilištu "N. GREGO",plovila je 1908. god. pod zapovjedništvom plominskog kapetana male obalne plovidbe Tominović Dinka iz Sv. Marine, Labin.

Druga bracera od 24 tone nosivosti po imenu "VJEKOSLAV" (bivši "SAN ANTONIO") zagrađena je u Piranu 1877. god., a plovila je 1908. god. pod zapovjedništvomkap. brodovođe Nikolić Antona iz Sv. Marine, Labin.

Treća plominska bracera po imenu "CARLO" (bivši "RISORTO GIUSTO") od 33 tone nosivosti sagrađena je 1863. god. u Chioggia (Italija), a 1908. god. plovilaje pod zapovjedništvom kap. male obalne plovidbe M. Stipanića iz Plomina.

U Sv. Marini (gornje selo), početkom 20. st., Tominović Dinko (Puletak) sa sinom Dinkom kupuju u Plominu trabakul (pifer) "RISORTO" od 100 tona nosivosti,(L. P. Rijeka), a prvi kapetan na brodu je Tominović Dinko (stariji - otac).

Braća Diminić Zamarija, Anton i Pave (Zanetići) iz Sv. Lovreča - Kobaviči, koncem 19. st. kupuju u Plominu jedrenjak (pifer) "LIBURNIA" sagrađen u MalomLošinju, od 110 tona nosivosti, (L. P. Mali Lošinj), prvi kapetan "LIBURNIE" je brat Zamarija, brodovođa.

Isto tako početkom 20. st. obitelj Skopac Andrije, iz Ravni, s braćom Baštijanić iz Skvaranske, kupuju trabakul loger "S. ANTONIO" od 120 tona nosivosti,(L. P. Pula), a prvi zapovijednik na "S. ANTONIU" je Skopac Andrija, brodovođa.

Odmah nakon prvog svj. rata, braća Skopac (Josip, Ivan i Andria) iz Gornjeg Rapca "spuštaju" se na more u Rabac i kupuju trabakul loger "TREE FRATELLI" od180 tona sagrađen u Piranu, (L. P. Trst). Prvi zapovijednik na ovom brodu je najstariji brat Josip Skopac (Bepo), kap. male obalne plovidbe.

Mnogo puta su pomorci na jedrenjacima bili u opasnostima zbog nevremena po jugu i buri, ili iznenadnoj neveri ili pijavice koja se često pojavljuje nazapadnoj obali Istre, nekad prekrcani s teretom, najčešće u gljenom iz Raše ili pak u magli po mrkloj noći. Stoga se događalo da "svoj" jedrenjak nasučupri ulazu ili izlazi iz neke plitke lučice na zapadnoj obali Istre ili negdje u Dalmaciji. Najčešće bi sami pomorci odsukali svoj brod, rijetko je pri tomnetko stradavao ili izgubio život, ali bilo je i toga. Tako je nekoliko godina pred drugi svj. rat jedrenjak "S. MARCO", vlasništvo obitelji DinkaViškovića (Mene Ivićov - Domcak), Paveta Licula (Letisa) i obitelj Kobavić (Matulincovi), jedreči po noći u Raškom kanalu iz Trsta prema luci Bršica pundrva za podgrađivanje (stupići) u Raškim ugljenokopima, udario je u njega parobrod "SARACENO" i potopio ga. Do sudara je navodno došlo jer je navigacionosvjetlo crvene boje, na lijevoj strani jedrenjaka "S. MARCO" pokrilo jedro, pa ga ovi sa parobroda nisu vidjeli. Nikad se nije doznala prava istina ouzrocima potonuća jedrenjaka. "S. MARCO" je potopljen, napunio se vode, ali nije završio na morskom dnu, već je ostao plutati zahvaljujući upravo teretudrva kojeg je imao u štivi (skladište broda). Drugi dan brod je dotegljen na Bršicu. Četiri člana posade "S. MARCA" spasila su se skakući u more, ali jedančlan posade Josip Višković (Menetov - Ivić), sin suvlasnika broda, koji je spavao pod palubom u pramcu broda, nije se uspio izvući, već se ugušio. Drugidan je izvučen mrtav iz broda i sahranjen na groblju u Svetom Lovreču.

Vrlo je zanimljiv životopis pomorca našeg kraja Višković Zamaria (Zupaneto - Picin), rođen 1890. god. u Sv. Lovreču Labinskom. Kao mladić plovio je naočevom trabakulu - jedrenjaku, pa je 1910. god. pozvan na osluženje vojnog roka Austo-Ugarsku ratnu mornaricu. Kako se tada služilo mornaricu 4 god.,Zamaria je u te 4 god. promijenio nekoliko ratnih brodova, i kao vrijedan pomorac dobio čin dočasnika. Još mu je nedostajalo par mjeseci do kraja vojnogroka od 4 god. kada je počeo prvi svj. rat, pa je ostao u mornarici još 4 god., ukupno 8 god. od 1910. do 1918. god.

Tako je Zamaria, početkom 1918. god. kao dočasnik bio ukrcan kao vođa palube (nostromo) na krstarici "SANT GEORGE", i sa krstaricom se našao u BokiKotorskoj za vrijeme pobune mornara Austro-Ugarske ratne mornarice, a na "SANT GEORGE" je bilo vodstsvo pobunjenika, pa se Zamaria, kao Hrvat, družio sačehom Františekom Rašom, Antunom Rabarom (Hrvat iz Istre), Jerkom Sizgorićem, te Matom Brničevićem (Dalmatinci), dakle sa vođama pobune, pa je kao i oninakon što je pobuna ugušena, bio zatvoren na otoku Mamula, na ulazu u Boku Kotorsku. Austrijski vojni sud u Kotoru (Boka Kotorska) osudio je na smrt prvučetvoricu vođa pobune, tj. Rašu, Rabara, Sizgorića i Brničevića koji su strijeljani u Kotoru, a Zamaria Višković, kao petooptuženi, dobio je nekolikogodina zatvora. Kako je brzo iza toga Austrija propala, Višković se vratio kući. Pred vojnim sudom Austro-Ugarske mornarice u Kotoru, Viškovića je branioodvjetnik Baštijanić, čovjek iz naših krajeva (Labin).

Nakon što se je nakon rata vratio kući, Zamaria je malo vremena plovio na očevom trabakulu, a 1920. god. u Rijeci se ukrcao na brod Engleske kompanije"CUNAR LINEA" i sa njim doplovio do U. S. A. (New York) i tamo ostao - dezertirao. Nakon 5 do 6 god. provedenih u U. S. A., vraća se kući i u društvu sabratom Kazimirom Zupanetom, koji zapovjeda jedrenjakom, kupuje u Chioggia (Italija) brod trabakul jedrenjak "ADA B." od 120 tona nosivosti (L. P. Pula), ina njemu nastavlja ploviti. Početkom drugog svj. rata, braća u trabakul ugrađuju motor i Zamaria polaže ispit brodskog motoriste i nastavlja ploviti kaomotorista na svom brodu do kraja rata. Iza drugog svj. rata, relativno mlad umire u svom kraju. (Imao je tri sina i svi postali pomorci).

Pored ovih malih bracera, plominjani su u posjedu većih trabakula, a kasnije i nekog skunera i barka, tako već 1897. god. obitelji Zagabria i Toneti udruštvu kupuju trabakul "ANUNZIATA" od 247 tona nosivosti (L. P. Mali Lošinj), zagrađenog 1894. god. u Malom Lošinju u brodogradilištu "Martinolić"-a, a1897. god. plovi pod zapovjedništvom kap. brodovođe Fonović Dinka

U isto vrijeme, plominski brodovlasnici, braća Tonetti, kupuju trabakul (jedrenjak) "PRUDENTE" od 70 tona nosivosti, izgrađen 1886. god. u Iki (lukapripadnost Mali Lošinj), a zapovjednik broda 1887. god. je kap. male obalne plovidbe, Josip Orlić iz Plominskog zagorja. Početkom 20. st. "PRUDENTE" prodanu Rašu (Trget), rođacima Višković Petar (Pjero Županeto iz Trgeta – Raša) u društvu sa bratom Dinkom i rođakom Anđelom, a od sada trabakulom zapovijedaPetar Višković Zupaneti rođen 1880. godine.

Iako su ovi naši prvi kapetani sa ispitom brodovođe (kapetani male obalne plovidbe) samouki, ali dosta njih je naučilo i zna čitati, pisati i računati, tesvi pomalo "čitaju" pomorske karte, čitaju i "portolane" (male knjižice koje opisuju - daju uputstva, kako uploviti i isploviti iz neke luke sa brodom najedra, zavisno od vjetra i morske struje, itd. Ali svi ovi samouki "mali" kapetani znaju vrlo vješto manevrirati sa brodom na jedra, u svim vremenskimprilikama i nevremenima, po buri i jugu, u Kvarneru i Tršćanskom zaljevu, uz obalu Istre i Dalmatinskim kanalima, po danu i noći, ljeti i zimi, pofortunalima i neverama. Iako nisu otplovili CAP HORN, znaju sa svojim jedrenjacima isploviti i uploviti u svaku luku na Jadranu, po svakom vremenu(nevremenu) i dovesti "svoj" jedrenjak (trabakul) u luku.

Svi ovi naši mali drveni brodovi trabakuli, do 200 tona nosivosti iza prvog svj. rata, još su svi na jedra, ali ima ih sve više, pa pored raškog ugljena,kojeg najčešće prevoze do Trsta i Rijeke, u ljeti, po staroj tradiciji, decenijama, (još od vremena Venezie) prevoze i ogrijevno drvo od istočne obaleJadrana (Istra) do Venezie. Drvo se ukrcavalo u lukama na obali u Plominu, Rapcu, Trgetu i Tunarici, ali ponekad i na nekim improviziranim prigodnimpristaništima (plažama) na poluotoku Ubas, na ulazu u raški kanal ili preko raškog kanala na rakljanskoj strani ili u luci Krnica, ili pak uz obalu okoCrne punte, ali i na obali između Svete Marine i Ravni (uvijek improvizirano pristanište uz kamenitu obalu). Ponekad su (najčešće Plominski trabakuli)krcali drva na Brestovi ispod Plominskog zagorja (gdje je današnje trajektno pristanište). Isto tako su ovi naši trabakuli ponekad odlazili na obalu otokaCresa u Porozinu i pod Dragozetići, ili još neka mjesta na istarskoj obali Liburnije.

Na obalu u Tunaricu, Rabac, Trget, Plomin i Krnica, ogrijevna drva, zvani faši, dugačko oko 60 do 70 cm, dopremali su seljaci iz okolnih sela na zaprežnimseljačkim kolima, upregnutim volovima ili konjima, a na brod su drva nosila po dvojica muškaraca na nosačima - tragačima (civerama) i slagala u skladište(štivu, utrobu) broda, u potpalublje i na kraju na palubu. Ova drva su kapetani ovih trabakula koji su najčešće bili i vlasnici brodova kupovali od seljakana mjestu utovara (po težini, qvintal) i isto tako se prodavalo u Veneziji, pa su tako ovom trgovinom zarađivali svaki po nešto, seljaci za svoja posječenadrva, a brodari, malo kao prijevoznici i malo kao trgovci. Ukrcaj drva od 1000 do 1200 qvintala (100 do 120 tona) trajao je 3 do 4 dana, i onda ako je bilopogodno vrijeme, brod bi isplovio i uz povoljan vjetar i da ne naiđe na maglu za par dana doplovili bi u Veneziju.

Kada je vrijeme bilo povoljno, trabakul bi uobičajeno plovio uz zapadnu obalu Istre do Rovinja i onda bi okrenuo (promijenio rutu) i usmjerio se prema rtuPiave. U slučaju lošeg vremena, naročito po zimi i po buri, plovili bi uz obalu Istre sve do Savudrije i tek bi se odavdje usmjerili prema rtu Piave.Ponekad bi uz sigurno povoljno vrijeme i zavisno od opreme i opterečenja broda, napravili bi još kraći put, pa bi plovili ravno od rta Kamenjak (svetionikPorer) za Veneziju. Nakon što bi stigli na rt Piave, usmjerili bi brod prema lukobranu Lido na ulazu u Veneziju. Ako je u laguni bila magla, trebalo sepobrinuti da se svako malo provjeri dubina mora kako bi se izbjeglo nasukavanje broda i sigurno uplovili u luku Veneziju i pristali uz obalu "Punta dellaSalute". Drva su iskrcavana više dana, brod bi bio vezan uz obalu, a drva su iskrcavali sami mornari i vagali ih. Navečer brod bi se pomakao od obale (kakoje ne bi plačao), a vezao bi se u četverovez, pramac bi se vezao za stup koji je bio u moru za tu namjenu, a krmu mi pomorci vezali za obalu. Pomorci bidosta često navečer izlazili u grad, a kada bi se na večer vračali na brod, mladić palube (najmlađi na brodu (moco)) bi ih dočekivao sa čamcem kako bi ihmogao prebaciti na brod koji je bio odmaknut od obale, i tako svaki dan dok se sva drva ne bi iskrcala. Nakon što bi drva bila iskrcana, onda bizapovjednik broda pokušao pronaći neki teret iz Venezije prema nekoj luci istočne obale Jadrana, kako ne bi plovili praznim brodom.

Budući da je to bilo vrijeme kada su se počele upotrebljavati cigle oko zidanja kuća, naročito unutar kuće, pregradne zidove, a i kuće se već pokrivajukanalicama (žljebovima) kako ih mi zovemo, a u Veneziji je postojala tvornica (fabrika) cigle, krovnih žljebova i uopće proizvoda od gline i zemlje(boksit), pa su naši trabakuli iz Venezie prema nekoj luci istočnog Jadrana nalazili najčešće upravo teret ovih ciglenih proizvoda.

Ali ponekad i brašno ili neki drugi prehrambeni proizvod za neku luku u Istri ili čak za Rijeku ili Cres i Lošinj.

Plominske obitelji, Zagabria i Tonetti, 1875. god. dale su u brodogradilištu "N. Martinolić" u Malom Lošinju sagraditi malo veći brod bark (jedrenjak oddrva) od 1111 tona nosivosti i dali mu ime "FRANCESCA". Bark su prodali 1882. god. negdje u Sjevernu Europu. Dok je "FRANCESCA" u vlasništvu plominjana,brodom zapovjeda kap. duge plovidbe M. Martinolich iz Malog Lošinja.

Također, u Malom Lošinju, dvije plominske obitelji po nadimku "FIORIN", dali su 1868. god. sagraditi veći drveni brod (bark) od 522 tone nosivosti i dalimu ime "ROSINA". Barkom zapovjeda vlasnik Zagabria Fiorin, kap. male obalne plovidbe. A nakon nekoliko godina, 1882. god., prodali ga u Dalmaciji.

Skuner, "SUDORE" od 450 tona nosivosti sagrađen je 1886. god. u Malom Lošinju, za plominske brodovlasnike, a 1897. god. plovio je pod zapovjedništvom kap.Bašić Vazmoslava, kap. velike obalne plovidbe.

U brodogradilištu Mali Lošinj 1889. god. za plominske brodovlasnike sagrađen je brod Skuner "POSTUMA" od 195 tona nosivosti, a koncem 19. st. plovio je podzapovjedništvom Ivana Radoslavića, kap. velike obalne plovidbe, rodom iz Čepića.

Trabakul (Pifer) "ISIDORO" od 100 nosivosti, (L. P. Rijeka), vlasništvo plominske obitelji Juretić, koji zapovjedaju brodom, potopio se prekrcan negdje naJadranu u nevremenu, 1882. god.

Drveni jedrenjak (Skuner) "CARATTERE" od 166 tona nosivosti (L. P. Mali Lošinj), sagrađen u Malom Lošinju 1884. god. u brodogradilištu N. Martinolić zaplominske brodovlasnike, a brodom je 1895. god. zapovjedao Luka Jadrešić, iz Plomina, kap. male obalne plovidbe.

Plominski brodovlasnici, u drugoj polovici 19. st., Zagabria i Filipas bili su vlasnici trabakula (Pifer) "SAN SECONDO" od 120 tona nosivosti, vlasniciFilipas zapovjedaju brodom, potopljen prekrcan na Sjevernom jadranu u nevremenu 07. rujna 1882. god.

Plominski trabakul "GIULIA" od 80 tona nosivosti, vlasništvo plominske braće Žustović (Arturo, Guido i Rugero), koji su i zapovjedali brodom, potopljen jeu nevremenu između Medulina i Pule.

Brodovlasnici iz Rapca, Faraguna Josip (Kojenivac) i Gobo Zaneto iz Prtloga, pred drugi svj. rat u posjedu su trabakula loger "FILIPO" od 120 tonanosivosti, sagrađen u Chiogia (Italia) početkom 20. st., trabakulom zapovjedaju vlasnici naizmjenično, obojica kap. male obalne plovidbe.

"FILADELFIA" je drveni bark od 1000 tona nosivosti, (L. P. Trst), sagrađen u brodogradilištu u Kopru za plominske brodovlasnike koji je porinut u more 23.06. 1876. god. uz velike počasti (ceremonije) jer je to bio najveći brod do tada sagrađen u Koparskom brodogradilištu, a bio je dugačak 150 noga (stopa) napalubi, 142 noge (stopa) po dnu, širok 32,2 stope, a visok 22,3 stope, no međutim, već 1898. god. je prodan norvežanima. Dok je brod u vlasništvuplominjana, brodom zapovjeda kap. duge plovidbe Martinolich iz Malog Lošinja.

Plominski brodovlasnik, Zagabria Rocco, bio je u posjedu trabakula loger "GIOVANNA" od 79 tona nosivosti, (L. P. Mali Lošinj), sagrađen u Cresu 1858. god.,a plovio je 1862. god. pod zapovjedništvom Josipom Zagabriom, brodovođa.

Plominski brodovlasnik, Zustović Mate, sagradio je 1864. god. trabakul (Pifer) "SAN GIORGIO" od 67 tona nosivosti, 1890. god. plovio je pod zapovjedništvomIvana Juretića, kap. male obalne plovidbe. Početkom 20. st. prodan u Sv. Lovreč (Tunarica) obitelji Diminić (Simoni).

OPIS PRVIH KAPETANA DUGE PLOVIDBE NAŠEG KRAJA

Prema jednom starom dokumentu, (Annuario Maritimo di Trieste, 1882. god.) Plomin je tada imao 4 broda duge plovidbe od ukupno 2924 tona nosivosti i 50članova posade na ovim brodovima. Ovim brodovima zapovijedaju kapetani duge plovidbe iz plominštine.

Jedan brod velike obalne plovidbe (Sredozemlje) od 167 tona nosivosti i na istome 7 članova posade.

15 brodova male obalne plovidbe sa ukupno 540 tona nosivosti i ukupno na svih 15 brodova, 100 stalnih članova posade.

Svi ovi kapetani, koji zapovijedaju ove male jedrenjake su brodovođe - kap. male obalne plovidbe (Capitani Di Piccolo Capotagio) ili kap. velike obalneplovidbe (Padrone Maritimo). Svi iz plominštine (Plominsko Zagorje, Čepić, Stepčići, Vozilići, Kozljak i Klovar).

Prema istom dokumentu u to vrijeme u Istri ima 304 pomorska kap. duge plovidbe, a 4 su podrijeklom iz plominštine, Plominsko zagorje, Plomin i okolica.

Tako tada već na plominštini imamo nekoliko kapetana, a među njima i 4 kapetana duge polovidbe, a to su:

Rudan Carlo, rođen u Plominskom zagorju, završio pomorsku školu u Rijeci 1880. god., plovio na pomorskoj kompaniji "Ungaro-croata", pa se je preselio uRijeku i nakon dugogodišnje plovidbe umro u Rijeci 1907. god.

Tonetti Josip (Fiorin), rođen u Plominu 04. 02. 1838. god., završio pomorsku školu u Rijeci, a 1880. god., položio ispit kap. duge plovidbe, plovio nabrodovima "Lloyd Austiriaco" iz Trsta. Dok je plovio, preselio se u Veneziu, umro u Plominu 1908. god.

Zagabria Zamaria, pokojnog Ivana, rođen u Plominu 20. 02. 1852. god., završio pomorsku školu u Rijeci, a 1882. god. položio ispit kap. duge plovidbe.Preselio se u Rijeku i nakon dugogodišnje plovidbe na kompaniji "Adria - Rijeka", tamo umro 02. 09. 1919. god.

Tonetti Teodoro, rođen u Plominu 28. 02. 1860. god., završio pomorsku školu 1882. god., preselio se u Veneziu i tamo umro 21. 08. 1910. god., sahranjen uPlominu.

Poldrugovac Roko, rođen u Plominu, 25. ožujka 1877. god., a umro u Trstu u dubokoj starosti 1969. god. Vrlo je zanimljiv životopis kapetana Roka kaopomorca i čovjeka. Rođen u Plominu, sin Tomasa i majke Josipe i već kao 13-godišnjak, 16. travnja 1890. god. ukrcaje se kao "mali od foguna" - palube,(moco) na plominski jedrenjak trabakul "PRUDENTE" od 70 tona nosivosti, izgrađen u Iki 1886. god., tada pod zapovjedništvom kap. male obalne plovidbeJosipa Orlića. Od tada će mali Roko punih i tvrdih dugih 13 god. ploviti na brodovima na jedra po svim svjetskim morima i oceanima. Od "PRUDENTA" prekrcaose na bark "FILADELFIA", da bi nakon godinu i pol dana plovidbe u Buonas Aires-u prekrcao se na brod - brigantin "STIPAN" koji plovi pod zapovjedništvomkap. Josipa Suhora i nakon toga kap. Andrea Kaberića. "STIPAN" je bio brigantin od 2095 tona (brutto) i 1800 tona nosivosti, sagrađen u Dumbarton-u(Škotska) 1891. god. Roko na ovom brigantinu je ostao godinu i pol dana i napravio dva putovanja, a zadnje je bilo iz Čile-a za Rijeku i nakon toga postajedrugi časnik (oficir) na istom brodu. Nakon godinu dana, sa "STIPANA" prekrcao se na brod "DAVERON" u svojstvu prvog časnika (oficira). Sa svim ovimbrodovima na jedra, Poldrugovac će tri puta prijeći Capo Horn, a treći puta je to bilo 15. srpnja 1902. god. sa željeznim brodom "DAVERON" od 1800 tonanosivosti pod zapovjedništvom kapetana Maria Martinolića. Roko je 04. travnja 1903. god. u Trstu položio ispit kap. duge plovidbe i postao poznat u svojojsredini među pomorskim kapetanima kao "Self Made Captain" (Comodor Capo Horn jedrenjaka). Već 1903. god., Roko je prešao u tršćansku pomorsku kompaniju"Lloyd Austriaco", gdje nastavlja pomorsku karijeru, pa će od prvog časnika palube vrlo brzo postati zapovjednik (komandant) sve većih i modernijih brodova(najprije na paru, pa motornih brodova). Poldrugovac Roko je stekao vrlo brilijantnu karijeru kao pomorac, pomorski časnik i zapovjednik (komandant) svihvrsta brodova od jedrenjaka do najmodernijih motornih brodova, poštivan od pomoraca i od pomorskih kompanija i brodova na kojima je plovio. 1937. god.odlazi u zasluženu mirovinu, zadnji brod kojim je zapovjedao bio je motorni brod "EUSIYANA", pomorske kompanije "Lloyd Triestino". Roko Podrugovac jenajvjerojatnije posljednji kapetan duge plovidbe iz našeg kraja koji je ovo zvanje stekao samo uz praksu (plovidbu) a bez pomorske škole.

Koncem 19. i početkom 20. st. na cijelom području liburnije labinštine i plominštine od Voloskog, Brseća i plominskog zagorja preko Kozljaka, Čepića,Stepčića, Klovra do Plomina, Rapca, Sv. Marine, Tunarice (Sv. Lovreč) do Trgeta i Raše imamo sve više kapetana male obalne i velike obalne plovidbe.

Svi ovi naši tzv. "mali kapetani", brodovođe - kap. male obalne plovidbe (cap. di piccolo capotagio), ili kap. velike obalne plovidbe (cap. di grandecapotagio) - "padrone marittimo" dolazili su do ovog zvanja kapetana uz praksu (plovidbu) i polaganje stručnog ispita pri lučkoj kapetaniji u Puli, Rijeciili Trstu. Ispiti su se organizirali (održavali) jednom, a ponekad i dva puta godišnje pri spomenutim lučkim kapetanijama. Kandidat za ispit - pomoracmorao je imati određeni broj godina plovidbenog staža na trabakulu (najmanje 5 god.), da bi mogao pristupiti ispitu brodovođe (kap. male obalne plovidbe).I sa ovim ispitom je mogao zapovjedati (biti kapetan) na brodovima, trabakulima u vodama unutar Jadranskog mora. A nakon ovog ispita, morao je imatinajmanje 5 godina plovidbe kao zapovjednik (kapetan) na nekom malom trabakulu od 100 - 200 tona nosivosti da bi mogao pristupiti ispitu kap. velike obalneplovidbe (cap. di grande capotagio - padrone maritomo). Sa ovim ispitom pomorac kap. velike obalne plovidbe imao je pravo (ovlaštenje) ploviti kaozapovjednik (kapetan) na svim brodovima, bez obzira na veličinu, tj. nosivost broda, i to na jedrenjacima (kojih ima sve manje), ali i na parobrodima,kasnije i na modernim motornim brodovima unutar Sredozemnog mora. A za kap. duge plovidbe moralo se pohađati (završiti srednju pomorsku školu i polagatiispite) kapetana duge plovidbe, nakon plovidbe na veći brodovima od pripravnika (kadeta) trećeg časnika (oficira) palube, pa drugog časnika i tako u svakomzvanju – rangu časnika palube nekoliko godina prakse. I tek nakon polaganja ispita kapetana duge plovidbe mogao je ploviti kao prvi časnik palube te nakonnekoliko godina plovidbe kao prvi časnik, po potrebi pomorske kompanije i ocjene njegove sposobnosti, bio bi postavljen za zapovjednika (komandanta) broda.

EVO NEKOLIKO IMENA KAPETANA VELIKE I MALE OBALNE PLOVIDBE

Na cijelom području Liburnija, a naročito labinštine i plominštine imamo sve više kapetana male obalne i velike obalne plovidbe, a to su:

Bubić Ivan, rođen u Klavru (Plomin), kap. male obalne plovidbe, zapovjedao je brodovima na jedra (trabakulima) kojima je bio vlasnik, umro u Veneziji.

Fonović Anton (Kroco), rođen u Klavru (Plomin) 1872. god., kap. male obalne plovidbe, mnogo godina zapovjedao je trabakul "MICHELANGELO", umro u Veneziji.

Skopac Josip (Bepo Gos) iz Rapca, rođen 1898. god. u Gornjem Rapcu, kao kapetan male obalne plovidbe zapovjedao svojim trabakulom "TREE FATELLI".

Massalin Ferdinando (Paron Nando), rođen u Plominu u veljači 1841. god. i umro u Plominu 31. 07. 1921. god. Zapovjedao je brodovima (trabakulima) na jedra.

Nikolić Ivan, rođen u Plominu 1830. god. i tu i umro 1900. god. Kao brodovođa zapovjedao plominskim trabakulima.

Antun Glušić, rođen u Sv. Marini 1893. god., kao kap. male obalne plovidbe zapovjedao je svojim trabakulom "AVE MARIA".

Nikolić Josip (Paron Jose), pokojnog Ivana i Dinke Filipas, rođen u Plominu 1867. god., te u Plominu i umro 1933. god., kap. male obalne plovidbe.

Višković Ivan (Ivić Domcak), rođen u Sv. Lovreču (Labin) 1858. god., kao brodovođa zapovjedao svojim trabakulom "ANGELINA".

Nikolić Ivan (Paron Nane), pokojnog Ivana i pokojne Dinke Filipas, rođen u Plominu 12. 11. 1871. god., i umro u Plominu 30. 07. 1928. god.

Vozila Pave, rođen u Plominu (luka) 1842. god., kap. male obalne plovidbe, zapovjedao je trabakulima na jedra, umro u Plominu 1913. god.

Diminić Nikola (Mikula Marion), rođen 1863. god. u Sv. Lovreču (Labinskom), kao kap. male obalne plovidbe zapovjedao je svojim trabakulom "ARGENTINA".

Žustović Anton (Toni Longo), rođen u Plominu 1836. god., također i umro od kolere u Plominu 1886. god., zapovjedao plominskim trabakulima.

Tominović Dinko (Puletak), rođen 1863. god. u Sv. Marini (Gornje selo, Labin), kao brodovođa zapovjedao je svojim trabakulom "SAN VINCENZO".

Tonetti Lorenzo (Pepi Zini), rođen u Plominu 1881. god., bio je brodovlasnik i zapovjedao je svojim trabakulom "SALVATORE", umro u Treviso (Italija) 27.12. 1967. god.

Lupetin Mate (Pilizid), rođen u selu Crni (kraj Sv. Marine, Labin) 1879. god., ploveći na parobrodima trščanske kompanije "Cosulich" još pred prvi svjetskirat ostao je (dezertirao) u Sj. Americi (New York) i ostao tamo raditi nekoliko godina, nakon što se vratio doma u stari kraj, u društvu sa rođakom MarkomLupetin, kupuju mali trabakul "MARLERA", Mate polaže ispit kap. male obalne plovidbe i od tada zapovjeda trabakulom, umro u dubokoj starosti (97 god.) uselu Crni, Sv. Marina, Labin.

Diminić Josip (Franela Sipulin), rođen 1872. god. u Sv. Lovreču (Labin), kao kap. male obalne plovidbe zapovjedao je jedrenjakom "POIANA", koji je biosuvlasnik, a kasnije skunu "FABIOLA" i trabakul "S. ROCO" umro je doma u dubokoj starosti Sv.Lovreč - Labin.

Zagabria Ivan, pokojnog Rocca, rođen u Plominu 1838. god. gdje je i umro 1903. god. kao kapetan male obalne plovidbe, zapovjedao jedrenjacima male obalneplovidbe plominštine.

Glušić Martin, rođen 1879. god. u Sv. Marini (Labin)kao kapetan male obalne plovidbe, zapovjedao svojim trabakulima "AVE MARIA" i "NUOVO SENOFONTE". Umroje doma u Sv.Marini - Labin.

Žustović Ivan (Paron Zane), pokojnog Antona, rođen u Plominu 1864. god. i kao kapetan male obalne plovidbe, nakon dugo godina plovidbe umro u Plominu 1942.god. Nakon plovidbe, do smrti se bavio trgovinom ogrijevnim drvom.

Diminić Zamaria (Zanetić), rođen 1849. god. u Sv. Lovreču (Kobavići), kao mali kapetan zapovjedao je svojim trabakulom "LIBURNIA". Umro u KobavičimaSv.Lovreč - Labin.

Zagabria Josip, pokojnog Roka, rođen u Plominu 10. 03. 1834. god., gdje je i umro 31. 10. 1917. god. Kap. male obalne plovidbe, zapovjedao plominskimtrabakulima na jedra.

Jedretić Ernesto, rođen u plominskom zagorju 1888. god., zapovjedao plominskim trabakulima kao kap. male obalne plovidbe, umro u Plominu 1943. god.

Skopac Andria, rođen u Ravnima 1882. god. kao brodovođa zapovjedao trabakulom "SAN ANTONIO", koji je bio suvlasnik. Umro u Ravnima – Labin u dubokojstarosti

Licul Pave (Pave Letiš), rođen 1892. god. u Sv. Lovreču (Labin), kao kap. male obalne plovidbe zapovjedao je trabakulom "COLOMBO" i ,,SAN MARCO''.Umro domau Sv.Lovreču - Labin

Bašić Vazmoslav, rođen u plominskom zagorju, kao brodovođa zapovjedao plominskim jedrenjacima.

Mate Kobavić (Matulinac), rođen u Sv. Lovreču (Kobavići) 1888. god. i kao kap. male obalne plovidbe zapovjedao je trabakulima u kojima je bio suvlasniktrabakula ,,S. MARCO'' i ,,COLOMBO''.

Tonetti Francesco (Fasiol), rođen u Plomin Luka, 08. 03. 1848. god., kao brodovođa zapovjedao plominskim trabakulima, umro u Plominu 1931. god.

Ivan Glušić, rođen 1878. god. u Sv. Marina (Labin), kao brodovođa zapovjedao je svog jedrenjaka od 100 tona nosivosti "NUOVO SENOFONTE". Umro u Sv.Marini –Labin relativno mlad.

Višković Stjepan (Zupaneto), rođen u Viškovićima (Labin) 1865. god., zapovjedao je svojim trabakulom "SV. ELENA". Poslije prvog svjetskog rata prepustio jebrod sinovima, umro je star u Viškovićima, a na brodu ,,S. ELENA'' kao zapovjednik zamijenio ga je sin Antun Višković Zupaneto.

Glavičić Anton (Lemeh stariji) rođen u Brovnju (Labin) 1875. god. i zapovjedao je svojim trabakulom "SANTA MARIA". Umro je star u Koromačnom – Labin.

Zagabria Petar (pokojnog Ivana), rođen u Plominu 27. 07. 1869. god., kao brodovođa zapovjedao je plominskim trabakulima, umro 04. 01. 1946. god. u Plominu.

Žustović Mate (Pezić), rođen 1872. god. u Plominu (zaseok Žustovići) kao kap. male obalne plovidbe zapovjedao plominskim jedrenjacima, umro u Cataniji(Sicilia).

Glušić Vice, rođen u Sv. Marini (Labin) 1878. god., služio osam godina u Austo-Ugarskoj ratnoj mornarici kao aktivni dočasnik. Nakon toga plovi kaobrodovođa na trabakulu "AVE MARIA" kojeg je suvlasnik sa braćom.Umro je doma u Sv. Marini – Labin.

Diminić Martin i Ivan Franić (sinovi Zamaria) rođeni u Sv. Lovreču (Labin) 1872. a drugi 1874. god., obojica su brodovođe i naizmjenično zapovjedaju svojimtrabakulom "TONIN". Umrli u Sv. Lovreču, Labin – obojica.

Zagabria Roko (pokojnog Ivana), rođen 15. 03. 1877. god. u Plominu, zapovjedao je plominskim jedrenjacima, umro u Trstu 18. 01. 1963. god.

Juretić Ernesto, rođen u plominskom zagorju 1866. god., zapovjedao je plominskim trabakulima, umro u Plominu 1928. god.

Zagabria Vice (pokojnog Ivana), rođen u Plominu 21. 10. 1878. god., početkom 20. st. služio je u Austro-Ugarskoj ratnoj mornarici i našao se sa jednim odratnih brodova ove mornarice u Kini i učestvovao u ratu, odnosno u jednoj pomorskoj bitci sa kinezima. Nakon izlaska iz mornarice plovi na trabakulima, pana parobrodima trščanske kompanije "Cosulich" doplovio do Amerike (New York) i ostao tamo živjeti, umro u New Yorku 31. 10. 1957. god.

Juretić Izidor, rođen 1878. god. u plominskom zagorju, kap. male obalne plovidbe, zapovjedao je plominskim jedrenjacima, umro u plominskom zagorju 1943.god.

Diminić Pave (Zanetić), rođen u Sv. Lovreču (Labin, Kobavići) 1882. god., kao brodovođa zapovjedao je svojim trabakulom "MICHELANGELO". Umro u KobavićimaSv. Lovreč - Labin

Nikolić Silvio (pokojnog Ivana i Dinke Filipas), rođen u Plominu 12. 03. 1878. god., zapovjedao je plominskim trabakulima, umro u Genovi 02. 06. 1950. god.

Diminić Petar (Simon), rođen u Sv. Lovreču (Labin) 1872. god., kao brodovođa zapovjedao je svojim trabakulima na jedra "SAN GIORGIO" ,,ANGELINA'' i,,GIOVANINA'' i drugima. Umro u Sv. Lovreču – Labin 1969. godine.

I takvo je stanje odprilike do kraja prvog svj. rata, u cijelom kraju istočne obale Istre od Liburnije Voloskog preko Brseća, Plominštine do Rapca,Labinštine od Rapca preko Sv. Marine, Ravni, Tunarica, (Sv. Lovreč) do Trgeta (Raša) mada je već i do tada nekoliko pomoraca iz ovog našeg kraja labinštinekoji su već plovili na parobrodima tršćanskih kompanija "iselilo" (dezertiralo) sa broda u neke prekomorske zemlje, a neki su se već počeli vračati i udruštvu kupovati male trabakule i na njima nastavljaju ploviti, ali ipak su več tada neki ostajali u nekim od prekomorskih zemalja zauvijek – i tamo umrli.

EVO NEKOLIKO IMENA POMORACA KOJI SU SE ISELILI – (DEZERTIRALI) U NEKU PREKOMORSKU ZEMLJU IZA PRVOG SVJETSKOG RATA

Tako je Dinko Višković (Zupaneto) iz Trgeta ploveći kao mornar na brodu pomorske kompanije "Lloyd Austriaco", Trst još prije prvog svj. rata dezertirao uAustraliju i tamo ostao živjeti, oženio se, te je tamo i umro, potomstvo živi u Australiji.

Ivan Višković (Domcak - Meštrić) iz Sv. Lovreča također još prije prvog svj. rata kao pomoraca na jedrenjacima ostao u Americi (New York), (nakon nekolikogodina provedenih u Americi, vraća se kući i nastavlja ploviti na domaćim trabakulima).

Ivan Negri iz Reburića (Brgod, Labin), također prije prvog svj. rata, kao pomorac plovio na brodovima trščanske kompanije "Cosulich", dezertirao u Ameriku(New York), tamo se oženio i umro, potomstvo mu živi u Americi.

Anton Diminić - Tonić (Franela Sipulić) iz Sv. Lovreča dezertirao sa broda pomoske kompanije "Gerolimich" prije prvog svj. rata u Americi (New York). Nakonnekoliko godina, vraća se u stari kraj, pomaže ocu popraviti kuću i napravio šternu (kalanicu).

Anđelo Višković (Zupaneto) iz Trgeta, ploveći kao pomorac na brodovima pomorske kompanije "Lloyd Austriaco" prije prvog svj. rata ostao u Americi (NewYork). Nakon par godina vratio se u stari kraj, oženio se, imao dva sina i kćerku i umro relativno mlad. Oba sina, kao pomorci, poginuli u drugom svjetskomratu.

Martin Diminić (Franić) iz Sv. Lovreča - Labin ploveći na parobrodu tršćanske kompanije "Cosulich" ostao u Južnoj Americi (Argentina), tamo živio nekolikogodina, vratio se kući i kupio dio trabakula "TONIN" u društvu sa bratom Ivanom i na njemu nastavio ploviti. Umro doma 8. rujna 1943. godine.

Baldo Gobo iz Trgeta, još za vrijeme Austrije, plovio je na brodu "Lloyd Austriaco" iz Trsta i dezertirao u Americi (New York), nakon nekoliko godinavratio se u stari kraj i nastavio ploviti na trabakulima. Umro doma na trgetu Raša

Ivan Višković (Drdenić) iz Viškovića – Sv. Lovreč - Labin ploveći prije prvog svj. rata ostaje u Americi (New York). 1920 god. vrača se kući i nastavljaploviti, pa 1921 god. u Rijeci se ponovno ukrcaje na brod engleske kompanije "CUNAR LINEA", pa opet dezertira u New Yorku. Nakon par godina vrača se kući,i u društvu kupuje brod (trabakul) "NATALINA" od 120 tona nosivosti i nastavlja ploviti na trabakulima na jedra, sve do mirovine, umro u Viškovićimarelativno mlad.

Josip Vlačić (Bepo Maskić) iz sela Perčići – Trget - Labin još je prije prvog svj. rata, ploveći na parobrodima Tršćanske kompanije "Loyd Austriaco",dospio u New Zeland, tamo se iskrcao, oženio se i ostao tamo živjeti, i tamo je i umro, a potomstvo mu i danas živi u New Zeland-u.

Cirilo Dundara (zvani Moh) iz Sv. Lovreča - Kobaviči, plovio je na brodovima kompanije "Lloyd Austriaco", iskrcao se (dezertirao) u Americi (New York) itamo ostao i umro, potomstsvo mu živi u Americi.

Viktor Višković (Vitorio Pavić) iz Viškovića – Sv. Lovreč - Labin ploveći na jednom parobrodu trščanske kompanije "Cosulich" dospio u Ameriku (New York),tamo se iskrcao (dezertirao) i ostao tamo, oženio se, potomstvo mu živi u Americi, a on umro.

Ciril Višković (Cile Ivinov) plovio na brodu tršćanske kompanije ,,GEROLIMICH'', dospio u Argentinu, nakon Argentine seli u Brazil, iz Brazila u SjevernuAmeriku (New York) i tamo ostaje i umro, potomstvo mu živi u Americi (USA).

Lovro Vlačić (Maškić) iz Perčića (Trgetari) ploveći na parobrodu trščanske kompanije "COSULICH" još pred prvi svj. rat doplovio do Sjeverne Amerike (U. S.A., New York), iskrcao (dezertirao), ostao tamo živjeti, oženio se, preselio New Jersey, tamo umro, potomstvo živi u U. S. A.

Ivan Kobavić (Bazaliska) iz Sv. Lovreča (Kobavići) - Labin, ploveći na brodu pomorske trščanske kompanije "MARTINOLICH", doplovio do Sjeverne Amerike (NewYork), ostao tamo živjeti i tamo umro. Bio oženjen u starom kraju, sin poslije drugog svj. rata iselio u Italiju, a kćerka u Švedsku i tamo umrli.

Metodije Višković (Kraguljić) iz Viškovići – Sv. Lovreč - Labin, ploveći na brodu trščanske pomorske kompanije "GEROLIMICH", još pred prvi svj. ratdoplovio do Amerike (U. S. A., New York), iskrcao (dezertirao), ostao tamo raditi nekoliko godina, vratio se u stari kraj, sa ušteđevinom sagradio kuču uViškovićima i doma umro relativno mlad.

Ivan Vlačić (Maškić - Lovrin brat), iz Perčića (Trgetari) - Raša, još pred prvi svj. rat ploveči na brodu pomorske trščanske kompanije ,,MARTINOLICH''doplovio do Amerike (U. S. A., New York), iskrcao (dezertirao), ostao tamo živjeti, oženio se, umro u New Jersey-u, i potomstvo mu i danas tamo živi.

Ivan Dobrić (Jančić) iz Brovnja – kraj Koromačna (Labinština), još pred prvi svj. rat ploveći na brodu "LLOYD AUSTRIACO" iz Trsta, doplovio u SjevernuAmeriku (U. S. A., New York), dezertirao, ostao tamo živjeti i tamo umro.

Antun Kobavić (Matulinac) iz Sv. Lovreča - Labin (Kobavići), odmah iza prvog svj. rata nakon što se vratio iz austrijske ratne mornarice, ukcaje se u Trstuna parobrod kompanije "COSULICH", doplovio do Sjeverne Amerike (New York), iskrcao se, ostaje tamo raditi nekoliko godina, vrača se u stari kraj, sagradiokuću u Puli, nastavio ploviti na trabakulima i umro u Puli.

Kazimir Gobo (Miro Grgan) iz Sv. Lovreča (Kobavići), već 1921. god. ploveći na brodu trščanske kompanije "GEROLIMICH" doplovio do Sjeverne Amerike (U. S.A., New York), ostao tamo živjeti i umro relativno mlad.

Mate Tomičić (Cimburin) iz Skitače (Labinština), ploveči na brodu trščanske kompanije "COSULICH", odmah iza prvog svj. rata doplovio u Sjevernu Ameriku(New York), ostao tamo raditi nekoliko godina, vratio se u stari kraj i nastavio ploviti na domaćim trabakulima. Umro na Skitaći relativno mlad.

Mario Jelčić (Slavić) iz Trgeta (Labinština, Raški kanal), odmah iza prvog svj. rata 1921. god. ukcaje se vrlo mlad, 19 god. na parobrod trščanskekompanije "Martinolich", doplovio do Sjeverne Amerike (U. S. A., New York), dezertirao, ostao tamo živjeti (oženio se čehinjom) tamo je i umro, a potomstvomu živi u Americi (Brooklin).

Ivan Diminić (Gopčić, Škode - Nane), ploveči na brodu trščanske kompanije "Martinolich" doplovio u Sjevernu Ameriku (New York), dezertirao i tamo ostaoraditi nekoliko godina, vratio se u stari kraj, kupio komad zemlje i nastavio raditi na zemlji, umro u starom kraju.

Anton Dobrić (Lakelić) iz Cerovice (Skitača, Labinština), plovio na brodu trščanske kompanije "Martinolich", doplovio do Sjeverne Amerike (New York),dezertirao 1923 god. ostao tamo raditi nekoliko godina, vratio se u stari kraj i nastavio ploviti na trabakulima Labinštine, umro doma na Cerovicirelativno mlad.

Viktor Kobavić (Bazaliska) iz Sv. Lovreča Labinskog (Kobavići), odmah iza prvog svj. rata plovi na brodu pomorske kompanije "Cosulich" iz Trsta, doploviodo Sjeverne Amerike (New York), ostao tamo raditi nekoliko godina, vratio se u stari kraj, u društvu kupuje dio broda (trabakula) od 120 tona nosivosti"ARGENTINA", nastavlja ploviti na trabakulima, umro u starom kraju. Plovio je na svom trabakulu ,,ARGENTINI'' kao motorista.

Josip Diminić (Zanetić, Kume), 1921 god. brodom trščanske kompanije "Cosulich" doplovio do Sjeverne Amerike (Philadelphia), dezertirao, preselio uPansilvaniu, oženio se o tamo ostao živjeti i tamo umro, potomstvo mu živi u Pansilvaniji, USA.

Kazimir Višković (Škito) iz Viškovići – Sv. Lovreč i

Mate Diminić (Gopčić, Kaparov) iz Svetog Lovreča, (Labin), iza prvog svj. rata ploveći na brodu trščanske kompanije "Martinolich" doplovili do SjeverneAmerike (New York), dezertirali, ostali tamo raditi nekoliko godina (Mate, 10 god.) 30-ih god. 20. st. vratili se u stari kraj i od obiteljiDiminić-Zanetić iz Kobavića (Sveti Lovreč), kupili u društvu brod (trabkul) od 110 tona nosivosti "LIBURNIA" i na njemu nastavili ploviti, Mate Diminić kaomornar, a Kazimir Višković, kao kap. male obalne plovidbe, zapovjeda trabakulom.

Vrlo je zanimljiv događaj koji su doživjeli dva pomorca iz našeg kraja - Labinšine, Kranjac Jakov iz sela Kranjci – Labin i Klapčić Ivan iz Svete Nedjelje– Labin, rođen 1881. na brodu je bio kao brodski kuhar, bili su ukrcani na parobrodu "CARPATHIA" kompanija ,,CUNAR LINER'' i 1912. god. kod potapanjaputničkog parobroda "Titanic"-a, u Sjevernom Antlantiku, na putu iz Europe u Ameriku (udarom u santu leda), pomogli su spašavati utopljenike sa "Titanic"-ai često pričao kako su spašavali posadu broda, ali i puno putnika sa tog broda, među kojima je bilo i starijih osoba, pa i žena sa djecom.

Za stanovništvo ovih naših krajeva (istočna obala Istre) život je bio kao more, jedna veličina u kojoj je trebalo znati plivati i ploviti, pobjeđivativalove sa mirom i strpljenjem i žrvovanjem, trebalo je biti spremnima na sve bez predpostavljanja zla, bez dolaska do kompromisa sa svojom savješću, raditii boriti se s djetinjastim poštenjem uvjeren u nadi u bolje sutra.

Život je bio produžen prema moru i iz mora oni su pronalazili materijalne izvore života i društvenu hranu.

Barka (brod) bio je za njih jedan živući organizam i njihov autentični radni ambijent, jedan svijet kojima naprosto djeluju među mnogobrojnim rizicima ipuno patnje, ali uvijek sa ljubavlju i povjerenjem.

Dječiji san u osnovnoj školi trčao je prema šiji (tragu) motornog čamca pa broda, sa motorom koji je kucao kao njegovo mlado srce, uz jedro napuhnjenojedrom, skoro kao "krilo nade" koje je vodilo u beskraj.

On je osječao da pripada generaciji, najsmjelijih, osječao se ponosnim da je pomorac, i na tu privilegiju je bio skoro ljubomoran.

Pomorsko iskustvo, zdravo, popračeno ponosnim radom, živeći u jednom posebnom poštenom ambijentu, časnom, religioznom i također ekstremno sugestivnom,doveo je pomorcu ovih naših krajeva vrlo dobre ocjene, tako da je zasluživao poštivanje u ocjeni brodovlasnika i pomorskih kompanija.

More je bilo njegova opcesija, bio je kruh svakdanji, koji je od njega tražio žrtvu i znoja. Prebrodivši mora i oceane trabakulima na jedra, ili naparobrodima, on je nalazio poeziju života, jedan ideal za osvojiti, jednu vjeru za zadržati.

Na moru svoj moto nalazio je o predpostavci samoga sebe, svoju realnost, svakodnevnu egzistenciju u sadašnjosti, i projektirana za budućnost.

Život mladih na trabakulima na jedra u vlasništvu naših brodara (brodovlasnika), odgovarao je dobro za početno oživljavanje na način navigacije i visokuedukativnu obučenost. On je morao naučiti život mora, pomorca u svim aspektima, naročito na planu humanom, psihološkom i fizičkom. Entuzijazma nije falilo,pa zato su i žrtve bile lakše: tako nije nedostajalo volje za discipliniranje (disciplina), jedan živi interes (duh) za jedno opće dobro i opće volja zaadaptiranje u ambijentu na mnoge oprobane uslove karakteristične za život na moru i od mora (pomorca).

Na trabakulu se je započinjao prvi život na brodu, dao si je uputstvo za formiranje budućeg čovjeka od mora, vrlo vrijednih pomoraca, vođa palube(nostromo) do zapovjednika brodova i ostavili su blistav trag kao ljudi i pomorci.

Pomorac (mornar) bio je prvi radnik: zauzimao je prvo mjesto na socijalnoj ljestvici. U svakoj obitelji morao se odgajati jedan pomorac još više od togasvi su morali biti pomorci, jer sada tako familija je mogla biti ponosna, i mogla je vidjeti kako joj raste ponos (dignitet).

Neka mi bude dozvoljeno opisati i poneki svoj osječaj na ta stara vremena. Ja sam kao dijete na pomorca gledao kao na čovjeka ponosnog, u vijek zaposlenog,sa odmjerenim gestima, sa pogledom uvijek na more, i sa visoko uzdignutim čelom, koji je svakog pozdravljao sa puno poštovanja, koji je uvijek govorio(pričao) o brodovima kao o živim bičima, pričao je o životu provedenom na plovilima na jedra, ili o velikim parobrodima i njihovim valjanjima na valovimaoceana.

POMORSTVO SE RAZVIJA SVE JAČE, IMAMO SVE VIŠE MODERNIH BRODOVA – PAROBRODA I MOTORNIH BRODOVA

Koncem 19. i početkom 20. st. kada su uglavnom nestali prekooceanski jedrenjaci i svjetskim morima i oceanima uglavnom plove parobrodi, pa se usjevernojadranskim lukama Trstu i Rijeci osnivaju i prve pomorske parobrodske kompanije, tako imamo u Trstu državnu kompaniju "Lloyd Austriaco", i privatne"Cosulich", "Tripcovich", "Gerolimich" i "Martinolich", a u Rijeci "Ungaro - Croata" i ,,ADRIA'' i još neke manje, pa se sada i iz ovih naših krajeva kakosmo već spomenuli sve više mladih ljudi se školuje u pomorskim školama Rijeke i Malog Lošinja, a kasnije Trsta i Bakra. Tako su među prvima bili:

EVO JOŠ NEKOLIKO IMENA KAPETANA DUGE PLOVIDBE

Poldrugovac Frane, rođen u Plominu 1850. god., završio pomorsku školu u Rijeci i položio ispit kapetana duge plovidbe 1882. god. i nakon dugogodišnjeplovidbe na pomorskim kompanijama u Rijeci umro u Plominu 1924. god.

Zagabria Roko, pokojnog Roka, rođen u Plominu 1859. god., završio pomorsku školu u Rijeci 1882. god., plovio kao kapetan (komadant broda) na kompaniji"Ungaro - Croata" u Rijeci, oženio se i preselio se u Lovran gdje je i umro 1924. god.

Vozila Ivan, rođen u Plominskom Zagorje, 25. 01. 1876. god., školovao se privatno pri pomorskoj školi u Rijeci, te 1902. god. nakon dugo godina plovidbepoložio je ispit kapetana duge plovidbe i nastavio ploviti kao kapetan na parobrodima pomorske kompanije iz Rijeke, oženio se i preselio se u Rijeku i tamoumro.

Zagabria Anton, pokojnog Ivana, rođen u Plominu, završio pomorsku školu u Rijeci 1883. god., nastavio ploviti na parobrodima duge plovidbe, na jednomputovanju se razbolio i bio podvrgnut jednoj hitnog kirurškoj intervenciji, nije preživio i pokopan u Suezu (Egipat) 1904. godine.

Rudan Ivan, rođen u Plominu 11. 09. 1884. god. (porijeklom iz Mošćenica), završio pomorsku školu u Malom Lošinju, plovio na parobrodima trščanske kompanije"Lloyd Austriaco"na kojoj je stekao karijeru – i postao zapovijednik – komandant broda, oženio se i preselio se u Trst gdje je i umro 02. 01. 1943. god.

Bučić Jakov, rođen u Kožljaku (plominština), završio pomorsku školu u Rijeci 1906. god., plovio na parobrodima pomorske kompanije "Ungaro - Croata" uRijeci na kojoj je karijeru stekao zvanje kapetana duge plovidbe, oženio se preselio u Rijeku i tamo umro.

Rudan Marsilio, rođen u Plominu (porijeklom iz Moščenica) 29. 12. 1877. god., završio pomorsku školu u Malom Lošinju, nakon dugo godina plovidbe položio jeispit kapetana duge plovidbe u Rijeci 1903. god., plovio je na parobrodima trščanske kompanije "Lloyd Austriaco" kao zapovjednik – komandant broda, saobitelji se preselio u Trst i tamo umro 15. 09. 1957. god.

Načinović Narcizo (Pave), pokojnog Marčelja, rođen u Čepiću 1891. god. završio pomorsku školu u Malom Lošinju 1912. god., plovio je kao časnik palube odtrećeg do prvog ćasnika dugo godina na parobrodima kompanije "Cosulich" iz Trsta i postao zapovjednik (komadant) broda, na jednom putovanju se razbolio,iskrcao se u Hamburgu, završio u bolnici na operaciji i tu umro 1925. god.

Basadona Giovanni, rođen u Plominu 1880. god., završio pomorsku školu u Rijeci i nakon dugogodišnje plovidbe položio je ispit kap. duge plovidbe također uRijeci, plovio na brodovima pomorske kompanije "ADRIA" iz Rijeke, preselio u Rijeku i tamo umro.

Tonetti Floriano (Fiorin) rodom iz Plomina, diplomirao pomorsku školu 1882. god., plovio na parobrodima riječke pomorske kompanije "Ungaro Croata" najprijegodinama kao časnik palube, a kasnije kao zapovjednik (komandant) broda, umro u Plominu 21. 09. 1931. god.

Načinović Norberto (Marcelo, pokojnog Pavla), rođen u Čepiću (Plominština) 02. 06. 1896. god., pohađao pomorsku školu u Malom Lošinju nakon dugogodišnjeplovidbe ispit kap. duge plovidbe položio je u Rijeci (direc. marit. del Carnaro) 29. 04. 1927. god., plovio kao zapovjednik (komandant),poslije drugogsvjetskog rata iselio u Italiju i tamo umro u Savona (Italija).

Budući da početkom 20.-og st. imamo sve više brodova na mehanički pogon, tj. parobroda i motornih brodova, pa se pored kapetana sada naši mladi pomorciškoluju u pomorskim školama za zvanje pomorskog strojara.

EVO NEKOLIKO IMENA POMORSKIH STROJARA TOG VREMENA

Tako se u pomorskoj školi u Rijeci školuje Širola Marčelo iz plominskog zagorja sin Ivana i Blaženke Žustović, rođen 1902. god., a završio pomorsku školu,strojarski smjer u Rijeci, plovio godinama kao strojar, iza drugog svjetskog rata iselio u Italiju, umro u Genovi.

Širola Guido, pokojnog Ivana, isto porijeklom iz plominskog zagorja, rođen 08. 01. 1898. god., završio školu pomorskog strojara, diplomirao 1920. god. uRijeci, nastavio ploviti kao strojar od trećeg do prvog strojara i upravitelja stroja(CAPO MACHINA) na parobrodima pomorske kompanije "Adria" iz Rijeke,preselio se u Rijeku i tamo umro.

EVO JOŠ NEKOLIKO IMENA KAPETANA DUGE PLOVIDBE

Dundara Andrea, rođen u Plominu, diplomirao je u Trstu 27. 01. 1882. god. na pomorskoj školi nautički smjer i nakon dugogodišnje plovidbe postao kapetanduge plovidbe, nastavio ploviti kao kapetan na brodovima trščanske kompanije "Lloyd Austriaco", preselio se u Trst i tamo umro.

Tonetti Giovanni, rođen u Plominu, diplomirao na pomrskoj školi u Rijeci 1882. god., iselio u Argentinu i tamo nastavio ploviti kao kap. duge plovidbe,ostao tamo živjeti i tamo umro.

Zagabria Vice, pokojnog Andrie, rođen u plominskom zagorju, završio pomorsku školu u Rijeci, preselio su u Argentinu i tamo radio kao pilot (lučki peljar)u Riviera De La Plata i tamo umro.

Već prije prvog svj. rata mnogo naših ljudi plovi na našim labinskim i plominskim jedrenjacima kao mornari - trabakulanti, na ovim malim brodovima najedra, ali postupno se ukrcavaju i na parobrode, kao mornari, ali kasnije biraju i druga zanimanja na brodu, ložači, mažači, kuhari, konobari, ali uglavnomnajčešće su mornari. U Trstu tada pored "Austrijskog Lloyd-a" kako je već spomenuto postoje već i nekoliko privatnih pomorskih kompanija: "Cosulich","Tripcovich", "Martinolich" i "Gerolimich" i na svakoj od ovih kompanija plovi neki pomorac iz ovog našeg kraja labinšine, dok pomorci iz Plominštine iLiburnije, koji su bliže Rijeci, češće se ukrcavaju na parobrode pomorskih kompanija iz Rijeke "Adriatica" ili "Ungaro Croata", koje su tada postojale uRijeci.

No, i pored toga, još je puno trabakula na jedra i mnogo ljudi još uvijek zarađuje "pomorski kruh sa sedam kora" na ovim malim brodićima, pa se sada polakousmjeravaju na more, ne samo ljudi iz sela istočne obale raškog kanala, već se sada uključuju u pomorska zanimanja i pojedinci iz zapadne obale kanala izRaklja i okolnih sela. Tako već početkom 20. st. prije prvog svj. rata kao mlad dečko ukrcaje se povremeno na nekog od trabakula rakljanin Mijo Mirković,koji neće postati profesionalni pomorac, već će uz školovanje postati pisac i poznati svjetski ekonomski stručnjak, pisac i pjesnik dr. Mijo Mirković "MateBalota". A u razdoblju između dva svjetska rata još će se nekoliko rakljana uputiti na more, pa će tako Bolković Vazmoslav (Paškvalin) kupiti mali brodić"SAN GIUSEPPE" od 45 tona nosivosti i s njim će prevoziti uglavnom kamen i živo vapno iz rakljanskih kamenoloma, a sa Paškvalinom će početi ploviti injegov sin Josip Bolković (Bili) koji će kasnije postati pomorski strojar. Isto tako tada iz Raklja već plove Frančula Josip, kao i rakljani brača CatelaNikola, Ivan i Miho. Ivan i Miho plove i na parobrodima, a Nikola polaže ispit za brodskog motoristu, i kada pred drugi svj. rat vlasnici u svoje trabakuleugrađuju motore, Nikola plovi kao motorista. Mladi rakljanski pomorac Bolković Anton (Toni Paron) plovi i polaže ispit kap. male obalne plovidbe izapovjeda malim trabakulima.

EVO NEKOLIKO IMENA BRODOVLASNIKA - TRABAKULA

Također iza prvog svj. rata u susjednom selu Krnica dvojica pomoraca Giorgio Mandušić i Giorgio Maurel obojica kapetani male obalne plovidbe kupuju malibrodić "ANGELO" od 45 tona nosivosti i oni također prevoze najčešće kamen iz rakljanskih kamenoloma, a 30-ih god. 20. st. prodaju svoj brodić obiteljiVišković Ivana (Momolo) iz Svetog Lovreča (Tunarica). Iza prvog svj. rata mnogo se rakljanaca uputilo na more u svim pomorskim zanimanjima.

Tako su Plominski brodovlasnici u posjedu trabakula pifer "BUON PADRE", od 97 tona nosivosti, (L. P. Mali Lošinj), sagrađenog u Malom Lošinju ubrodogradilištu "M. Martinolića", a početkom 20. st. plovi pod zapovjednišvom kap. male obalne plovidbe Zagabria Josipa. A iza prvog svjetskog rataplominjani prodaju ovaj trabakul obitelji Višković (Ivić) iz Sv. Lovreča (Labin, Tunarica) i od tada plovi pod zapovjedništvom kapetana male obalneplovidbe Kazimira Viškovića (Ivića Domcaka)

Brodovlasnici, Nikolić Josip i Silvio, iz Plomina, početkom 20. st., u posjedu su trabakula "SAN GIUSEPPE B." od 70 tona nosivosti, (L. P. Mali Lošinj),sagrađen u Cresu u brodogradilištu kod Kraljeta. Krajem prvog svj. rata brodom zapovjeda Nikolić Josip brodovođa.

U drugoj polovici 19. st., Plominski brodovlasnici Tonetti (Fiorin) vlasnici su prvog malog parobroda imenom "FLINK" sagrađenog u Malom Lošinju, a izaprvog svj. rata plovi pod zapovjedništvom kap. duge plovidbe Martinolića iz Malog Lošinja.

Trabakul "TREE FRATELLI" (bivši "MONTE CARMELO") od 48 tona nosivosti, sagrađen 1851. god. u Milni na otoku Braču (Dalmacija) u posjedu je brodovlasnika izplominskog zagorja Ivana Nikolića, brodovođa koji početkom 20. st. zapovjeda jedrenjakom.

Jedrenjak "GAROFANO" od 80 tona nosivosti, sagrađen u Cresu 1847. god. kod brodograditelja G. Gabre. Iza prvog svj. rata, u posjedu je Plominskihbrodovlasnika braće Massalin, Ferdinanda i Karla, koji kao brodovođe naizmjenično i zapovjedaju jedrenjakom.

Kako je već znano mnogo je mladića iz cijele Istre, pa i iz naših krajeva (istočne obale Istre) u toku prvog svj. rata služilo u austro-ugarskoj vojsci, (amnogo ih je i poginulo). No, najviše ih je služilo u austro-ugarskoj ratnoj mornarici, i po završetku rata vračaju se kući i nastavljaju ploviti na našimtrabakulima na jedra. Ima ih puno koji su služili 4-5 god., ali ima i onih koji su služili 6-7, pa čak i 8 god. kao već spomenuti Zamaria Višković koji jeza vrijeme pobune mornara u Boki Kotorskoj bio na krstarici "SANT GEORGE", a isto tako i njegov rođak Anton Višković-Zupaneto (Toni Stepan) – iz Viškovićaje također služio 8 god. na par torpeljarka kao minemajstor (minopolagač). Teško je, nakon toliko vremena nabrojiti sve koji su služili 7-8 god.austro-ugarskoj mornarici, a ja ću nabrojiti samo nekoliko. Pored već spomenute dvojice Viškovića nakon rata vratio se doma Benjamin Višković (Domcak),rođen u Sv. Lovreču – Labin 1892. god., što znači da je služio u mornarici 6 god., a zadnje ukrcavanje bilo mu je na bojnom brodu "VIRIBUS UNITIS", abudući da je Višković došao u mornaricu kao mlad pomorac, a imao je dva razreda gimnazije, brzo je napredovao i postao ročni dočasnik i nakon što jepromijenio par brodova, kraj vojne službe dočekao je kao ađutant (posilni) kod komadanta "VIRIBUS UNITIS", kapetana bojnog broda, Vuković Janka. Kako je"VIRIBUS UNITIS" bio admiralski brod na kojem je bivao i komadant austro-ugarske mornarice, admiral Horty, tako da kod kapitulacije Austrije 1918. godine,Admiral Horty napušta Pulu i komandu austro-ugarske mornarice i vrača se kući, u Mađarsku, a komandu nad flotom i mornaricom predaje komadantu "VIRIBUSUNITISA", kapetanu bojnog broda, Vuković Janku. Benjamin Višković pričao je cijelog života kako je prisustvovao tom povijesnom činu primopredaje komandenad austro-ugarskom flotom između dvaju visokih mornaričkih časnika, i kada je Vuković Janko od nacionalnog vijeća Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je tadaosnovano u Zagrebu, imenovan (unapređen) u prvog našeg admirala. Benjamin Višković je brzo iza toga vratio se kući i nije bio na brodu kada je "VIRIBUSUNITIS" potopljen u pulskoj luci i admiral Janković poginuo.

No, za razliku od Benjamina Viškovića koji nije bio na brodu prilikom potapanja ,,Viribus Unitisa'' na kojem je Admiral Vuković Janko poginuo, Benjaminovdobar prijatelj iz Malog Lošinja Luigi (Alojz) Nikolić je kod potapanja još bio na brodu i tom prilikom na brodu popravljao je sat u jednom salonu broda,kod eksplozije mina ispod broda od kojeg je admiral Vuko i poginuo Nikolić je skočio u more sa satom kojeg je popravljao u ruci i plivajući se spasio iostao živ.

Benjamin Višković, nakon što je došao kući, nastavio je ploviti na našim trabakulima (jedrenjacima), da bi se 1920. god. ukrcao na jedan parobod kompanije"Cosulich" iz Trsta i 1921. god. dospio u Americu (New York), i tamo ostao raditi nekoliko godina i povratkom doma u stari kraj kupio je u društvu malitrabakul "RISORTO" i nastavio ploviti na njemu kao zapovjednik (kapetan male obalne plovidbe) i plovio sve do kraja drugog svj. rata.

Iz vojske (ratne austro-ugarske mornarice), koju su služili šest godina, vratila su se kući još dvojica iz našeg kraja, a to su bili: Ivan Sumberac(Španjol) iz Vlakova, zaseok Spanjoli i Višković Kazimir (Miro Ivić Domcak), obojica iz Sv. Lovreča (Labin) koji su bili ukrcani na brodu "SANT ESTVAN" idoživjeli brodolom, odnosno bili na brodu kada je "SANT ESTVAN" torpediran i potopljen 1918. god. kod otoka Premuda. Oni su se spasili plivajući i kada sudošli kući donijeli su sa sobom kao uspomenu pojaseve za spašavanje sa kojima su plivali prilikom potapljanja broda, a na pojasevima je pisalo ime broda"SANT ESTVAN" i te su pojaseve godina čuvali kao uspomenu na taj događaj i pokazivali ljudima.

Kazimir Višković (Ivić) je nakon dolaska kući nastavio ploviti na trabakulima, pa na parobrodima trščanske kompanije "Cosulish" i 1922. god. doplovio doAmerike (New York) i tamo ostao 4 godine, i nakon toga vraća se kući u stari kraj, i uz svoju ušteđevinu, nagovara oca da proda svoj dio broda "ANGELINA",što je otac i napravio i onda zajedno od plominjanja kupuju trabakul "BON PADRE" od 110 tona nosivosti, sagrađen u Cresu u 19. st., i Kazimir Viškovićnastavlja ploviti kao zapovjednik broda (kapetan male obalne plovidbe) i zapovjeda istim sve do potapljanja broda u drugom svj. ratu.

Tako polako ljudi istočne obale Istre od Liburnije preko Plomina, Rapca, Svete Marine Ravni pa do Raškog zaljeva, Svetog Lovreča (Tunarica), okolnih selana vi soravni nad raškim kanalom i Trgeta sve više ih plovi na pomorskim kompanijama Trsta i Rijeke.

Iza prvog svj. rata u ovom našem kraju vlada siromaštvo i neimaština, i u takvim okolnostima sve više ljudi nastoji iseliti u neku prekomorsku zemlju.Skoro svaki drugi mladi muškarac koji se vratio zdrav iz vojske, a naročito oni koji su plovili prije rata, i koji su više godina služili Austro-Ugarskuratnu mornaricu, ukrcani na nekom ratnom brodu nastoje se ukrcati na neki prekooceanski brod i skoro svaki koji je ploveći došao u Sjevernu Ameriku (U. S.A. ili Canadu), ali i u zemlje Južne Amerike (Argeninu ili Brazil) ali i u Australiju ostaje tamo.

Tada još većina njih ostaju tamo nekoliko godina dok nešto zarade i s ušteđevinom se vračaju u stari kraj započinjajući novi život kupujući komad (diobroda) (nekoliko karata) trabakula na kojem će od tada nastaviti ploviti i zarađivati za kruh i biti blizu kuće. Neki pak sa svojom ušteđevinom podižu malukuću, otvaraju gostionu ili mali dućan ili slično. Manji broj ih ipak ostalo zauvijek u Americi.

EVO NEKOLIKO IMENA POMORACA - DEZERTERA

Par godina iza prvog svjetskog rata Višković Ivan (Drdenić) iz Viškovića, povratnik iz Amerike u društvu sa Pavlom Liculom, iz Svetog Lovreča, takođerpovratnikom iz Amerike, te Metodijom Knapić (Mene) iz Knapići kupuju u talijanskoj luci Chioggia trabakul loger (jedrenjak) "NATALINA" od 120 tonanosivosti, koja od sada plovi pod zapovijedništvom Licul Pavla (brodovođa).

U isto vrijeme, Ivan Višković (Zupaneto - Ivica Stepan) iz Viškovića, Sv. Lovreč, u društvu sa šogorom Stanislavom Diminićem (Franela Sipulin) iz Sv.Lovreča, obojica povratnika iz Amerike kupuju u Rapcu trabakul pifer (jedrenjak) "LAURA" od 140 tona nosivosti. Trabakulom zapovijedaju naizmjeničnonjegovi vlasnici Ivan i Stanislav, obojica brodovođe (kap. obalne plovidbe). Neposredno pred drugi svj. rat, brod prodaju u Rabac.

Zamaria Višković (Zupaneto, Picin), iz Svetog Lovreča (Labin) odmah iza prvog svj. rata kada se vratio iz Austro-Ugarske ratne mornarice koju je služio 10god. na mnogim ratnim brodovima. U početku plovi na očevom trabakulu, a već 1920. god. ukrcaje se u Rijeci na parobrod Engleske kompanije "Cunar Linea" iploveći na tom brodu doplovio do New York-a, dezertirao, ostaje 6 god. raditi u newyorškoj luci, i vrača se u stari kraj i u društvu sa bratom Kazimirom,koji je do tada plovio na nekoj talijanskoj kompaniji, kupuju u Chiogia (Italija) trabakul-pifer, "ADA B." od 120 tona nosivosti i nastavljaju ploviti nasvom trabakulu kojim zapovjeda brat Kazimir, kap. male obalne plovidbe nakon što su braća tijekom drugog svjetskog rata u brod ugradili motor brat ZamariaVišković (Zupaneto) polaže ispit i od tada na svom brodu ,,ADA B'' plovi kao brodski motorista (strojar)

Ivan Kobavić (Matulinac) iz Svetog Lovreča (Kobavići, Labin) iza prvog svj. rata i povratkom iz ruskog zarobljeništva kao austrougarski vojnik nastavio jeploviti kao što je plovio i prije rata, pa je sa brodom trščanske kompanije "Gerolimich" doplovio do Sjeverne Amerike (New York), dezertirao i tamo ostaoživjeti cijeli život, preselio se u New Jersey i tamo umro (u starom kraju mu ostala obitelj).

Zamaria Šumberac (Spanjol) iz Vlakova, zaseok Spanjoli (Sveti Lovreč, Labin) par godina iza prvog svj. rata ploveći na parobrodu trščanske kompanije"Martinolich" doplovio do Sjeverne Amerike (New York), dezertirao, ostao tamo raditi nekoliko godina, vratio se u stari kraj, nastavio ploviti natrabakulima, umro u starom kraju relativno mlad.

Josip Diminić (Testić, Cinjare) iz Svetog Lovreča Labinskog nakon povratka iz vojske iza prvog svj. rata nastavio ploviti na trščanskoj kompaniji"Cosulich", doplovio do Sjeverne Amerike (New York), dezertirao, nastavio raditi u New Yorku, oženio se i preselio u Pansilvaniju i tamo u starosti umro,potomstvo mu živi u Pansilvaniji.

Jakov Vlačić (Stanišovac) iz Stanišovi (Labin), odmah nakon prvog svj. rata kada se vratio iz Austro-Ugarske ratne mornarice, ukrcao se u parobrod tršanskekompanije ,,MARTINOLICH'', doplovio do New Yorka, dezertirao, ostao tamo raditi nekoliko godina, vratio se u stari kraj, oženio se, kupio kuću u Puli inastavio raditi u brodogradilištu u Puli, umro u dubokoj starosti u Puli.

Ciril Višković (Cile Ivinov) iz Viškovića (Labin) odmah iza prvog svj. rata plovio na domaćim trabakulima, nakon par godina ukrcaje se u parobrod pomorskekompanije "Lloyd Triestino" i doplovio do Južne Amerike (Argentina, Buonas Aires), nakon par godina prelazi u Brazil (Rio De Janero) i opet ploveći došaodo Sjeverne Amerike (New York) i tamo ostao oženio se i u starosti tamo umro, potomstsvo mu živi u Americi.

Josip Višković (Skito) iz Viškovići (Labin) nakon par godina plovidbe na trabakulima iza prvog svj. rata ukrcaje se u Trstu na parobrod "Lloyd Triestina" iploveći doplovio do Južne Amerike (Brazil, Rio De Janero), dezertirao, ostaje raditi u Brazilu nekoliko godina, pa se preselio u Sjevernu Ameriku (NewYork), tamo također ostaje raditi nekoliko godina i sa ušteđevionom se vraća u stari kraj i u društvu sa šogorom Kobavić Kazimirom (Canario) kupuje diobroda (trabakula) "STELA" od 120 tona nosivosti (L. P. Pula), i na njemu nastavlja ploviti, razbolio se i umro relativno mlad u starom kraju.

Josip Vlačić (Sipe Mravić), rođen 1894. god. u Vlakovu – Sv. Lovreč (Labin), odmah iza prvog svj. rata, nakon što se vratio iz Austro-Ugarske ratnemornarice, ukrcaje se na parobrod trščanske kompanije "Martinolich", doplovio do Sjeverne Amerike (New York), dezertirao, ostao tamo raditi 4 - 5 god.,vratio se u stari kraj, kupio kuću u Puli i tamo se preselio sa familijom, nastavio raditi pomorskom arsenalom, umro u Puli.

Milan Višković (Grgetov), rođen u Viškovićima (Labin) 1903. god. i njegov susjed Ivan Višković (Cucetov), također rođen u Viškovićima 1894. god., koji sevratio iz ruskog zarobljeništva, gdje je bio zarobljen kao Austro-Ugarski vojnik. Par godina iza prvog svj. rata, obojica se ukrcavaju na parobrodtrščanske kompanije "Cosulich" i u plovidbi iz Europe prema Sj. Americi, prema luci Boston, Ivan Višković (Cucetov) umre na brodu dan prije uplovljenabroda u Boston. (Tako da mu tijelo nije završilo u moru po starom pomorskom pravilu, a i pomalo zahvaljujući Milanu Viškoviću, Ivan Višković je pokopan nagroblju u Bostonu).

Milan Višković je sa istim brodom iz Bostona doplovio do New Yorka i tu dezertirao, ostao raditi nekoliko godina, vratio se u stari kraj, sagradio kuću uViškovićima, otvorio dučan i gostionicu, ali je kupio i dio broda – trabakula "RICORDO" i nastavio na njemu ploviti, iza drugog svj. rata iselio u Trst itamo umro relativno mlad.

Anton Višković (Zupaneto), rođen 1904. god. u Perčići (Zupaneti, Trget - Raša). Par godina iza prvog svj. rata plovio je na brodovima trščanske kompanije"Gerolimich", doplovio do Sj. Amerike (New York), dezertirao i tamo nastavio raditi i živjeti, tamo se oženio, imao sina i kćerku. Nakon što je umorivljeni umrla mu supruga, pod stare dane vratio se u stari kraj i tu umro, a potomstvo mu živi u Americi. U starom kraju nakon mirovine bio je poznat kao "ToniAmerikan", koji je nakon povratka iz Amerike nekoliko godina svirao sopile na "Labinskim kontima".

Anton Vlačić (Filetić), rođen 1902. god. u Vlakovu – Sv. Lovreč (Labin), plovio je na parobrodima "Cosulich", desertirao u Americi (New York), ostao tamoraditi par godina, vratio se u stari kraj, sagradio kuću u Vlakovu i otvorio gostionu, nakon drugog svj. rata iselio u Trst i nastavio ploviti, umro uTrstu 70-god. 20. st.

Pave Licul (Letiš), rođen 1898. god. u Sv. Lovreču - Labin (zaseok Letiši), plovio na brodovima kompanije "Gerolimich", doplovio do New Yorka, dezertirao,ostao tamo raditi par godina, vratio se u stari kraj, položio ispit brodovođe, kupio u društvu trabakul "NATALINA" i nastavio ploviti kao zapovjednik najedrenjaku.

Josip Vlačić (Belas), rođen 1901. god. u Perčići (Trget, Labin), plovio je na parobrodima "Cosulich", doplovio do Amerike (New York), ostao tamo nekolikogodina, vratio se u stari kraj, sagradio kuću u Perčićima i nastavio ploviti.

Josip Blažina (Boriko), rođen u Gora Glušići 1904. god., ploveći na brodovima kompanije "Sindarma" doplovio do Canade, preselio se u New York i tamonekoliko godina plovio na riječnim brodovima na rijeci Hadson koja je plovna od New Yorka do Olbani i nakon toga se vrača u stari kraj i nastavlja ploviti.

Nakon prvog svj. rata pomorstvo se razvija sve intenzivnije, sve više ljudi istočne obale Istre uključuje se u pomorstvo i plovi na jedrenjacima(trabakulima), ali i na parobrodima svih kompanija Trsta i Rijeke, pa nakon nekoliko godina plovidbe na parobrodima, sve više ih dezertira u neku odprekomorskih zemalja i nakon par godina provedenih u nekoj od tih zemalja, najčešće u Sjeverne Amerike, ali i Južnu Ameriku Buenos Aires (Argentina),Brazil, Rio de Janiero, pa čak i u Čile i nakon par godina vrača se u stari kraj i svoju ušteđevinu ulaže u neki brod, tj. kupuje sam ili u društvu "komad"broda 4 ili 6 karata (dionica) nekog trabakula, tako da se u prvom deceniju iza prvog svj. rata u cijeloj istočnoj obali Istre, povečao se za duplo brojbrodova (trabakula), naravno, još uvijek na jedra, pa se je tako povečao i broj pomoraca koji plovi na trabakulima, te također imamo i sve veći broj kap.male i velike obalne plovidbe.

U prvoj polovici 20. st. pomorstvom se bavi i od njega živi sve više ovdašnjih ljudi, pomorci tako daju prepoznatljiv "pečat" cijelom kraju liburnije –Brsešćine, Mošćenićke Drage plominštine i labinštine, iako u cijelom kraju još je uvijek prisutno poljodjelstvo, s pomorstvom se polako mijenja i načinživljenja, ishrana, ali najviše se mijenja nošnja.

Tako prema jednom podatku ,,katedre čakavskog sabora općine M. Draga''. Samo između dva svjetska rata, utvrđeno je da je bilo registrirano (približno 600pomoraca). I tako naprimjer, samo na relativno malom prostoru Brsešćine koja pripada današnjoj općini M. Draga, Brsešćina je prema nekim podacima imalatada negdje između 800 i 900 stanovnika, pa samo u desetak godina od 1924. – 1935. godine oko 159 ljudi je napravilo (a neki stariji samo obnovilo)pomorsku knjižicu – matrikulu i svi su se ti ljudi uputili na more kako kaže stara poslovica da na moru zaradi ,,kruh sa sedam kora''. Mnogi od njihstariji su samo obnavljali pomorsku knjižicu jer su je imali već za vrijeme Austro- Ugarske a većina ih je dobila prvi put. Nažalost neki nisu uspjeli nizaploviti , valjda od straha pred 2. svjetski rat, uplašili su se, ali većina, naročito onih malo starijih upućuje se na more i plove na raznim brodovimapo svim svjetskim morima na prekooceanskim parobrodima svih pomorskih kompanija u Trstu i Rijeci.

A neki su plovili i na nekim našim trabakulima

EVO NEKOLIKO IMENA

Pa tako naprimjer Ivan Stroliga, Ženone Barković i Ivan Dujmović plove na jedrenjaku plominskih vlasnika ,,Mater Purissima''.

Na jedrenjaku ,,Lina'' čiji su vlasnici bili Glušići iz Sv. Marine – Labin plovili su Ivan Uhač sin Josipa i Marije Blaženić rođen u Brseču 1906. godine

Kazimir Filipaš sin Ivana i Marije Uhač rođen u Brseču 1904. godine,

Frane Barković sin Nikole i Marije Škalamera rođen u Brseču 1907. godine.

Na jedrenjaku ,,Michelangelo'' također u vlasništvu plominskih brodovlasnika plovili su Vjekoslav (Lojze) Galović sin Antona i Rože Hrelja rođen u Brseču1911. godine, te Edvard Velčić sin Andreaja i Marije Galović rođen u Brseču 1912. godine.

Hrelja Ivan plovio je na motornom jedrenjaku ,,Levante'' čiji je vlasnik bio iz Trsta. Jedrenjak je kupljen na Baltiku kao ribarski brod i preuređen zateret, pred Drugi svjetski rat je u brod ugrađen motor pa brod plovi kao motorni jedrenjak a zapovjednik na brodu je Milevoj Emanuel iz gore Glušići, Raškikanal – Labin

Hrelja Ivan je plovio i na jedrenjaku ,,S. Rita'' također vlasništvo pomorskih brodovlasnika.

Na jedrenjaku ,,Laura'' čiji su vlasnici bili iz Rabca povremeno su plovili Brsećani Ivan Karina, Ivan Škalamera sin Ivana i Antice Galović rođen u Brseču1912. godine,

Ivan Hrelja sin Mateta i Klare Barković rođen u Brseču 1879. godine te Franjo Škalamera sin Antona i Antice Galović rođen u Brseću 1883. godine.

Na jedrenjaku ,Salvatore'' čiji su vlasnici iz Plomina plovili su Brsečani Frane Žitinić sin Ivana i Elise Karina rođen u Brseću 1886. nastanjen uMoščenicama.

Na motornom jedrenjaku ,,Argentina'' čiji su vlasnici iz Sv.Lovreča – Labin Tunarica plovio je Ljubomir Forožić sin Josipa i Kate Hrelja rođen u Brseću1894. godine.

Na jedrenjaku ,,Albona'' čiji su vlasnici iz Labinštine plovili su Ivan Velčić sin Ivana i Jane Uhač rođen u Brseću 1904. godine i Vice Skalamera sin Ivanai Antice Galović rođen u Brseću 1909. godine i Gabrijele Hrelja.

Na jedrenjaku ,,S. Giorgio'' vlasništvo plominskih brodovlasnika plovili su Franjo Skalamera sin Zvonimira i Juliane Franković rođen u Brseću 1915. godine.

Vjekoslav (Lojzo) Galović sin Ivana i Ivane Galović rođen u Brseću 1905. godine.

Na motornom jedrenjaku ,,Argentario'' čiji su vlasnici iz Svete Marine – Labin plovio je Tomazo Kumičić sin Franje i Margerite Ratković rođen u Brseću1879. godine.

Mnogi a naročito stariji pomorci iz Brseća, oni koji su se vraćali iz Austro-ugarske mornarice ukrcavali su se na parobrodske kompanije Trsta i Rijeke, amnogo ih je već u prvom desetljeću poslije 1. svjetskog rata dezertiralo i ostalo živjeti u prekomorskim zemljama, a naročito u Americi.

EVO NEKOLIKO IMENA POMORACA BRSEČA KOJI SU OSTALI U PREKOMORSKIM ZEMLJAMA

Anton Bučić sin Ivana i Franjice Salamon rođen u Brseću 1898. godine. Ploveći kao ložač na parobrodu ,,Ellenia'' napustio je brod (dezertirato) u Chesteru1923. godine i ostao tamo živjeti.

Jure Filipaš (Purgar) sin Ferdinanda i Marije Jedretić, rođen u Brseču 1893. godine, ploveći na parobrodu ,,Stella'' kao ložač, doplovio je do SjeverneAmerike ,,Philadelphia'' i ostao tamo (dezertirao) 1924. godine i tamo ostao živjeti.

Vjekoslav – Lojzo Rasović sin Mate i Enrike Kernetić, rođen u Brseču 1899. godine, plovio je kao mornar na brodu ,,Gerty'' i doplovio do Sjeverne Amerike –Baltimore, i tamo napustio brod (dezertirao) 1922. godine i nastavio živjeti u Americi.

Ivan Hrelja sin Justa i Antice Bučić, rođen u Brseću 1872. godine. Ploveći kao mornar na brodu ,,Columbia'' 1924. godine došao je u New York i tu jedezertirao i nastavio živjeti u Americi.

Isto tako Andre Velčić sin Marka i Filipe Jurinović rođen u Brseču 1886. godine plovio je na brodu ,,President Wilson'' kao pekar i ploveći dospio je uAmeriku – New York 1929. godine, napustio brod i ostao živjeti u Americi.

Kazimir Volčić sin Eugena i Marije Škalamera, rođen u Brseću 1896. godine, plovio je na brodu ,,Numidia'' kao mornar pa je 1923. godine doplovio doSjeverne Amerike – Baltimore, napustio brod i nastavio tamo živjeti.

Isto je tako stariji brat Tomazo Velčić rođen u Brseću 1895. godine bio ukrcan na nekom parobrodu i doplovio do Chestera – Amerika i tamo je dezertirao iostao živjeti.

Ivan Galović sin Jure i Marije Skalamera, rođen u Rijeci 1894. godine, porijeklom iz Brseća, nastanjen u Brseću, plovio je kao ložač na parobrodu Tršćanskekompanije ,,Gerolimich'', pa je sa brodom ,,Caterina Gerolimich'' 1926. godine doplovio do Amerike – Tampa, dezertirao sa broda nakon par godina vratio sedoma i nastavio ploviti pa je 1934. godine sa brodom ,,San Giuseppe'' doplovio ponovo do Amerike, do Newport News i ponovo napustio brod i ostao tamoživjeti.

Pave Barković sin Tomaza i Marije Barković, rođen u Brseću 1888. godine. Plovio je kao ložač , pa mazač na parobrodima, te ploveći na parobrodu ,,Numidia''1926. godine doplovio je do Amerike – Baltimore i tamo napustio brod i nastavio tamo živjeti.

Gašpar Galović sin Josipa i Marije Hrelja rođen u Brseću 1904. godine, plovio je kao ložač na parobrodu ,,Rosandra'' kojim je doplovio do Amerike – NewOrleans 1927. godine, napustio brod (dezertirao) i nastavio živjeti u Americi.

Florijan Jedretić sin Josipa i Stefanije Lazarić, rođen u Brseću 1914. godine, plovio je kao mladić palube na brodu ,,Alfredo Oriani'' i 1940. godinedoplovio je u New York, tamo se iskrcao (dezertirao) i tamo ostao živjeti.

JEDAN DOZIVLJAJ JEDNOG POMORCA BRSEŠČINE

CATTARINA GIORDANO

Prišal je Doro poštar Katici Pećarskoj i rekal : ,,Čuj Kate ovde je jedan lis. Vrtel san ga pol ure. Gjedal san ga i nopak i naprak i zaključil, ovaj lisje za tebe. Točno je, nigde ne piše tvoje ime i prezime Jurinović, ali od zada piše: šalje Luigi Giordano, m/n Carducci. A tvoj Lojzo naviga na tin brode.

-Doro, poštaru moj, ma ča si mane našal za zemat inđiro? Kakova Cattarina Giordano?!

-Čuj Kate, ja ne morin to pismo poslat nazad na brod va Anvers od kuda je pošajeno. Ča ja znan kade je sada brod, a još manje znan kada će dinovo takat vaAnverse. Pismo je za tebe aš na njemu piše Cattarina, a to je Katica po talijansku, piše da šaje Luigi, a ime Lojzo po talijansku se reče Luigi, a LojzoLuigi naviga na motonave Carducci. Kate, znaš ča, otprimo ga pa ćemo videt ki ga piše i ča piše'' – rekal je Poštar.

,,Dobro otpri ga i pročitaj mi ga. Znaš da ja znan čitat, ali slabi su mi ovi oćali.''

Doro otrpe pismo i poče čitat: ,,Draga Kate... – Ma ča j' se zmutil? Ča mi je pozabil ime?!'', Doro nastavi:

,,...Kate oprosti mi ča san prezime promenil. Zval me komandant na komandni most i rekal je: ,,Caro signor Luigi, ako želiš ostat na brode zapiši se vaPartito (fašista) i promeni cognome. Kakovo je to prezime Jurinović?'' – Zavrtelo mi se va glave. Pomislel san: Sad ću ponemet. ,,Ma šinjor komandant je senikad nisam bavil politikun!'' Ale morin malo razmislet... Imam petero djece. ,,Skrcate me, ki će mi decu hranit? '' Ali ni popustil, već je viknul:,,Razmisli, pa pridi ovamo! Nemoj čekat do kraja vijaja!''

- Plačuć san šal va kabinu. Bilo me sran da plačen na koverte. Prišal san va kabinu ku delin s timunjerom talijanom Giordanom Brambella. Kad me videl,skočil je i pital na talijanskim: ,,Ča plačeš? Ki ti je umrl? – Ni mi niki umrl. Komandant želi da se upišem va Partito. Ako ne, skrcat će me, a i imemoran promenit.'', rekal je Komandant. – ''Znaš ča, ti promeni ime, a ne moj se va Partito upisat. Videt ćeš da će te još više rešpetat. '' – rekal jeGiordano. ,,A ča ti to prezime Jurinović znači na talijanskom jeziku? Prevedi ga i hodi komandantu pa reči: od danas san Luigi Bertolucci. – Ma kakavBertolucci? Ja san Jurinović! – Ča ti to po talijanski znači Jurinović? – Čuj, neš kao Jure. Giorgo. Mogal bi se prekrstit u Giorgone, Giurgy...ali to mise ne pježa. – Znaš ča, zemi ti moje ime! – Ča Brambella? Ma no mi cognome Brambella, prendi il mio nome Giordano! To ti ima veze sa San Giorgom! Giordano!''

- Kate moja, sram me je, ali moramo mislet na našu decu!'' finil je svoje pismo Luigi Giordano.

Luigi Giordano i Cattarina Giordano dočekali su kraj 2.Svjetskog rata. Još su dugo sretno živeli. Decu su zgojili. Nadživili su fašizam. Pokopani su vaBrseče na Sv. Stepane kao Katarina Jurinović i Lojzo (Alojzije) Jurinović.

U cijelom kraju skoro svi već žive uglavnom od pomorstva tako da nema pomorske parobrodske kompanije u Trstu i Rijeci gdje nema ukrcanih pomoraca iz našegkraja. Kako su pomorci na ovim kompanijama ostajali ukrcani 10 mjeseci ili čak godinu dana i onda bi bili iskrcani i poslani na godišnji odmor (naravno neplaćen nego besplatan) i ostajali bi kod kuće par mjeseci, tj. onoliko koliko su im u kompaniji rekli da mogu ostati kod kuće i kada se mogu nadati naponovno ukrcavanje. Pa kako su komunikacije još tada bile slabe, iako su u nekim selima bile pošte, ali bez telefona i telegrafa, pa pomorci nisu mogli timputem (poštom) biti obavješteni da se vrate na brod. Tako, kada bi došlo vrijeme za ponovno ukrcavanje (kako su im u kompaniji obećali), ljudi su seupučivali u sjedište kompanije, uglavnom su to bili Trst i Rijeka, i tu se javili u kompaniju i tu čekali na red kada će biti ponovno ukrcani, tj. čekalired (turan) kako su ga pomorci zvali (turno di rotazzione). Obično bi se odjednom skupilo nekoliko pomoraca i stanovali po nekoliko njih u zajedničkoj sobikod ljudi koji su unajmljivali te sobe upravo za takve ljude, a hranili bi se u poznatoj gostioni u Trstu "Kod Flege". To je bila gostiona jednog istraninaiz Buzeta gdje su se naši ljudi sastajali u svim prilikama kada su čekali ukrcaj ili kada bi se sa brodom našli u luci i pri izlasku su se sakupljali u tojgostionici.

Ponekad kada su pomorci čekali red (turan) za ukracaj, ako bi neki od naših trabakula bio u luci onda bi prospavali koju noć i prehranili se na tomtrabakulu kod rođaka ili poznanika.

Odmah nakon prvog svj. rata, obitelj Josipa Diminića (Sipulin Franela) sa sinovima Ferdinandom, Stanislavom i Kazimirom iz Sv. Lovreča, kupuju od obiteljiGobo iz Prtloga (Sveta Marina), brod skunu na jedra od 180 tona nosivosti, sagrađen u Malom Lošinju početkom 20. st. pod imenom "FABIOLA", koji još uvijekplovi pod zapovjedništvom staroga Josipa Diminića (Sipulina). Nakon nekoliko godina oni prodaju "FABIOLU" i kupuju u Malom Lošinju trabakul pifer od 140tona nosivosti po imenu "SAN ROCO", također sagrađen u Malom Lošinju i sada sa trabakulom još uvijek na jedra zapovjedaju Josipovi sinovi, najprijenajstariji sin Ferdinand (Nando Diminić Sipulin), koji je položio ispit brodovođe i sada je na brodu kao zapovjednik zamjenio oca.

Višković Kazimir (Miro Ivić) nakon povratka iz Amerike u društvu sa ocem i bratom kupuje trabakul od 110 tona nosivosti imenom "BUON PADRE", položio ispitbrodovođe i zapovjeda brodom. Nakon što je njegov trabakul potopljen u drugom svj. ratu, iza rata zapovjeda brodom "RABAC" i sa još nekoliko trabakula.

EVO NEKOLIKO IMENA KAPETANA MALE OBALNE PLOVIDBE U NAŠEM KRAJU

Žustović Arturo (pokojnog Artura), rođen u Plomin Luka i kao kap. male obalne plovidbe zapovjedao je plominskim trabakulima, poslije drugog rata iselio uItaliju, umro u Bari (Italia).

Ivan Radoslavić, rođen u Čepiću (Plominština) koncem 19. st. kao kap. male obalne plovidbe zapovjedao plominskim jedrenjacima, umro u Čepiću 30-ih god. 20.st.

Diminić Mate (Matić Marion) nakon povratka iz prvog svj. rata kao Austro-Ugarski vojnik polaže ispit brodovođe i zapovjeda očevim trabakulom "ARGENTINA". Utrabakul "ARGENTINA" njegovi vlasnici u 30-im god. 20-og st. ugradili su motor tako da je ploveći u Dalmaciji mogao sa motorom ploviti i uz rijeku Neretvusve do Metkovića i tu je jednom prilikom Mate Diminić našao neke prijatelje iz tog kraja sa kojima je služio Austro-Ugarsku vojsku, pa su se malorazveselili i zapjevali pjesmu: "Duni vjetre, malo sa Neretve, i potjeraj maglu sa Mostara …", tako da se je Mate Diminić dosta često sječao tog susreta ivolio ponavljati tu pjesmu.

Martinčić Ivan (Grip) iz Sv. Marine (Gornje selo Skarkoni, Labin), bio je vlasnik jedrenjaka "VIRGINIA" od 120 tona nosivosti, (L. P. Pula), i kao kap.male obalne plovidbe sam zapovjedao brodom, u drugom svj. ratu brod je prodao u Anconu, a Ivan umro u starom kraju u dubokoj starosti.

Juretić Ivan, rođen koncem 19. st. u Plomin Luka, kao brodovođa zapovjedao plominskim trabakulima (jedrenjacima), umro u Plominu 30.-ih god. 20.-og st.

Višković Anton (Toni Stepan Zupaneto), rođen u Viškovićima (Sv. Lovreč, Labin), nakon osam godina služenja Austro-Ugarske ratne mornarice iza prvog svj.rata, vraća se kući, polaže ispit kap. male obalne plovidbe, i na očevom brodu "SV. ELENA" zamjenjuje oca i zapovjeda brodom. Iza drugog svj. ratazapovjeda trabakulom "MARGERITA" od 180 tona nosivosti i još mnogo drugih brodova, umro u starom kraju u dubokoj starosti.

Indago Petar, kap. male obalne plovidbe, rođen u Plominu, zapovjedao plominskim trabakulima na jedra, umro u Plominu početkom 20-og st.

Vitomir Jelčić, rođen u Trgetu (Raša) potkraj 19. st., plovio na trabakulima, položio ispit za kap. male obalne plovidbe, zapovjedao je trabakulom"ARGENTINA", umro u starom kraju u dubokoj starosti.

Višković Kazimir (Miro Zupaneto), rođen u Sv. Lovreču (Labin) 1894. god., nakon povratka iz Austro-ugarske ratne mornarice plovio par godina natrabakulima, nakon što mu se brat Zamaria vratio iz Amerike zajedno u društvu kupuju trabakul "ADA B.", Miro je položio ispit za kap. male obalne plovidbei zapovjedao svojim trabakulom, umro u starom kraju u dubokoj starosti.

Dobrić Josip (Sipe Matić), rođen u Brovnju kraj Koromačna (Labin) koncem 19. st., kao kap. male obalne plovidbe zapovjedao je jedrenjakom "SAN ROKO" kojegje posjedovao u društvu, a poslije drugog svj. rata zapovjedao je sa više brodova među kojima je i "MADONNA DEL ROSARIO" i malim parobrodom "LAV", umrodoma u dubokoj starosti.

Žustović Ruđero, pokojnog Ivana (Žane), rođen u Plominu 1891. god., kao kap. male obalne plovidbe zapovjedao plominskim brodovima (jedrenjacima), umro uTrstu 1939. god.

EVO IMENA VLASNIKA JOŠ NEKOLIKO TRABAKULA

30-ih godina 20. st. obitelj Diminić (Petar i Ivan Simuni), iz Sv. Lovreča prodaju svoj dio trabakula "ANGELINA" i od plominjana kupuju trabakul pifer poimenu "ST. GIORGIO" od 157 tona nosivosti, sagrađen u Cresu 1864 god. i jedrenjakom zapovjeda kao kapetan male obalne plovidbe Petar Diminć - Simun.

Plominska obitelj Faraguna još od prije prvog sv. rata u posjedu je trabakula (jedrenjaka) pod imenom "AUSONIA" (bivši "ANTONIO N.) od 90 tona nosivosti,sagrađen u Malom Lošinju 1887. god. u brodogradilištu "A. Catarich", a od 1908. god. na dalje plovi pod zapovjedništvom brodovođe "Indago Petra" izplominštine.

Trabakul na jedra od 70 tona nosivosti po imenu "NOSTRO PADRE" (bivši "MATE P."), sagrađen u Cresu 1865. god. još od prije prvog svj. rata u posjedu jeplominske obitelji Juretić, a do prvog svj. rata sa brodom zapovjeda kapetan male obalne plovibe Vozila Karlo iz Vozilića.

Mali trabakul (pifer) po imenu "AGOSTINO" od 50 tona nosivosti izgrađen u Malom Lošinu 1878. god. bio je početkom 20. st. u vlasništvu plominskogbrodovlasnika Nikolić Antona, koji je kao brodovođa jedranjakom i zapovjedao.

Obitelj Višković Ivana (Momolo) iz Sv. Lovreča prodaje mali trabakul "ANGELO", a Vitomir Jelčić iz Trgeta, također prodaje svoj dio trabakula "ARGENTINA",pa u društvu sa Kobavić Antonom (Toni Matulinac) iz Sv. Lovreča (Kobavići) kupuju veliki motorni jedrenjak (skunu) od 300 tona nosivosti u koji je većugrađen motor po imenu "GLORIA", sa kojim plove Sredozemljem pod zapovjedništvom kapetana velike obalne plovidbe Kazimira Viškovića (Momolo), sinasuvlasnika broda Višković Ivana (Momolo). Brod su prodali u Dalmaciju – otok Ist i od tada brod nosi ime ,,TRIGLAV'', potopljen tijekom 2. svjetskog rata uJadranu izvan Venecije.

Iako iza prvog svj. rata plovi sve više parobroda, pa sa vremenom i motornih brodova duge plovidbe (naročito putničkih). U našem kraju mali trabakuli do200 tona nosivosti (kojih također ima sve više) još su na jedra i uglavnom plove sa teretom ugljena iz Raše do Trsta i Rijeke, prevozeći ugljen za potrebesve većeg broja i sve većih brodova na paru, odnosno na ugljen.

U trećem deceniju 20-og st. sagrađena su dva utovarna punkta za utovar boksita iz labinskih rudnika. Jedan u plominskoj luci, a drugi u luci Rabac. 1925.god. sagrađena je mala uskotračna željeznička pruga sa malim parnim lokomotivima na ugljen – na paru na raški ugljen koja vozi od Sv. Nedjelje i Sumbera doplominske luke, sa kojom se dopremao boksit iz tamošnjih rudnika do utovarne luke u Plominu.

A u utovarnu luku boksita Rabac iz istih labinskih rudnika prevožen je boksit žičanom prugom (teleferika), sa kojim je u istim malim vagonetima od pet tonaprevozen boksit iz rudnika Svete Nedjelje i Sumber do utovarne luke Rabac.

I ova su dva utovarna punkta bila novi podstrek daljnjeg razvitka pomorstva na ovom djelu istočne obale Istre. Pored ova dva utovarna punkta, boksit sekrcao i u luci u Rovinju i sav je taj boksit prevožen za Veneciu na tamožnju tvornicu boksitnih proizvoda - aluminija.

Pored boksita ovi naši trabakuli su nalazili teret u Puli gdje je u blizini grada vađena rudača pod nazivom saldam (saldame). To je rudača sirovina zaproizvodnju stakla, pa su naši trabakuli ovu rudaču iz Pule prevozili za Veneciu, za tamošnju tvornicu stakla.

EVO JOŠ NEKOLIKO IMENA VLASNIKA TRABAKULA

Tako plominska obitelj Zagabria u društvu sa još nekim suvlasnicima u posjedu je trabakula na jedra "TRE FRATELLI" (bivši "BUON PADRE T.") od 90 tonanosivosti, (L. P. Mali Lošinj) sagrađen u Malom Lošinju 1887. god. u brodogradilištu "V. Martinolić", koji od 1912. god. pa do iza prvog svj. rata plovipod zapovjedništvom kapetana male obalne plovidbe Roka Zagabrie.

Trabakul pifer (jedrenjak) "UNICO" (bivši "GRAZIANO") od 60 tona nosivosti, (L. P. Mali Lošinj) sagrađen 1867. god. u Palestrina (Italija), do kraja prvogsvj. rata u posjedu je plominske obitelji Spanjo, a trabakulom zapovjeda vlasnik kapetan male obalne plovidbe Mate Spanjo.

Plominski jedrenjak pifer (trabakul) "MARIA" od 60 tona nosivosti, sagrađen u Cresu 1859. god., do prvog svj. rata plovi pod zapovjedništvom braće Roko iIvana (Zaneto Zagabria) kapetani male obalne plovidbe koji su i vlasnici.

Jedrenjak pifer (trabakul) "RICORDO" od 100 tona nosivosti, (L. P. Mali Lošinj) sagrađen u Iki 1881. god., u brodogradilištu "G. Specich" do iza prvogsvjetskog rata u vlasništvu je plominjana, i plovi pod zapovjedništvom kap. male obalne plovidbe, Harabačić Antona iz Plomina, iza rata kupuju ga AntonVišković (Momolo) i Milan Višković (Grgetov) iz Sv. Lovreča, te Ivan Dobrić (Smohalić) iz Brovnja (Tunarica - Raški kanal), i od tada plovi podzapovjedništvom suvlasnika Antona Viškovića (Momola) sve do njegovog potapljanja u drugom svj. ratu (Slano kod Dubrovnika).

Plominske obitelji Nikolić Ivan i Jelčić Pompeo u posjedu su trabakula "ANUNZIATA" od 120 tona nosivosti, (L. P. Rijeka) koja do iza prvog svj. rata plovipod zapovjedništvom kap. male obalne plovidbe suvlasnika broda Ivana Nikolića, a povremeno i Jelčić Pompea. Iza prvog svj. rata trabakul je prodan obiteljiVišković Ivana (Momola) i sinovima iz Sv. Lovreča (Tunarica - Raški kanal), pa od tada jedrenjak "ANUNZIATA" plovi pod zapovjedništvom kap. male obalneplovidbe Višković Anđelo (Anžulo Momolo) sin vlasnika broda Ivana Viškovića.

Nakon smrti starog Ivana VIškovića (Momolo) IZ Svetog Lovreča Labinskog, sinovi prodaju "ANUNZIATU" na otok Krk (Punat), gdje trabakul nastavlja plovitipod imenom "SV. OBITELJ". Ivanovi sinovi, Anđelo, Josip i Kazimir, u društvu sa Kazimirom Dobrićem (Miro Mikulić) iz Brovnja, kupuju u Chiogia (Italija),novi trabakul loger od 140 tona nosivosti (L. P. Pula) po imenu "MONTELO" i nastavljaju ploviti pod zapovjednikom Anđelom Višković - Momolom. Pred drugisvj. rat, u trabakul ugrađuju motor, a Ivanov sin, Josip Višković (Hrost), polaže ispit brodskog motoriste i nastavlja ploviti kao motorista na "MONTELU"sve do potapanja broda 1944. god. u Tunarici.

Trabakul po imenu "MONTECRISTO" od 80 tona nosivosti (L. P. Rijeka) pred prvi svj. rat u vlasništvu je plominske obitelji iz Klavra, Bubić Ivana i VilharJosipa, trabakulom (jedrenjakom) iza prvog svj. rata zapovijeda kap. male obalne plovidbe Bubić Ivan.

Plominski brodovlasnici početkom 20. st. u posjedu su trabakula pifera na jedra "RITORNATO" (bivši "RICORDO") od 145 tona nosivosti, (L. P. Mali Lošinj)sagrađen u Dubrovniku 1867. god. u brodogradilištu "N. Grego", a 1912. god., pa cijeli prvi svjetski rat plovi pod zapovjedništvom Josipa Martinolićabrodovođa.

Motorni jedrenjak loger "MICHELANGELO" od 110 tona nosivosti (L. P. Pula) u posjedu je Edvarda i Petra Zagabrie i još nekih plominjana, a u četrdesetimgodinama 20. st. prodaju ga obitelji Pavla Diminića (Zanetić) sa sinovima iz Sv. Lovreča (Kobavići - Tunarica). Obitelj Diminić (Zanetić) prodali su svojdio trabakul Liburnia i kupili "MICHELANGELA", te na njemu plove sva četiri Pavlina sina (braća Martin, Stanislav, Pave (mlađi) i Ivan). Trabakulomispočetka zapovjeda otac Pave, a kasnije ga zamjenjuje sin Stanislav, brodovođa sve do potapanja trabakula u drugom svj. ratu u Rijeci ispred tvornice"Torpeda".

Plominski brodovlasnici, braća Tonetti (Fiorin), početkom 20. st. u posjedu su trabakula jedrenjaka pifer "TACITO" od 90 tona nosivosti, izgrađen u Iki1881. god., a pred prvi svj. rat plovi pod zapovjedništvom kap. male obalne plovidbe Izidora Juretića iz Plomina.

Trabakul loger (jedrenjak) "STELLA", od 120 tona nosivosti, (L. P. Pula) iza prvog svj. rata u vlasništvu je plominskih brodovlasnika Zagabria, 30-tih god.20. st. prodaju ga u Tunaricu (Raški kanal), Kazimiru Kobaviću (Kanario) iz Sv. Lovreča (Kobavići) i njegovom šogoru Višković Josipu (Skito), te MilevojMarko (Macarin) iz Viškovića - Tunarica. Novi vlasnici pred drugi svj. rat u brod ugrađuju motor i tako plovi kao motorni jedrenjak pod zapovjedništvomkap. male obalne plovidbe i suvlasnika broda Kobavića Kazimira, a nakon njega brodom zapovjeda kap. male obalne plovidbe Anton Diminić (Miljarić) izVlakova. "STELLA" je u ratu, krajem 1944. god. u nevremenu nasukan na pličak rta Sv. Stjepan u Kvarneru bližu Ližnjana, i tu je brod nevreme razbilo gdjeje ostao zauvijek.

Trabakul loger (jedrenjak) "SALVATORE" (bivši "PIETRO V."), sagrađen u Cresu 1860. god. u brodogradilištu kod "A. Čole", a pred prvi svj. rat u vlasništvuje plominskih obitelji Toneti i Juretići, a 1912. - 1914. god. plovi pod zapovjedništvom suvlasnika kap. male obalne plovidbe Isidora Juretića. Iza prvogsvj. rata, plominjani su "SALVATORA" prodali na otok Cres (Martinščica). (L. P. Mali Lošinj).

Nakon što je 1933. god. Petar Diminić (Šimon) prodao svoj trabakul "ST. GIORGIO", Petar i njegov sin Josip Diminić (Šimon), te zet Kazimir Diminić(Zanetić) u društvu sa Kazimirom Diminićem (Franić Kroco), te Dinko Višković (Mene Ivić), svi iz Sv. Lovreča - Labin, kupuju trabakul (jedrenjak)"GIOVANINA" od 180 tona nosivosti (L. P. Pula) koja nastavlja ploviti pod zapovjedništvom kap. velike obalne plovidbe (Padrone Maritimo), suvlasnika brodaDiminić Josipa (Šimona).

Trabakul (jedrenjak) "ROSA AMELIA" od 125 tona nosivosti, (L. P. Trst) sagrađena 1891 god. u Chioggia (Italija) u vlasništvu je plominjana Nikolić Ivana iJelčić Pompea koji kao kap. male obalne plovidbe naizmjenično i zapovijedaju trabakulom. Trabakul je potopljen u nevremenu (oluja) u Jadranu van lukeChioggia 21. lipnja 1931. god.

Plominske obitelji Tonetti (Fiorin) i Zustović iza prvog svj. rata u posjedu su trabakula (jedrenjaka) po imenu "FLORIAN" od 100 tona nosivosti, (L. P.Mali Lošinj) sagrađen u Cresu 1880. god. Trabakulom zapovijeda Zustović Josip, kap. male obalne plovidbe.

Motorni jedrenjak (trabakul) "GIUDITA", ex. "MARIA", od 135 tona nosivosti, (L. P. Rijeka) u vlasništvu je Roka Zagabria iz Plomina koji kap. male obalneplovidbe zapovjeda, ali ga vlasnici 1937. god. prodaju u Poreč.

Trabakul "SAN ROCO" od 140 tona nosivosti, (L. P. Mali Lošinj) sagrađen početkom 20. st. u Malom Lošinju, obitelj Diminić Josip (Franela Sipulin) sasinovima iz Svetog Lovreča, pred drugi svj. rat prodala ga je trojici pomoraca iz Brovnja kraj Koromačna - Labin: Josipu Dobriću (Matić), PaškvalinuDobriću i Ivanu Dobriću (Jancić). I od tada trabakul plovi pod zapovijedništvom brodovođe Josipa Dobrića (Matić).

Nakon što je obitelj Diminić Josipa (Franela Sipulin) prodala "SAN ROCO" pomorcima na Brovnje, stari Josip Diminić zbog starosti prestao je ploviti, anastavili su njegovi sinovi. Pa tako Ferdinad Diminić (Franela Sipulin), sin starog Josipa, u društvu sa Kazimirom Diminić (Franić - Kroco), Antunom Gobom(Grgan), obojica iz Svetog Lovreča i Antonom Vlačićem (Gaspić) iz Stanišovi, kupuju trabakul loger (jedrenjak) "QUARNERO" od 130 tona nosivosti, (L. P.Pula) sagrađen u Piranu početkom 20. st. A "QUARNERO" od tada plovi pod zapovijedništvom Ferdinandom Diminićem, kap. male obalne plovidbe.

Odmah nakon prvog svj. rata, Martinčić Ivan (zvani Grip) iz Sv. Marine (Gornje selo, Labin), kupuje trabakul na jedra imenom "VIRGINIA" od 120 tonanosivosti (L. P. Pula) i trabakul zapovijeda sam Martinčić kao brodovođa. Martinčić je svoj trabakul "VIRGINIA" u toku drugog svje rata prodao u Anconu.

Brodovlasnik iz Rapca, Skopac Petar (Pjero), u društvu sa rođacima iz Rapca, kupuje trabakul pifer (jedrenjak) od 180 tona nosivosti (L. P. Rijeka) imenom"BUONI AMICI". Trabakulom zapovijeda sam vlasnik kap. male obalne plovidbe Skopac Petar, a par godina prije drugog svj. rata prodaje ga u Italiju.

Dok večinom ovih trabakula nalazi posao oko prijevoza ugljena iz Raše (Bršice) u Trst i Rijeku, a sada već i u Pulu i Koromačno gdje su u međuvremenuizgrađene i tvornice cementa, kao i neke industrije koje svoje pogone imaju na ugljen, pa tako plove do Ancone i Ravene ili Tore Viscosa (ušće rijekePiave, Italija), isto tako i do nekih luka Dalmacije.

U Plominu je između 2 svjetska rata u 3. desetljeću 20-tog stoljeća otvorena su dva rudnika (kamenoloma) marne, sirovine za cement pa su plominski, ali iostali trabakuli našeg kraja ovu rudu (sirovina za cement) iz Plomina prevozili do tvornice cementa u Puli. Vlasnici jednog kamenoloma bili su Rudani izSvetog Mihovila, a drugi vlasništvo Josipa Vozila (Kovačića), a Vozila je u jednoj nesreći i stradao u svom kamenolomu. Ovu rudaču iz ovih kamenoloma doobali u Plominskoj luci gdje se ukrcavala u trabakule prevozila se zaprežnim seljačkim kolima u zaprezi sa konjima.

Dosta često mnogi od ovih trabakula nalaze teret u Trstu ili Rijeci, krcajući gredice (kolci) koji su se u rudniku Raša upotrebljavani kao podupirači svodau rudniku. Isto tako nalaze povremeno teret sa građevnim drvom, daskama i drugim drvenim predmetima iz sušačke ili bakarske luke, ali isto tako iz Senja iNovog Vinodolskog ili nekih manjih podvelebitskih luka Jablanca i Karlobaga, gdje pored građevinskog drva često krcaju i ogrijevna drva (cjepanice)najčešće za Veneziu.

Često su spominjani dijelovi broda (karata). Zna se da je svaki brod vlasnički podijeljen na dvadesetičetiri karata (dvadesetičetiri dijela - dionicebroda), pa se onda tako i dijelilo vlasništvo među suvlasnicima. Na pr.: netko je u jednom brodu imao šest karata, drugi osam, a treći deset, i to jecijelina broda to jest 24 karata, pa se tako na osnovu udijela u vlasništvu dijeli dobit, ali i troškovi održavanja broda, itd. Ponekad su vlasnici trojicau jednakim dijelovima, tako da svaki ima po osam karata, pa se onda govori da svatko ima trećinu broda. Bilo je slučajeva gdje dvojica imaju svaki po šestkarata, a treći sam dvanaest, što znaći jedan je suvlasnik pola broda, a ona druga dvojica imaju zajedno drugu polovicu.

Vrlo je zanimljivo napomenuti kako su pomorci bili plačeni na tim brodovima (trabakulima). Navigali su na parat, što znaći jedan dio dobiti (polovica) jebila za brod (brodovlasnike), a drugu polovicu je međusobno dijelila posada. Nakon naplate pomorske vozarine (nol), kako su ga naši ljudi zvali, te odnjega odbijali zajednički troškovi na brodu, od ishrane za posadu, razne lučke pristojbe, takse, troškovi pomorskih agencija, itd., dolazilo se do dobiti,a ona se dijelila pola brodu, a pola posadi. Obično se pravilo deset parata (dijela), pet za posadu, a pet za brod. Među posadom se dijelilo ovako: (običnoih je bilo petorica), trojica mornara imala bi svaki po jedan dio (parat), kapetanu (kao odgovornom) je pripadao dio i pol (parat i pol), a malome odfoguna (moco), početniku na brodu, koji je radio sve pomoćne poslove, dobivao je samo pola dijela (pola parta) što je ukupno činilo pet dijelova. Onihdrugih pet dijelova (parata) što su pripadali brodu, dijelili su međusobno vlasnici broda, zavisno o udijelu u vlasništvu broda. Često je bivalo da jenetko od članova posade, pa i više njih, ne rijetko i sam kapetan, bio i suvlasnik u brodu, pa je sudjelovao u podijeli i onog dijela što pripada posadikao i onom dijelu koji pripada brodu. Naravno, troškovi oko održavanju broda, popravak jedara, zamjena brodskih konopa, bojadisanje - farbanje broda,njegova izvlačenja na škver, radi podvodnog čišćenja, snosili su zajedno vlasnici broda bez učešća pomoraca.

Mnogo puta se događalo da netko ima par karata na jednom brodu, a četiri do šest na drugom, pa onda na jednom brodu plovi otac, a na drugom sin ili brat. Asam način raspodijele dobiti poticao je svakoga na štednju brodovlasnika i pomorca, jer bi ušteđeno dobivao kod raspodijele dobiti. Također je načinraspodijele dobiti poticao i na bolji rad cijele posade broda, na aktivnije sudjelovanje u poslu, često puta se događalo da mornari, koji nisu suvlasnicibroda, potiču one druge, koji jesu, najčešće kapetana broda, da se isplovi iz luke i po uzburkanom moru, po jugu ili buri, kako bi se što brže obaviloputovanje i došlo što prije do zarade. Tako je ovaj način plačanja djelovao vrlo pozitivno na angažiranje cijele posade broda.

No, pored ovih većih jedrenjaka, plominjani su još bili u posjedu malih brodica do 20 tona nosivosti sa jednim jarbolom (već opisane bracere). Tako je preddrugi svj. rat Bubić Ivan iz Klovra (Plomin) u posjedu bracere imenom "STEFANIA" od 19 tona nosivosti, (L. P. Plomin) sagrađen u Voloskom 1816. god., azapovijeda sam vlasnik.

Isto tako obitelj Tonetti u posjedu je bracere po imenu "MATER PURISSIMA" od 20 tona nosivosti, (L. P. Plomin) sagrađena u Cresu 1855. god., a braceromzapovijeda Josip Zuštović, brodovođa iz Plomina (zaseok Zuštovići).

Ivan Zuštović (Paron Zane) iz Plomina – zaseok Žuštovići u posjedu je bracere "BEATRICE" od 25 tona nosivosti, (L. P. Plomin) pa Ivan Zuštović, kao kap.male obalne plovidbe i zapovijeda bracerom.

Bracera "MARIA" od 25 tona nosivosti, (L. P. Plomin) vlasništvo je Zuliani Josipa iz Plomina, koji kao brodovođa brodom bracerom i zapovijeda.

Josip Saftić iz Plomina, također jer vlasnik bracere imene "MARIETA" od 25 tona nosivosti, (L. P. Plomin) pa Saftić kao vlasnik bracere i brodovođa izapovijeda brodicom.

Plominjani sa ovim malim brodićima bracerama 20 - 25 tona nosivosti plove uglavnom od Plomina do Rijeke i natrag prevozeći razne materijale za građevinskepoduzetnike, ili za trgovce mješovite robe iz Plomina, ali ponekad bi sa istim teretima plovili i do Cresa i Lošinja.

POMORCI LABINŠTINE I PLOMINŠTINE KUPUJU SVE VIŠE TRABAKULA

(Evo nekoliko novih imena vlasnika trabakula)

Ivan Diminić (Franić) iz Sv. Lovreča, u društvu sa Nikolom Viškovićem (Požupov) iz Viškoviči, te rođakom Jakovom Diminić (Jacina) iz Stanišovi kupujutrabakul "RIDANO" od 120 tona nosivosti, (L. P. Pula) sagrađen u Piranu početkom 20. st. Trabakulom zapovijeda suvlasnik Ivan Diminić (Franić), a poslijenjega Josip Višković (Bepaša), sin suvlasnika Višković Nikola (Požupov) iz Viškovića.

Početkom 20. st. braća Dinko i Ivan Glušić sa rođakom Vicom Glušićem iz Sv. Marine (Labin), dali su u brodogradilište u Piranu sagraditi trabakul loger najedra od 180 tona nosivosti (L. P. Pula) i daju mu ime "ISTRIA" Nakon završetka gradnje. Trabakulom je zapovijedao brodovođa Ivan Glušić. Brod je potopljenu nevremenu blizu ušća Piave, krcat cementa, nakon što je brod spašen (podignut) jer je bio na plitkom, dotadašnji vlasnici su dobili novac od osiguranja,a brod su kupili u društvu sa jednim pomorcem iz San Giorgio di Nogaro, te Červenka (vlasnik pomorske agencije iz Trsta) i dvojica braće Kazimir iStanislav Diminić (Marioni) iz Sv. Lovreča (Labin) i brodu dali novo ime "NOGARO" i od 30-tih godina 20. st. do drugog svjetskog rata brodom zapovijedaKazimir Diminić (Marion), kap. velike obalne plovidbe (Padrone Maritimo). Pred drugi svj. rat vlasnici su u brod ugradili motor, i sad brat Stanislav plovina "NOGARU" kao brodski motorista (motorista navale).

Trabakul (jedrenjak) "ELVIRA" od 160 tona nosivosti (L. P. Rijeka) između dva svj. rata u vlasništvu je plominskih brodovlasnika braće Petra i EdvardaZagabria koji kao kap. male obalne plovidbe trabakulom naizmjenično i zapovijedaju.

30-tih godina 20. st. Kazimir Diminić (Sturla Franetov) iz Sv. Lovreča (Labin) u društvu sa braćom Gobo Josipom i Antonom (Grgan) iz Kobaviči (Sv. Lovreč)kupuju od obitelji Tomičić (Bontaulić), Skitača (Labin) trabakul na jedra "PACIFICO" od 120 tona nosivosti, (L. P. Pula) sagrađen u Chioggia početkom 20.st. I od sada trabakul plovi pod zapovijedništvom kap. male obalne plovidbe Josipom Gobom (Grgan). Kada početkom drugog svjetskog rata vlasnici u brodugrađuju motor brat Gobbo Anton (Toni Grgan) polaže ispit brodskog motoriste i tada na trabakulu ,,N.PACIFICO'' plovi kao brodski motorista

Između dva svj. rata plominska obitelj braća Augusto i Benjamin Širola u posjedu su trabakula (jedrenjaka) imenom "SANTA" od 90 tona nosivosti, (L. P.Rijeka) a trabakulom zapovijedaju braća Širola naizmjenično (obojica brodovođe).

Obitelj Glušić Martin s nečakom Glušić Josipom, iz Sv. Marine (Labin), nekoliko godina prije drugog svj. rata od Petra Viškovića (Zupaneto) iz Trgetakupuju trabakul po imenu "LINA" od 120 tona nosivosti, (L. P. Pula) trabakulom zapovijedaju Glušić Martin, a iza njega nečak Josip, obojica kap. maleobalne plovidbe. Trabakul "LINA" potopljen je tokom 2. svjetkog rata u Rijeci pod bombama i nakon toga rashodovan.

Odmah iza prvog svj. rata obitelj Edvard i Petar Zagabria iz Plomina u društvu sa Tominović Antonom iz Sv. Marine (Labin) u posjedu su trabakula(jedrenjaka) od 130 tona nosivosti (L. P. Mali Lošinj) po imenu "SAN VITO", trabakulom zapovijeda Tominović Anton (brodovođa).

U vlasništvu brodovlasnika Ivana Glušića iz Sv. Marine (Labin) između dva svj. rata je trabakul na jedra po imenu "NUOVO SENOFONTE" od 120 tona nosivosti,(L. P. Rijeka) a trabakulom zapovijeda sam vlasnik Ivan Glušić (kap. male obalne plovidbe).

Pred drugi svj. rat obitelj Diminići (Zanetići) iz Sv. Lovreča (Kobaviči) prodaju trabakul "LIBURNIA" od 120 tona nosivosti (L. P. Mali Lošinj) sagrađen uMalom Lošinju početkom 20. st., a kupuju ga u društvu Kazimir Višković (Skito), povratnika iz Amerike, Milevoj Vjekoslav (Viko Macarin), obojica izViškovića i Mate Diminić (Gopčić Kapara) iz Sv. Lovreča, također povratnik iz Amerike, trabakulom (jedrenjakom) zapovijeda Višković Kazimir (Skito),brodovođa. Pred sam rat vlasnici u brod ugrađuju motor i onda Milivoj Vjekoslav (Viko Macarin) polaže ispit brodskog motorista i dalje na brodu plovi sadakao brodski motorista (strojar)

Braća Vice i Anton Glušić iz Sv. Marine, između dva svj. rata u posjedu su trabakula na jedra "AVE MARIA" od 150 tona nosivosti, (L. P. Rijeka) jedrenjakomzapovijeda brat Vice, kap. male obalne plovidbe.

Par godina pred drugi svj. rat ponovno sve više pomoraca iz našeg dijela Istre (istočna obala) ploveći na parobrodima pomorskih kompanija Rijeke i Trstadezertira u prekomorske zemlje, najčešće u Sj. Ameriku (U. S. A.) i Canadu, neki se uspijevaju vratiti u stari kraj prije početka rata, ali je većinaostala u Americi do iza rata, a neki i zauvijek.

EVO NEKOLIKO IMENA DEZERTIRANIH POMORACA U DRUGOJ GRUPI IZMEĐU 2 SVJETSKA RATA

Anton Vlačić (Stanišovac, Soldić) iz Stanišova (Labin), kao pomorac plovio je kao ložač na parobrodu trščanske kompanije "Gerolimich", doplovio do Sj.Amerike (New York) i tamo dezertirao, ostao je tamo raditi, tj. plovio je na riječnim brodovima koji su plovili na rijeci Hadson od New Yorka do Olbany inatrag. Nakon nekoliko godina vratio se kuću u stari kraj, sagradio kuću i nastavio ploviti, umro u starom kraju.

Josip Diminić (Franić) iz Sv. Lovreča (Labin), ploveći kao mornar na brodovima kompanije "Cosulich", doplovio do Sj. Amerike (New York), dezertirao, ostaotamo raditi par godina, vratio se u stari kraj, sagradio kuću i nastavio ploviti na trabakulima. Nakon drugog svj. rata radi u upravi lučke kapetanije(lučka ispostava Koromačno), umro u Puli relativno mlad.

Josip Vlačić (Stanišovac, Kundre) iz Stanišovi (Sv. Lovreč, Labin), kao mornar plovio je na brodovima kompanije "Martinolich", doplovio do Sj. Amerike (NewYork), dezertirao, ostao tamo raditi preko 30 godina, vratio se kući poslije Drugog svjetskog rata kao umirovljenik, umro doma u Stanišovima - Labin.

Mate Višković (Cucetov) iz Viškovići (Sv. Lovreč, Labin), ploveći na trščanskoj kompaniji "Cosulich" kao mornar, doplovio do New Yorka i tamo ostao(dezertirao) raditi nekoliko godina, vratio se kući u stari kraj, sagradio kuću u Tunarici i nastavio ploviti, stradao je u drugom svj. ratu relativnomlad.

Martin Diminić (Zanetić, Miškin) iz Sv. Lovreča (Kobavići, Labin), imao je vrlo buran život. Kao dijete od 10 godina za vrijeme prvog svj. rata bio jeiseljen u Slavoniju (Podravina) u okolici Bjelovara, iza rata se vrača kući i nastavlja ploviti na očevom trabakulu, nakon toga se ukrcava na jedanparobrod kompanije "Tripkovich" i u Londonu napušta dosadašnji parobrod i prekrcaje se na jedan jugoslavenski parobrod sa kojim plovi dalje do JužneAmerike (Čile), i tamo dezertira, ostaje raditi u jednom hotelu 7 godina, vlasništvo našeg čovjeka, dalmatinca sa otoka Brača, vrača se u stari kraj i sazakašnjenjem ide u odsluženje vojnog roka u talijansku ratnu mornaricu, vrača se kući i nastavlja ploviti na očevom trabakulu "MICHELLANGELO" i na njemuplovi 4 godine Martin kao motorista, a brat Stanislav – brodovođa, kapetan male obalne plovidbe zapovjeda brodom i 1944. god. iz Rijeke je odveden zajednosa bratom Stanislavom sa svog broda u njemački logor "Bukenvald". Obojica su preživjeli logor, iza rata se vračaju kući i nastavljaju ploviti. Martin, kaokap. male obalne plovidbe zapovjeda trabakulom "NATALINA". Nakon par godina preko Italije seli u Australiju, tamo ostaje raditi 3 godine i ponovno seukrcaje na jedan parobrod engleske kompanije, te doplovio do Sj. Amerike (Californija, St. Francisco), dezertira i seli u New York i pridružuje se trojicisvoje braće koji tamo žive. Nastavio je raditi u New Yorku 10 godina i u mirovini vratio se u stari kraj. Nije se nikada ženio, umro u Sv. Lovreču udubokoj starosti.

Mate Kobavić (Matulinac) iz Sv. Lovreča (Kobavići, Labin), plovio je na brodovima trščanske kompanije "Martinolich", dezertirao u Sj. Americi (New York),radio tamo par godina, vratio se doma prije drugog svj. Rata i nastavio ploviti na trabakulima. Iza rata iselio u Italiju, nastavio ploviti, u mirovini sevratio u stari kraj i tu umro.

Pave Dundara iz Sv. Lovreča (Kobavići, Labin) plovio je na brodovima trščanske kompanije "Lloyd Triestino", ploveći dezertirao u Americi (New York), nakonpar godina rada, vraća se u stari kraj jer mu je umrla žena. Doma se opet ženi i vraća u Ameriku. U starom kraju umire mu i druga žena, a Pave se izAmerike po drugi put vraća nakon 40 godina u mirovinu iza Drugog svj. Rata i umire u starom kraju, u Viškovićima - Labin.

Kazimir Diminić (Zanetić, Zvane) iz Sv. Lovreča (Kobavići, Labin), ploveći na parobrodima tršćanske kompanije "Kosulich" doplovio do Amerike (New York),ostaje tamo raditi 4 godine, vraća se kući u stari kraj, podiže novi dio kuće, kupuje u društvu trabakul "GIOVANNINA" i na njemu nastavlja ploviti. Poginuo1946. god. u prometnoj nesreći na cesti Sv. Lovreč – Labin (kraj sela Polje).

Mate Dobrić (Bužor), iz Viškovići (Sv. Lovreč, Labin), ploveći na brodovima trščanske kompanije "Martinolich" doplovio do sjeverne Amerike (New York),dezertirao, ostao par godina raditi u Americi, vratio se u stari kraj, sagradio komad kuće i nastavio ploviti na domaćim trabakulima, umro u starom kraju uViškovičima, relativno mlad.

Diminić Ferdinand (Zanetić Pazinkin) iz Sv. Lovreča (Kobavići, Labin), ploveći na parobrodima trščanske kompanije "Kosulich", par godina iza Prvog svj.rata doplovio do sjeverne Amerike (New York), ostao tamo trideset godina, nije se nikada ženio, razbolio se i u mirovini se vratio u stari kraj i tu umro.

Jure Sumberac (Španjol) iz Vlakova (zaseok Španjoli, Sv. Lovreč, Labin), ploveći na parobrodima trščanske kompanije "Martinolich" doplovio do Canade,preselio u New York, tu ostao raditi nekoliko godina, vratio se u stari kraj, kupio kuću i nastavio ploviti, umro u starom kraju, imao tri sina i nakondrugog svj. rata sva trojica su postali pomorci i ploveći došli u New York, Ameriku i tamo ostali zauvijek.

Svi ovi pomorci koji su odlazili (dezertirali) u Ameriku ploveći kao pomorci na brodovima raznih pomorskih kompanija najčešće iz Trsta i Rijeke. Mnogi suse vračali iz Amerike, tako da bi se ukrcali na neki brod koji bi ostao bez pomorca, koji je kao i oni nekad dezertirao, to jest ostao u Americi. Tada bise netko od sretnika ukrcao na brod kao pomorac i vratio bi se kući besplatno kako je i došao u Ameriku. No nisu svi imali takvu sreću, več su moraliodvajati od svoje male ušteđevine za skupu kartu za Europu na nekom od putničkih brodova.

U prvoj polovici 20. st. dogodila su se dva svj. rata i mnogo je pomoraca iz ovog našeg kraja stradalo u tim ratovima, a naročito u drugom svj. ratu. Nastotine ljudi u tom je ratu izgubilo svoje mlade živote na nekom brodu trgovačke mornarice, torpediran u sredozemlju ili nekom drugom svjetskom moru(oceanu) ili bombardiran u nekoj luci, ili pak kao vojnici mornari na nekom brodu ratne mornarice, a ostali su zaboravljeni, odnosno ostali su u sječanjusamo u uskom krugu njihovih obitelji, a to je nepošteno i neoprostivo. Treba ih se sjetiti i pokloniti im se i povjesno opisati kao i sve ostale poginule usvim dosadašnjim ratovima, od uskoka do naših dana.

PRVI SVJETSKI RAT JE VEČ VIŠE PUTA SPOMENUT, A DRUGI POČINJE 1939. GODINE

Na proljeće, 10. lipnja 1940. god. Italia ulazi u drugi svj. rat, talijanska ratna mornarica poduzima mjere zaštite luka, pa na ulaz u veče lukepostavljaju se podvodne barikade. A na proljeće 1941. god. Italia je ušla u rat sa Jugoslavijom. Rat se tada približio i našim krajevima, tj. ratuje se i uJadranu i zato talijanska ratna mornarica poduzima mjere predostrožnosti, pa značajnije luke Pulu, Trst, Rijeku, pa i Mali Lošinj, zatvara željeznimpodvodnim mrežama protiv podmornica. Tako biva zatvoren i ulaz u raški kanal, odnosno prilaz luci Bršica. Kanal je zaprečen barikadama kod rta Sv. Nikola.Barikade su postavljene tako da zatvaraju ulaz u kanal od jednog do drugog kraja, a mreže su postavljene od dna do površine mora, a na površini ih držemale plutače (bove). Barikade se otvaraju dva puta dnevno, u jutro i na večer kako bi brodovi mogli ući i izaći iz luke Raše. Barikada se otvaralaotprilike na sredini kanala, a to su radili mornari talijanske ratne mornarice na maloj maoni posebno namjenjenoj za taj posao. Odmah do barikada iznutramreže usidrena je veća maona (ponton) i na njemu je postavljena artiljerija, protuavionska bateria sa 4 topa i 4 mitraljeza.

Na kopnu u kanalu uz barikade su postavljene straže, vojnici žive u barakama i sve je ovo s obale telefonski povezano s Trgetom, gdje je takođerstacionirana mala mornarička jedinica s nekoliko minolovaca, tako da cijeli kompleks ima par stotina ljudi, što mornara, što časnika i dočasnika. Mornaričesto dolaze u sela s jedne i druge strane kanala u Rakalj i Sv. Lovreč uglavnom nedjeljom u crkvu, pa onda ostaju u gostionici.

Osim barikada i mreža, na mnoga su mjesta u raznim morskim prolazima postavljene podvodne mine, pa su u toku godinu dana od 1940 - 1941 god. svi vlasnicijedranjaka u njih ugradili motore jer se drugačije na jedra više nije moglo ploviti.

Početkom rata mnogo je mladića iz našeg kraja na odsluženju vojnog roka, a budući da je ovo kraj pomoraca, najviše ih je u mornarici. Također je dostamladića koji su tek pušteni iz vojske, pa kako se rat približavao, ponovno su pozvani u vojsku, a neki koji su trebali biti demobilizirani 1939/1940. god.zadržani su u vojsci do kraja rata. Oni koji služe u mornarici, a njih je najviše, najčešće su ukrcani na nekom od ratnih brodova, na bojnom brodu, teškojili lakoj krstarici, a bilo ih je i na podmornicama. Većina ih je na brodovima u dvjema najvećim talijanskim ratnim lukama La Spezia i Taranto.

POGINULI POMORCI NA POTOPLJENIM BRODOVIMA 1940. GODINE

Već 28. lipnja 1940. god. u južnom jadranu torpediran i potopljen jedan od prvih potopljenih brodova u okršaju u 2. svj. ratu po imenu "PAGANINI" iprilikom potapljanja ovog broda poginulo je mnogo ljudi, a među njima i nekoliko pomoraca iz našeg kraja (istočna obala Istre):

  1. BUČIĆ CESARE, sin Mateta iz Plomina, na brodu bio vođa palube (nostromo),
  2. GEROMELA FRANE, sin Franje iz Buzeta, na brodu mladić palube (mozzo),
  3. SILIĆ IVAN, sin Guartiera, rođen 1890. god. (Liburnia), plovio 30 god. na kompanijama "Adria" i "Tirenia", a na "Paganini" na kojem je poginuo bio jeupravitelj stroja,
  4. VIDINIĆ NEDILJKO (DINKO), sin Antona iz Pule, mornar,
  5. BUČIĆ ANTON, sin Mateta, rođen 1895. god. u Plominu, mornar,
  6. BARKOVIĆ MIROSLAV iz Moščenica,
  7. KRŠANAC ANTON, sin Andrije iz Lovrana.

Dana 04. srpnja 1940. god., samo par dana iza "Paganinia", potopljen je brod "ALICANTINO", a na njemu je također izgubilo život nekoliko naših pomoraca:

  1. BRENZELJA FRANE, sin Andrije iz Gradinje (Sušnjevica, Plomin),
  2. RABAR FRANE, sin Ivana iz Pazina, mornar,
  3. CRLJEN IVICA, sin Andrije, rođen u Livno (Bosnaa), nastanjen u Rijeci.

U sredozemlju dana 04. listopada 1940. god. torpediran i potopljen parabrod

"NINA BIANCHI" i tom prilikim piginuli naši pomorci:

  1. JURMAN JOSIP, sin Antona iz Sušnjevice (Plomin), na brodu ložač,
  2. SERGO IVAN, sin Frane iz Buzeta, na brodu ložač,
  3. BRUNJAC (IVAN ili GRGO), sin Grgura iz Boljuna, nastanjen u Mošćenicama, mornar,
  4. SVEČIĆ (CVECIĆ) JOSIP, sin Antona iz Sušnjevice (Plominština),
  5. JELČIĆ JOSIP (BEPO PUŠE), iz Brgoda (Stanje, Labin), mornar,
  6. HERIĆ JOSIP, sin Franca, (srednja Istra), mornar,
  7. KNAPIĆ ALBINO, sin Mateta, rođen u Plominu, nastanjen u Rijeci,
  8. HRVATIN KARLO, iz Drenja (Sv. Marina, Labin).

Kod torpediranja i potapanja, negdje na sredozemlju, broda "LEOPARDI", na

brodu poginuo:

  1. TRDOSLAVIĆ JOSIP, sin Josipa iz Čepića (Plominština).

Dana 24. srpnja. 1940. god. torpediran i potopljen brod "LAURA C." i tom prilikom poginuo na brodu pomorac našeg kraja:

  1. SOTOLICCHIO OTTONE, sin Paula iz Pule, pomorski strojar.

Parobrod "ANGELINA" potopljen 09. listopada 1940. god. u sredozemlju i tom prilikom poginuo zapovjednik broda, kap. duge plovidbe:

  1. KERŠEVAN ANTON, sin Marka iz Plomina.

Dana 04. listopada 1940. god. torpediran i potopljen brod "FASSIO" i tom prilikom poginuli naši pomorci:

  1. SINTIĆ ANTON, sin Antona iz Cresa, mornar,
  2. VIANELLI ANTONIO, sin Luciana iz Pule, mornar.

U sredozemlju dana 09. listopada 1940. god. torpediran je i potopljen parobrod

"A. COSTA" i tom prilikom poginuo naš pomorac:

  1. SARKOČ IVAN, sin Jerolima (srednja Istra), mornar.

Prilikom bombandiranja luke Sirakuže (Sicilija), poginuo pomorac:

  1. BURUL MATE iz Kršana (Plomin), član posade "GALIOLA".

Dana 16. prosinca 1940. god. potopljen u sredozemlju brod "BONZO" i tom prilikom poginuo naš pomorac (brodski električar):

  1. KOCCIETA NATALE (BOŽO), sin Ivana iz Pule,
  2. ADAMIĆ GELSO, sin Ferdinanda, Rijeka.

Parobrod "QUINTO" torpediran i potopljen u sredozemlju 31. prosinca 1940. god. i tom prilikom poginulo mnogo naših pomoraca:

  1. STIGLIĆ MARIO, sin Blaža, rodom iz Liburnije (Lovran, Mošćenica), mornar,
  2. ŠKOPAC KAZIMIR, sin Ivana iz Labinštine, mornar,
  3. KNAPIĆ JOSIP, rođen u Labinu, nastanjen u Puli, mornar,
  4. BALAŠIĆ JOSIP, iz Pule, mornar,
  5. MICCHELINI GIUSSEPE, također iz Pule, brodski mehaničar,
  6. BELAČIĆ ANTON, iz Brseča (Moščenička Draga),
  7. BALAS JOSIP, iz Pule (upravitelj stroja).

Između 1940. i 1943. god. nestao je nekoj bitci u sredozemlju pomorac:

  1. ČERNJUL GIULIO iz Čepića (Plominština),

U ljeto 1940. god. na sidrištu u luci Tobruk (Libija, Afrika), bio je ranjen iz mitraljeza prilikom Engleskog avijonskog napada na brod "F. BARBARO",zapovjednik broda:

  1. ZAGABRIA GAŠPAR, (Jedričev), sin Jakoba, rođen 1908. god. u Plominu, kap. duge plovidbe, umro u bolnici u Tobruku i tamo pokopan. Kapetan Zagabria jedaleke 1928. god. učestvovao u ekspediciji prema sjevernom polu, ukrcan na brodu "CITA DI MILANO",

Na brodu ,,F. BARBARO'' poginuli su i naši pomorci :

  1. MUŠKOLI ANTON, sin Antona (mornar, Rijeka),
  2. KALČIĆ JOSIP, sin Ivana, rođen u Brseču, nastanjen u Rijeci

Dana 16. srpnja 1940. god. potopljen je parobrod "TRIPOLINO" i na njemu poginuo naš pomorac:

  1. BARKOVIĆ IVAN, sin Ivana iz Moščenica.

Motorni brod "MARIA ROSA" potopljen od Engleske aviacije u Mediteranu i na njemu poginuo mladi pomorac 29. srpnja 1940. god.:

  1. RADOSLAVIĆ IVAN, sin Bože, rođen otok Unije Mali Lošinj.

Dana 22. listopada 1940. god. u Sredozemlju torpediran je i potopljen motorni brod "ROSSINI" i na njemu poginuo mlad mornar:

  1. RUBINIĆ FRANJO, iz Moščenica.

Motorni brod "CATALINI" torpediran je i potopljen u Sredozemlju 12. studenog 1940. god. i na njemu poginuo naš pomorac:

  1. ČEMETIĆ ROMANO, sin Martina iz Moščenica.

Tako je već prvih šest mjeseci rata 1940. god. prije nego li je pala ijedna bomba na grad Rijeku i Pulu poginulo sa istočne obale Istre od Voloskog, Brsečapreko Plomina – Rabca – Sv. Marine – (Tunarice), Sv. Lovreča do Trgeta i Brgoda – i Raklja – Raški kanal preko 70 ljudi uglavnom naših pomoraca nabrodovima trgovačke mornarice.

Dosta je pomoraca iz našeg kraja tokom 2. svj rata, ploveći na brodovima trgovačke mornarice u konvojima preko Sredozemlja prevozeći ratni materijal zatalijanski front u Sj. Africi doživjelo brodolom najčeće nakon torpediranja. Neke su brodolomce spašavali iz mora talijanski trgovački ili ratni brodovi,ovisno od situacije da li je brod potopljen od engleske podmornice ili nekog drugog ratnog broda. Ako je brod potopljen od engleske podmornice, obično sumornare spašavali talijanski trgovački brodovi koji su bili u konvoju, a nisu bili potopljeni, spašavali su utopljenike iz "svog" konvoja. Ovi su sepomorci nakon spašavanja vračali u talijanske luke i najčešće vratili na drugi brod i dosta njih kod drugog potapanja poginuli, a pomorce sa talijanskihtrgovačkih i ratnih brodova koje su potapili engleski ratni brodovi isti su spašavali pomorce iz mora, pa su ovi pomorci završavali u engleskomzarobljeništvu. Ovi su pomorci zapravo bili sretnici, budući da je za većinu njih rat završio, jer su njegov kraj dočekali u engleskom zarobljeništvu idaleko od ratišta.

Koncem 1940. god. svi ovi naši brodovi na jedra imaju ugrađen motor, pa su to sada motorni jedrenjaci. Neke od naših trabakula u toku 1940. god. talijanskaratna mornarica je rekvizirala, nakon čega rade za vojsku. Nekoliko naših većih motornih jedrenjaka nosivosti preko 200 tona: "LITORIA", "ARSIA", "GALIOLA"i "ARGENTARIO" uzima ratna mornarica pod svoju izravnu komandu, naravno uključujući i cijelu posadu koja se našla na brodovima. Svi su ovi veći motornijedrenjaci u službi ratne mornarice kao tzv. "vedeta foranea" (vigilanza foranea). Njihova bi posada stražarila i prisluškivala podmornice uz obaluSicilije ili oko Napulja,ili čak uz obalu Afrike tako bi dva dana i dvije noći ostajali na "straži" na pučini mora udaljeni desetak nautičkih milja odkopna i bili izloženi svim vremenima i nevremenima, vjetrovima i valovima iz svih kvadranata, te pod udarom engleske avijacije sa otoka Malte i nakon togadobivaju zamjenu (i dva dana odmaraju u luci).

Trabakul oduvijek je sa svojim specifičkim karakteristikama i solidarnošću, sa svojim trupom, sa reduciranom nošivošću, te najčešće sa reduciranim (malimgažom) bio je uvijek zanimljiv kao plovilo u sva vramena, i u svim ratovima, i jako zanimljiv (interesantan) za sve ratne mornarice, pa je tako bio i udrugom svj. ratu, pa ga je tako koristila i talijanska ratna mornarica.

Tako već na početku rat 1940. god. talijanska ratna mornarica započinje sa rekvizicijama (kako je već spomenuto), a prvi su rekvizirani trabakuli sa malovećom tonažom, određeni specijalno za službu u ratnoj mornarici, predviđenoj prema njihovoj karakteristici. Tako su trabakuli sa malo većom tonažom bilivećinom određeni na dužnost vedeta foranea.

Pored ovih naših brodova sa istočne obale Istre, talijanska ratna mornarica rekvizirala je i nekoliko brodova (trabakula motornih jedrenjaka) iz MalogLošinja (Nerezine), a to su: "MADONNA DEL ROSARIO", "EUGENIO", "CARMEN", "ORIENTE", ,,D. MANIN'' i još neki koji su također bili raspoređeni u službu"vedeta foranea" (vigilanza foranea) negdje na Mediteranu, a neki na afričku obalu.

Najveći među ovim brodovima je "LITORIA" od 350 tona nosivosti vlasništvo obitelji Glavičić Antona (Lemehi) sa sinovima Vjekoslavom (Viko), Vicom iAntonom, iz Brovnja (Koromačno). Brod je isplovio pod zapovijedništvom Glavičić Antona (mlađim sinom) kap. velike obalne plovidbe (Padrone Maritimo) zasjevernu Afriku (Tobruk, Libija). Rat se rasplamsava, te 1943. god., talijanska se vojska povlači iz Afrike, motorni jedrenjak "LITORIA" napušta Tobruk uLibiji, te umjesto preko Sicilije, naši pomorci usmjeruju svoj brod prema Kreti u Grčkoj, ali nažalost nisu nikada tamo stigli. Tko i gdje je potopio ovajnaš najveći motorni jedrenjak, nije se nikada saznalo, jer se nitko od članova posade nije spasio, a na ovom brodu izgubio je život sam kapetan brodaGlavičić Anton (Tone Lemeh) iz Koromačna, te mornar Frane Dobrić (Franc Zvonarić) iz Skitače, a ostala je posada bila iz raznih krajeva Italije.

Motorni jedrenjak "GALIOLA" od 240 tona nosivosti sagrađena u Malom Lošinju početkom 20. st. Pred drugi svj. rat u vlasništvu je Glušić Dinka i njegovogsina Tomaža Glušića u društvu sa njihovim zetom Tominović Vicom svi iz Sv. Marine (Labin). "GALIOLOM" zapovijeda Tomažo Glušić, kap. velike obalne plovidbe(Padrone Maritimo). Rekviriranu "GALIOLU" je talijanska ratna mornarica rasporedila na istočnu obalu Sicilije u luku Augusta u službu tzv. "vigilanzaforanea". Brod je dva dana i noći ostajao na pučini mora na "straži", a dva dana na odmoru u luci Augusta. Nakon godinu i pol službe na istočnoj obaliSicilije "GALIOLA" je prekomandovana u zapadni Mediteran na obale oko Napulja i tamo je ostala do osmog mjeseca 1943. god.

Vrlo je zanimljiv ratni put zapovijednika "GALIOLE", kapetana Glušić Tomaža, koji 1941 god. u prvog godini rata sa "GALIOLOM" odlazi iz Jadrana uSredozemlje, na istočnu obalu Sicilije u i oko luke Auguste gdje ih je talijanska ratna mornarica rasporedila u službu u tzv. "VEDETA FORANEA". Dva dana susa brodom na pučini (na straži), desetak nautičkih milja od obale, izloženi svim vremenima i nevremenima, ljeti i zimi, izloženi engleskim podmornicama ivojnim avionima (lovcima) iz engleske baze na otoku Malti. Nakon godinu i pol "GALIOLA" i njezina posada prekomandovani su u zapadni Mediteran na obalu okoNapulja i otoka Capri i Ischia, u istoj službi "vedeta foranea" i tu ostaju do 08. mjeseca 1943. god. kada su se Anglo-Američke snage iskrcale na Siciliju.Negdje koncem 08. mjeseca 1943. god. "GALIOLA" se je nalazila na "straži" na pučini južno od Napulja, i po noći je došla Anglo-Američka pomorska flota i"otvorila vatru" iz topova sa njihovih krstarica, gađajući preko "GALIOLE" utvrđenja na kopnu oko Napulja. Posada "GALIOLE" se je prepala, spustila ječamac i napustila brod koji je ostao na pučini, plutajući, bez pogona, a posada se čamcem na vesla uputila prema kopnu. Nakon pola sata veslanja,Anglo-Američka flota se povukla, a posada u čamcu razmišlja kamo će: prema kopnu ili vratiti se na brod. Kapetan Tomažo zahtjeva da se posada vrati nabrod, bojeći se represalije od komande, talijanske vojske na kopnu zbog napuštanja broda, ali posada hoće na kopno.

Kapetan Tomažo skače u more i plivajući se uputio prema napuštenom brodu na pučini. Nakon dosta dugog plivanja, približio se brodu, ali već iznemogaonikako da stigne do broda, jer vjetrić sa kopna i morska struja polako brod "nosi" prema pučini, i nakon dugog i napornog plivanja barba Toma, kako su gana brodu zvali, doplivao je do broda i uhvati se za kormilo na krmi broda i razmišlja kako se popeti na palubu broda. Srećom, kada je posada spuštalačamac, jedan konop (paranak, kolotur) od dizalice za čamac je ostao viseći do površine mora. Barba Toma, nakon što se malo odmorio, naslonjen na kormilubroda, smogne snage i dopliva do kolotura dizalice, uhvati se za isto, i malo odmori da bi smogao snage popeti se na palubu. Kada se popeo na palubu, legaoje na palubu, izmučen od plivanja. Nakon što se malo odmorio, potražio je nešto hrane, ali budući da je posada pokupila svu hranu u čamac, Tomažo je našaoneke male ostatke od paketa što mu ih je prije mjesec dana poslala supruga par suhih smokava i badema. Pošto se malo okrijepio, razmišlja što će boduzetidalje. Budući da se barba Toma razumije u brodske motore, stavio je brodski motor u pogon i brod se počeo kretati prema kopnu. U međuvremenu se razdanilo,posada koja se nalazila u čamcu, a još nije stigla do kopna, jer se bojala posljedica. Iako je posada u čamcu bila izgubila svaku nadu da je barba Tomadoplivao do broda, ali kada je barba Toma stavio brodski motor u pogon i isti zadimio, uvjerili su se da je barba Toma na brodu i uputili su se sa čamcemprema brodu i ukrcali se na brod i nastavili ploviti u istoj službi "vigilanza foranea".

Nakon nekoliko dana Anglo-Američka pomorska flota je ponovno napala područje oko Napulja, sada uz podršku avijacije, a "GALIOLU" je ovaj napad zatekao uluci na odmoru, pogodila ju je jedna avionska bomba i brod je izgorio, no posada je odahnula jer je brod otišao, a oni sačuvali svoje živote.

Nakon nekoliko tjedana Anglo-Američke snage iskrcale su se na područje oko Napulja i oslobodile grad. Nakon 15-ak dana, barba Toma se sa grupom pomoracauputio prema Bari-u koji se također nalazio već pod upravom Anglo-Američkih snaga. Nakon izvjesnog vremena, barba Toma je brodom iz Bari-a doplovio uDalmaciju, na otok Vis i priključio Jugoslavenenskoj ratnoj mornarici NOB-a i radostan je što je nakon dugog vremena ponovno u Jadranu.

Kap. Glušić Tomazo, nakon što je došao na otok Vis, stavio se na raspolaganje Jug. ratnoj mornarici (partizanskoj mornarici). U Dalmaciji, na otoku Visu, umjestu Vis i Komiža, Anglo-Američka mornarica tada ima svoju bazu, divizion torpednih čamaca i još nekoliko manjih vojnih brodova (korveta, fregata,razarač, laku krstaricu) koje su povremeno vojno dejsvovale (operirale) u vodama Sj. Jadrana sve do Kvarnera napadajući još uvijek aktivne njemačkepomorske snage i male konvoje, malih motornih jedrenjaka kojima su još uvijek upravljali Nijemci u ovom dijelu Jadrana, naročito na Kvarneru. Nakon što suenglezi saznali da je kap. Glušić, rodom sa područja Sj. Jadrana i da je večinu svojeg plovidbenog staža proveo ploveći upravo u Sj. Jadranu, zatražili suod Jug. ratne mornarice da im se kap. Tomazo Glušić pridruži kao pomorski pilot (vođa) u tim njihovim noćnim akcijama u napadu na njemačke konvoje uKvarneru. Kap. Glušić, iako nerado, ipak je učestvovao u par takvih akcija sa englezima. Nerado je pristao, jedno jer je to ratna opasnost, ali i jer jeimao u mislima da nijemci još uvijek imaju rekvirirane neke motorne jedrenjake (trabakule) iz našeg kraja, pa možda na nekim od ovih trabakula su nijemcizadržali i neke "stare" članove posade, ljude iz naših krajeva, pa se kap. Toma osječao vrlo neugodno kada bi englezi napadali, iako je nijemce, kaookupatore trebalo napadati, ali na pomisao da možda pucaju i po našim ljudima osječao je nelagodu.

Nakon par akcija sa englezima prema Sj. Jadranu, kap. Glušić Toma ukrcao se kao kap. na jedan motorni jedrenjak Jug. ratne mornarice i upučen u JužniJadran prema Dubrovniku i tamo dočekao kraj rata.

Desetak godina pred drugi svj. rat, obitelj Glušić Mate sa sinom Božom u društvu sa zetom Brezac Ivanom, svi iz Sv. Marine (Labin), kupili su u Italiji(Viareggio, zapadna obala Italije na Tirenskom moru) trabakul od 240 tona nosivosti imenom "ARGENTARIO", sagrađen u Viareggio, početkom 20. st., a pred ratsu u trabakul ugradili motor i od tada kao motorni jedrenjak plovi Jadranom i Sredozemljem pod zapovjedništvom Bože Glušića, kap. velike obalne plovidbe(Padrone Maritimo). Kao što je već spomenuto i "ARGENTARIO" je 1941. god. rekviziran i stavljen pod izravnu komandu talijanske ratne mornarice i raspoređenna istočnu obalu Sicilije kao "VEDETA FORANEA" sa sjedištem u Siracusi. Kao što je opisano za "GALIOLU" tako i "ARGENTARIO" dva dana i dvije noći ostaje namorskoj pučini na "straži" desetak nautičkih milja od obale prisluškujući engleske podmornice i avione, a posada je stalno izložena napadima istih savojnih baza na otoku Malti, te također izložena svih vremenskim nepogodama zimi i ljeti, i nakon što bi dva dana proveli na "straži" na morskoj pučini,uplovili bi u Siracusu, dva dana na odmor.

Nakon godinu i pol dana provedenih na istočnoj obali Sicilije, "ARGENTARIO" je prekomandovan na zapadnu obalu Italije, u Tirensko more, sjeverno od Napoliau istu službu, i ostao tamo sve do iskrcavanja Anglo-Američkih snaga na to područje početkom rujna 1943. god., pred samu kapitulaciju Italije. Za vrijemevojne operacije, prilikom iskrcavanja Anglo-Američkih snaga na obalu Tirenskog mora, sjeverno od Napolia, motorni jedrenjak "ANGENTARIO" je potopljen, asva se posada spasila i ostala u engleskom zarobljeništvu do kraja rata.

Kako je Italija 1941. god. okupirala cijelu Jadransku obalu, Hrvatsko Primorje i Dalmaciju, pa je svoju vojsku opskrbljivala morskim putem stoga je za tepotrebe rekvizirano (mobilizirano) još nekoliko naših manjih trabakula između ostalih "NOGARO" od 180 tona nosivosti, u vlasništvu braće Kazimira iStanislava Diminić (Marioni) iz Sv. Lovreča, te u društvu pomorskog agenta iz Trsta, "Cervenka". "NOGAROM" zapovijeda suvlasnik broda Kazimir Diminić(Marion), kap. velike obalne plovidbe (Padrone Maritimo).

Također je rekviziran motorni jedrenjak "BUON PADRE" od 120 tona nosivosti, vlasništvo Kazimira Viškovića (Ivića) iz Sv. Lovreča, koji kao kap. male obalneplovidbe (brodovođa) zapovijeda brodom. Ova dva broda (trabakula) stavljena su pod komandu talijanske druge armije koja je okupirala ovaj dio Jugoslavije.Sada dosta ovdašnjih trabakula prevozi razne vrste vojnog materijala, a najčešće hranu za talijansku vojsku u Dalmaciji, a sve manje ugljen.

Prva trojica koja je "okusila" rat bili su ukrcani na bojnom brodu "CAVOUR" koji je torpediran i potopljen 11. studenoga 1941. god. u ratnoj luci Taranto.Na "CAVOURU" su bili ukrcani Kazimir Diminić (Miro Vlah) iz Sv. Lovreča (Labin), Luciano Gobo (Trgetarić) iz Trgeta, te Vjekoslav Diminić (Lovia Simon) izSv. Lovreča (Labin). Kako su se Luciano Gobo i Miro Diminić (Vlah) za vrijeme napada na brod našli na palubi broda, pa su kod eksplozije ostalineozlijeđeni i spasili se plivanjem, dok se Lovia (Ludvig) za vrijeme napada na brod i eksplozije našao u kabini broda, pa je od eksplozije bio ošamućen(kontuzovan) i nije odmah izašao iz broda već je ostao u kabini, pa kako se brod naslonio na dno jer jer bio na plitkom u malom uvali Taranta, tako da vodau kabini u kojoj se našao Lovia nije došla do plafona kabine, pa se je on spasio polako roneći od kabine u hodnik dok nije našao stepenice i isplivao izpotopljenog broda. Ostao je neko vrijeme u bolnici na oporavku, došao kući i nikada se nije više vratio u mornaricu, dok Miro Diminić (Vlah) i Luciano Gobo(Trgetarić) su pušteni privremeno kući, ali su ponovno pozvani u vojsku. Diminić Miro Vlah je nakon toga raspoređen u (bataljon S. Marco - pomorskapješadija) i poslat u Grčku i tamo dočekao kapitulaciju Italije. Isto tako Luciano Gobo je vračen na brod i dospio u Afriku, brod potopljen, a Gobo završiou engleskom zarobljeništvu i vratio se kući iza rata.

Isto tako, neki su naši mladići koji su služili više godina u talijanskoj ratnoj mornarici u ratnoj luci Taranto, pored Afrike bili upučivani i u Grčku naotok Rodos (Isole Del Dodecaneso), pa su tokom rata 1941/42. god. tamo služili trojica naših mladića: Licul Josip (Sipe Letis), rođen 1917. god., DiminićIvan (Giovani Franić), rođen 1917. god., Diminić Vjekoslav (Viko Gorankin Simon), rođen 1916. god., sva trojica iz Sv. Lovreča (Labin). Prva dvojica suslužila 6 godina, a Viko Diminić Simon, 7 godina. Nakon što su 2 godine bili na Rodosu, povučeni su u Taranto. Diminić Ivan Franić je nakon povratka uTaranto bio ukrcan sa još jednom grupom vojnika mornara na talijansku krstaricu "S. GIORGIO" i sa tim brodom doplovio u Afriku (Libiju) u luku Tobruk, brodje u Tobruku potopljen, pa je za vrijeme napada kod potapanja broda Ivan Diminić (Franić) bio lakše ranjen. Tobruk su zauzeli Englezi i Ivan je završio uenglskom zarobljeništvu u Egipat, vratio se kući iza rata i nastavio ploviti na brodovima "Jugolinije" (Rijeka), "Kvarnerske plovidbe" (Umag) i "Uljanik"(Pula), umro doma relativno mlad sa 57 godina. Na brodu ,,S.GIORGIO'' zarobljen je i naš mladi pomorac Knapić Đino rođen 1921. godine u selu Klovar –Plomin i nakon zarobljeništva nastavio je ploviti u konvojima na trgovačkim brodovima Engleske.

Za razliku od Ivana, Vjekoslav Diminić Simon je po povratku sa Rodosa u Taranto ostao u pomorskoj bazi u toj luci i tu dočekao 1943. god., kapitulacijuItalije. Nakon toga se preko Bari-a uputio u Dalmaciju na otok Vis i uključio se u partizansku pomorsku jedinicu, prve prekomorske brigade. Početkom 1944.god. upučen je u časničku školu u Drvar (Bosna), pa je 25. svibnja 1944. god. za vrijeme njemačkog napada na Drvar poginuo kao i večina polaznika tečasničke škole.

Anđelo Višković (Sturla) iz Viškovića (Labin), rođen 1916. god., prije rata pomorac, a u ratu služio je talijanskoj ratnoj mornarici i bio ukrcan na višeratnih brodova, a već u ožujku 1941. god. u pomorskoj bitci između talijanske i engleske ratne flote na rtu Matapan (Grčka), bio je ukrcan na krstarici"FIUME" i poginuo u toj bitci, a posmrtni ostaci nikada nisu nađeni.

Na krstarici "Fiume" poginuo je i

  1. Seberin Vittorio, sin Ferdinanda, rođen na istočnoj obala Istre (Liburnija, Rijeka),
  2. Savidrinić Slavo, sin Nikole, iz Šimići, Kastavština.

Licul Josip (Sipe Letiš) nakon povratka iz Rodosa (Grčka) u bazu u Taranto, i nakon nekog vremena, prekomadovan je u ratnu luku Pula i tu dočekaokapitulaciju Italije i došao kući.

Dva mladića pomorca iz našeg kraja (Labinština) služili su više godina u talijanskoj ratnoj mornarici, a 1941. god. bili su ukrcani: Anton Martinčić(Marok) iz Trgetari (Raša) na krstarici "DE GIUSANO", a Kazimir Diminić (Miro Miljarić) iz Vlakova – Sv. Lovreč – Labin, na krstarici "DE BARBIANO". Već uprosincu 1941. god. u kanalu između Sicilije i Afrike, na putu za Libiju, potopljene su ove dvije talijanske brze krstarice koje su na palubi imale teretbenzina u bačvama za talijansko zrakoplovstvo u Africi. U sicilijanskom kanalu napale su ih Engleske pomorske i zrakoplovne snage sa otoka Malte i potopileobe krstarice. Kako su obe krstarice pogođene torpedom, došlo je do eksplozije, te posada sa oba broda život skončala u plamenu, a među njima i ovadvojica: Martinčić i Diminić. Tako je već prvu godinu rata poginulo nekoliko mladih ljudi iz našeg kraja.

Isto je tako već 1941. god. na talijanskoj krstarici "LOREDANO" bio ukrcan Rudolf Višković (Rudi Zupaneto) iz Trgetari (Labin). Krstarica je jedne noći uljeto 1941. god. isplovila iz svoje baze La Madalena na Sardiniji i u jednom okršaju u bitci kod rta Taulada (Sardinija) sa britanskom flotom jepotopljena, a da se nitko od posade nije spasio, pa je tako izgubio svoj mladi život i Rudi Višković iz Trgetari.

Nažalost, iste 1941. god. Rudijev brat Angelo Višković (Zupaneto) bio je ukrcan na trgovački brod "DIOCLECIAN". Brod je potopljen pod avijonskim bombama ugrčkoj luci Pirej i tom prilikom poginuo je i Angelo Višković (Zupaneto). I tako u istoj godini rata u kratkom vremenu poginula su oba brata ViškovićiZupaneti iz Trgetari.

Anton Kos (Nini), rođen u Drenju (zaseok Kosi, Labin), bio ukrcan na parobrod ,,DANUNZIO'' i plovio iz neke jadranske luke za sjevernu Afriku i koncem1941. god. u sredozemlju brod je torpediran, a Kos poginuo.

U istoj godini na drugom trgovačkom brodu bio je ukrcan Ivan Rajković iz Stanja (Brgod, Labin) i u plovidbi u konvoju iz talijanske luke Bari, na putu zaAfriku sa teretom vojne opreme za talijansku vojsku u Africi, u sredozemlju torpediran, a Ivan Rajković poginuo.

Također, na trgovačkom brodu u ljeto 1941. god. bio je ukrcan Vlačić Josip (Petakon) iz Trgetari. Sa brodom isplovio iz Trsta sa teretom vojne opreme premaAfrici i u Jadranu brod je došao na minu i Vlačić Josip (Petakon) tom je prilikom poginuo.

Romano Kos, rođen u Drenju (zaseok Kosi, Labin), plovio je na parobrodu kompanije "SIDARMA" i ploveći u konvoju iz luke Brindizi s teretom vojne opreme zaAfriku, brod je u sredozemlju torpediran i Romano poginuo.

U zimi koncem prosinca 1941. god. ploveći iz talijanske luke Brindisi sredozemljem u konvoju prema Sj. Africi s teretom ratne opreme torpediran i potopljentrgovački brod "GIOVINEZZA" trščanske kompanije "Tripković", pa je tom prilikom pored ostalih poginuo kormiral Vlačić Ivan (Stanišovac) iz Stanišovi, tedrugi časnik palube Kazimir Diminić (Miro Gopčić) iz Knapići (Sv. Lovreč Labinski).

Dana 02. siječnja 1940. god. potopljen je brod "ALBANO" i tom prilikom poginuo na brodu mornar:

  1. SENEKA EDVARD, iz Trstenika.

Parobrod "CARLO MARTINOLICH" brod istoimene kompanije iz Trsta, potopljen je 09. siječnja 1941. god. i na njemu su poginuli naši pomorci:

  1. BAŠTIJANIĆ IVAN iz Drenja (Sv. Marina, Labin), mornar,
  2. DRUŽETA NIKOLA, rodom iz Pazina, na brodu je bio ložač.

Dana 24. siječnja 1941. god. potopljen, došao je na podvodnu minu na Punta Platamon (jedrenjak, mali trabakul) "MARIA ASSUNTA" iz Nerezina (otok Lošinj) itom prilikom poginuli su naši pomorci:

  1. SOKOLIĆ PETAR iz Nerezina (otok Lošinj) kap. male obalne plovidbe,
  2. MUŠKARDIN MARIO iz Osora (otok Cres), mornar,
  3. ZOROVIĆ JOSIP iz Nerezina (otok Lošinj).

Prilikom jednog avionskog napada (bombandiranja) u luci Tobruk, Libija, Afrika na brodu "CARSO", dana 01. veljače 1941. god. poginuli su naši pomorci:

  1. JEROVIĆ IVAN, rođen u okolici Pule, nastanjen na Brijonima,
  2. JELOVIĆ IVAN, rođen u Kastavštini, nastanjen u Rijeci.

Dana 10. ožujka 1941. god. kod torpediranja i potapljanja broda "FENICIA" negdje u sredozemlju poginuli su naši pomorci:

  1. RUBINIĆ ANDRIJA, sin Andrije iz Cresa, mornar,
  2. GODAS IVAN, sin Nikole iz Momijana (srednja Istra), mornar,
  3. GOBO JAKOV, sin Jakova iz Prtloga (Labin),
  4. NAČINOVIĆ VJEKOSLAV, sin Antona, rođen u Kršanu, nastanjen u Rovinju,
  5. LONGO DOMENICO, sin Jakova iz Rovinja.

Prilikom avionskog napada (bombandiranja) broda "S. LUIGI" u Sicilijanskom kanalu dana 13. travnja 1941. god., poginuo je pomorac kap. duge plovidbe:

  1. CINKOPAN VLADIMIR, sin Mateta iz Kalinjana (Istra).

Parobrod "SANGRO" torpediran je i potopljen u sredozemlju dana 06. svibnja 1941. god. i na brodu poginuli naši pomorci:

  1. MARTINOLIĆ IVAN, sin Ivana iz Malog Lošinja,
  2. RUŽIĆ ANTON, sin Jakova iz Raše (Labin),
  3. STUPARIĆ IVAN, sin Prima iz Velog Lošinja,
  4. DEVEŠKOVI PETAR, sin Leonarda iz Rovinja.

Dana 08. travnja 1941. god. potopljen je brod "ROMA MI" i tom prilikom poginuo na brodu naš pomorac, mornar:

  1. OTOLIĆ IVAN, sin Ivana, rođen 02. siječnja 1917. god. u Osoru (otok Cres).

Putnički parobrod "CONTE ROSSO", kompanije "Lloyd Triestina" iz Trsta, torpediran i potopljen je 25. svibnja 1941. god. i tom prilikom na brodu su poginulinaši pomorci:

  1. RAVNIĆ DINKO,sin Dinka iz Labina (Istra), mornar,
  2. BALBI PETAR, sin Jerolima iz Pule,
  3. VIDOLIĆ IVAN, sin Antona iz Malog Lošinja,
  4. KULOT MARIO, iz srednje Istre, upravitelj stroja,
  5. MULIĆ VJEKOSLAV, sin Andrije, rodom iz srednje Istre,
  6. BOLBI PETAR, sin Gerolama iz Pule,
  7. VIDULIĆ IVAN, sin Antuna iz Malog Lošinja.

Dana 25. svibnja 1941. god. torpediran i potopljen parobrod "MARCO POLO" i prilikom potapljanja broda poginu je pomorac:

  1. VOZILA ANTON, iz Vozilići (Plominština, Istra).

Kod torpediranja i potapanja broda "CAPACITAS" 03. lipnja 1941. god. poginuo je naš pomorac:

  1. OPAŠIĆ FRANE, sin Frane iz Gologorice (Pazin, Istra), ložač na brodu.

Dana 28. lipnja 1941. god. izvršeno je pomorsko bombandiranje broda

"U. BASSI" i tom prilikom na brodu poginuo pomorac:

  1. LICUL ANTON, iz Kršana (Plominština), ložač na brodu.

Parobrod "BRARENA" potopljen u Sredozemlju od Engleske avijacije 22. srpnja 1941. god. i tom prilikom poginuo je pomorac:

  1. STEFANČIĆ ANTON, sin Antona, rodom iz Kastavštine.

Dana 13. srpnja 1941. god. potopljen je i torpediran brod "CALDEA" i na brodu je smrtno stradao:

  1. BOBBA FRANCESCO, sin Petra iz Pule, prvi časnik stroja.

Motorni brod "CAMPANIA" potopljen je u Sredozemlju 08. rujna 1941. god. i na njemu poginuo naš pomorac:

  1. CONSTANTIN ETORE, sin Nediljka iz Rijeke, (kap. duge plovidbe, zapovjednik broda).

Negdje u mediteranu dana 22. srpnja 1941. god. potopljen je od Engleske ratne flote parobrod "BREME" i tom prilikom na brodu poginuo pomorac:

  1. VOZILA SANTO, sin Josipa iz Vozilića (Plomin).

Dana 03. rujna 1941. god. torpediran i potopljen parobrod "GRITTI" i tom prilikom poginulo je nekoliko pomoraca iz našeg kraja:

  1. SANTALEZA IVAN, sin Dinka, rođen u Labinu, nastanjen u Puli, mornar,
  2. PROSEN JURE, sin Lovre iz Malog Lošinja, kap. duge plovidbe,
  3. PICINIĆ ANTON, sin Karla iz Malog Lošinja,
  4. PETRONE MARKO, sin Ivana iz Osora (otok Cres), mornar,
  5. HRELJA FRANE, sin Antona, rođen 1908 god. selo Ivanići (Plomin), mornar,
  6. JEDRINIĆ JOSIP, sin Luke iz Malog Lošinja, mornar,
  7. SURIJAN MARIO, sin Martina iz Plominštine, mornar,
  8. MARTINOLIĆ JOSIP, sin Antona iz Rijeke,
  9. PICINIĆ ANTON, sin Karla iz Malog Lošinja.

Parobrod "ISARCO" torpediran i potopljen u južnom Jadranu dana 05. rujna 1941. god. i na brodu izgubili život naši pomorci:

  1. KVALIĆ VJEKOSLAV, sin Andrije iz Kvalići (Plominština), mornar,
  2. RUBINIĆ FRANE, iz Liburnije (Moščenice, Lovran).

Putnički motorni brod "NEPTUNIA" kompanije "Cosulich" iz Trsta, torpediran i potopljen dana 18. rujna 1941. god. u Sredozemlju i na brodu poginuo pomorac:

  1. CRKVENI ADALBERT, rodom iz srednje Istre.

Dana 18. listopada 1941. god. potopljen je, torpediran parobrod "CATERINA" i na brodu poginuo naš pomorac:

  1. LJUBIČIĆ ANTON, sin Mateta, rodom iz Sušnjevice (Plominština), ložač.

Parobrod "METEOR" torpediran i potopljen je u sredozemlju dana 31. listopada 1941. god. i tom prilikom poginuo pomorac:

  1. TURKOVIĆ KARLO, sin Karla iz Lovrana (Istra),

Prilikom bombandiranja i mitraljiranja broda "MARIA" 09. studenog 1941. god. na brodu je poginuo:

  1. POLJARIĆ ANĐELO, sin Petra iz Malog Lošinja, kap. duge plovidbe.

Parobrod "ZRMANJA" je Engleska aviacija u Jadranu potopila 11. studenog 1941. god. i tom prilikom smrtno je stradao pomorac:

  1. ŽIC FRANJO, sin Franje, rođen u Puntu (otok Krk), nastanjen u Voloskom (Istra),
  2. BRUSIĆ JOSIP, sin Jerolima, sa otoka Krka.

Dana 22. veljače 1941. god. u sicilijanskom kanalu potopljen je torpedom parobrod "S. TRIPCOVICH" i na njemu poginuo naš pomorac:

  1. DEMITRI BRUNO, sin Eugena, rođen 13. listopada 1911. god., Novigrad (Istra).

Dana 01. prosinca 1941. god.Engleska aviacija u Sredozemlju potopila je parobrod "MANTOVANI" i prilikom potapljanja broda poginuli su naši pomorci:

  1. MOCENNI JOSIP, sin Martina iz Pule,
  2. MACEL MIRKO, sin Josipa iz Moščenice.

Motorni brod "LUCIANO" potopljen je i torpediran u Jadranu 15. travnja 1941. god. i na njemu poginuo mladi pomorac:

  1. MARTINOLIĆ MARKO, iz Malog Lošinja.

Prilikom potapljanja torpedom parobroda "GALITEA" 11. prosinca 1941. god. u Sredozemlju na brodu su smrtno stradali ovi naši pomorci:

  1. LABINAC ALBINO, (Lino), sin Antona iz Labina, mornar,
  2. ADAMIĆ VLADIMIR, sin Petra iz Skrbinca (Istra),
  3. SUČIĆ JURE, sin Jureta iz Cresa, mornar,
  4. KIRSIĆ VLADIMIR, sin Franje iz Moščenica,
  5. KRISTIJAN FRANE, sin Franeta iz Pule (ložač).

Dana 13. prosinca 1941. god. potopljen je, torpediran u Sredozemlju parobrod "F. FILZI" i tom prilikom izgubili su život pomorci našeg kraja:

  1. BALETIĆ IVAN, sin Mateta iz Baletića (Labin), mornar,
  2. BLAŽINA ANTON, sin Jakova iz Crni (Sv. Marina, Labin), mornar,
  3. JELENIĆ MATE, sin Antona iz Pazina, ugljenar,
  4. STRANIĆ GUIDO, sin Ambrozia iz Pule,
  5. FLEGO MILIO, sin Petra iz Buzetštine, brodski kuhar,
  6. MALUSA DINKO, sin Antona iz Rovinja,
  7. BROILI BRUNO, sin Josipa iz Rovinja (pekar).

Parobrod "PIAVE" potopljen je 16. prosinca 1941. god. u mediteranu, a posada broda završila u engleskom zarobljeništvu i od zadobivenih rana uzarobljeništvu umro pomorac:

  1. SAMBO ALFREDO, sin Franje iz Malog Lošinja.

U južnom Jadranu dana 11. ožujka 1941. god. potopljen je od Engleske aviacije brod "ALFREDO ORIANI" i na njemu poginuo naš pomorac:

  1. HRELJA ANTON iz Moščenica.

Engleska avijacija u Egejskom moru 18. rujna 1941. god. potopila je brod "MEDEA" i na njemu poginuo naš pomorac:

  1. BARANOVIĆ GAETANO, sin Ivana, rođen u Šibeniku, nastanjen u Crikvenici.

TIJEKOM 1941. GODINE POGINULO JE NA RAZNIM BRODOVIMA 80 NAŠIH MLADIH POMORACA

Koncem 1941. god., Jakov Višković (Joce Stepančić), Viškovići (Sv. Lovreč, Labin) bio ukrcan na parobrod kompanije "Tripcovich" iz Trsta i našao se sabrodom u luci Siracusa (Sicilija) i za vrijeme jednog bombandiranja grada, Jakov je kao i ostali pomorci trčao prema skloništu (bunkeru), nažalost pred samulaz u sklonište, u blizini je pala jedna avionska bomba i jadan Jakov je ostao ranjen i izgubio obje noge i ostao doživotni invalid. Sa Jakovom, na istombrodu bio je ukrcan mladi mornar Frane Blažina (Banić) iz Crni (Labin). Frane je imao sreće, te ušao u sklonište desetak metara ispred Jakova i ostaonepovrijeđen. Brod je potopljen, Jakov je završio u bolnici, a Frane se vratio kući i donio sa sobom Jakovljeve stvari.

Koncem 1942. odnosno početkom 1943. god. nekoliko naših trabakula bilo je opet rekvirirano i upučeno s teretom cementa iz Koromačna ili Pule premaSiciliji. No, kako su se saveznici (Angloamerička vojska) u ljeto 1943. god. iskrcali na Siciliju, ti su brodovi zatečeni na putu prema Siciliji u nekojjužnodalmatinskoj ili talijanskoj luci i vratili se natrag u Sj. Jadran.

Tako je motorni jedrenjak "LIBURNIA" pod zapovjednikom Višković Kazimirom (Skito) isplovio u proljeće 1943. god. sa teretom cementa iz sjevernog Jadranaprema Siciliji i doplovio do južnog Jadrana (Dalmacija), odakle se vratio natrag u sjeverni Jadran jer je Siciliju zauzela Angloamerička vojska.

A jedino je motorni jedrenjak "ARGENTINA" iz talijanske luke Ontrato u južnoj Italiji upučen prema Grčkoj, pa je u kolovozu 1943. god. potopljen uz obaluGrčkog otoka Krfa, potopila ga Engleska podmornica. Naravno, podmornica nije upotrijebila torpedo, već se podigla na površinu i sa dva hitca iz topapotopila trabakul. Na brodu su bila dva brata Vlačića, Josip i Kazimir (Miro i Bepo Petakon) iz Stanišovi (Labin), na brodu su bili jedan kapetan, a drugimotorista. Srećom, sva se posada spasila sa svojim čamcem i vratila se kući preko Grčke.

Trščanski brodovlasnik "Roko" porijeklom iz Rovinja u vlasništvu ima nekoliko trabakula koji su nosili vrlo značajna imena po ruži vjetrova, a lukapripadnosti im je bila Trieste (Trst), a posade ovih brodova su uglavnom bile iz našeg kraja istočne obale Istre (Labinštine).

Tako je brodom "PONENNTE", od 120 tona nosivosti, zapovijedao Vice Višković (Momolo) kap. male obalne plovidbe iz Sv. Lovreča (Labin). I ostali članoviposade su iz našeg kraja, tako i Vicin nečak Vlačić Silvano (Filetić) iz Vlakova i Vicin šogor Mario Diminić (Franić Jacina) iz Stanišovi (Labin).

Brodom "LEVANTE" od 100 tona nosivosti, zapovijedao je kap. male obalne plovidbe Milevoj Emanuel (Majel), iz Gora Glušići, (zaseok Senari, Labin). Vrlo jezanimljivo kako je Emanuel dobio ime, ni po caru ni po kralju. Njegov stariji brat tada je već bio student u Padovi za vrijeme Austro - Ugarske 1905. god.i mlađem bratu dao ime Emanuel po poznatom njemačkom filozofu Emanuelu Cantu.

"PONENTE" i "LEVANTE" su bila dva drvena broda posebne konstrukcije sa specifičnim pramcem (zaobljenim) i širokom krmom i velikim širokim kormilom dovisine broda. Oba broda kupljena su malo prije drugog svj. rata u Norveškoj, gdje su do tada služili kao ribarski brodovi na Sjevernom moru i Baltiku. Ovadva trabakula su također rekvirirana i u rano ljeto 1942. god. upučeni sa teretom cementa iz sjevernog Jadrana prema Siciliji, ali su u osmom mjesecupotopljeni u južnom Jadranu, u Dalmaciji, oko Dubrovnika, a posade su spašene.

Rokov trabakul (loger) "SCIROCO" od 180 tona nosivosti, sagrađen u Viareggio (Italia, Tirensko more) gdje je i kupljen par godina prije drugog svj. rata."SCIROCO" je pred drugi svj. rat plovio pod zapovjedništvom Glušić Josipa (Domcičov) iz Sv. Marine (Labin), kap. velike obalne plovidbe (Padrone Maritimo),a ostala posada je bila također iz Sv. Marine i okolnih sela labinštine.

Trabakul "OSTRO" od 150 tona nosivosti (posebna gradnja, kos pramac i oštra kosa krma sa velikim širokim kormilom) sagrađen u Viaregio - Italija, kupljenpred drugi svj. rat u Italiji. Iako "OSTRO", kao i svi trabakuli u vlasništvu tršćanskog brodovlasnika Roka imaju luku pripadnosti Trieste (Trst), posadesu sve uvijek bile iz naših krajeva južne labinštine. U prvim godinama drugog svj. rata zapovjednik na "OSTRU" bio je Tomičić Benjamin iz Skvaranske(brodovođa), a i sva ostala posada je bila iz susjednih sela (Ravni, Drenje (Labin), itd.). motorista na brodu bio je Eduardo Glušić iz Sv. Marine – Labin.

"MAESTRALE" (trabakul, pifer) od 140 tona nosivosti, sagrađen u Rovinju početkom 20.-og stoljeća, također je u vlasništvu tršćanskog brodovlasnika Roka,luka pripadnosti Trieste, a pred rat brodom zapovjeda Lupetin Viktor (Vitorio Pilizid), kap. velike obalne plovidbe (Padrone Maritimo), iz sela Crni krajSv. Marine (Labin), a i ostali članovi posade su iz ovih sela.

Najveći Rokov trabakul imenom "LEBECCIO" od 450 tona nosivosti (skuner) sa jedrima, random i križevima, također je kupljen negdje u sjevernoj Europi(Baltik), nekoliko godina pred drugi svj. rat, a u toku rata bio je također rekviriran (mobiliziran), bio je pod komandom talijanske ratne mornarice, aplovio je pod zapovjedništvom Josipa Diminića (Simona) iz Sv. Lovreča (Labin), kap. velike obalne plovidbe. "LEBECCIO", kao i svi trabakuli tršćanskogbrodovlasnika Roka imali su već ugrađen motor, pa su to tada bili motorni jedrenjaci, a pomorci koji su upravljali motorima (motoristi) kako su ihpopularno zvali, bili su također svi iz primorske labinštine. Tako je na "LEBECCIO" bio motorista (mlađi strojar - motorista navale). Dobrić Kazimir (MiroJacetov) iz Koromačna - Labin, a vođa palube (nostromo), stari pomorac Anton Dobrić (Toni Lakelić) iz Cerovice (Skitača), i ostali članovi posade, a na"LEBECCIO" ih je bilo 10 - 12, iz naših sela labinštine.

RAT SE NASTAVLJA SVE ŽEŠĆE

Da je najviše naših ljudi poginulo tijekom 1942. god. na svim pomorskim ratištima, kao na Sredozemlju, tako i na Jadranu, tobože bliže kuće. Rat sepribližio našim krajevima, pa je 1942. god. stradalo mnogo naših ljudi, kao pomorci na raznim brodovima od parobroda do trabakula.

Parobrod ,,VENEZIA GIULIA'' potopljen je dana 09. siječnja 1942. god. i tom prilikom poginulo je nekoliko naših pomoraca:

  1. SEPČIĆ PETAR, sin Stjepana iz srednje Istre, mornar,
  2. SOVIĆ MATE, sin Mateta iz Cresa, mornar,
  3. VOZILA VJEKO, sin Vjeka, srednja Istra,
  4. DUJMOVIĆ ARTURO, sin Mariana iz Malog Lošinja, mornar.

Dana 18. veljače 1942. god. kod Punta Stilo (Južna Italija) torpediran je potopljen parobrod "PASUBIO" i tom prilikom poginuo zapovjednik broda:

  1. JADROŠIĆ NIKOLA, sin Josipa, rođen 24. veljače 1880. god. u Velom Lošinju, kap. duge plovidbe.

Parobrod "ARIOSTO" torpediran je i potopljen u sredozemlju dana 15. veljače 1942. god. i na njemu prilikom potapljanja poginuli su naši pomorci:

  1. KUČIĆ KARLO, sin Dinka, rođen na otoku Cresu, a nastanjen u Vrsaru (Istra),
  2. DEMETLIKA JAKOV, sin Jakova iz Raše (Labin),
  3. DE SIMONI LIVIO, sin Ivana, rođen u Puli 30. rujna 1920. god., ranjen kod potapljanja broda, umro u bolnici u Trapani (Sicilia) i tamo pokopan,
  4. BRKARIĆ SLOBODAN (LIBERO), sin Antona iz Sušnjevice (Plomin), ložač,
  5. ZANDEL ANTON, sin Karla iz Labinštine,
  6. SITULIN RUĐERO, sin Antona iz Pule,
  7. JURMAN JOSIP, iz Sušnjevice (Plomin).
  8. FRANCETIĆ IVAN, sin Ivana, Rijeka.

Dana 29. ožujka 1942. god. torpediran je i potopljen u sredozemlju parobrod "GALILEA" i tom prilikom poginulo nekoliko naših pomoraca:

  1. BLAŽINA PETAR, sin Jakova, rođen u Crni (Sv. Marina, Labin), mornar,
  2. BUDICA FRANC, sin Tomaza iz srednje Istre, mornar,
  3. BUŠANIĆ ANTON, sin Antona iz Malog Lošinja, ložač,
  4. VIDOTO PIETRO, iz Rovinja,
  5. VIDOTO CEZARE, iz Rovinja.

Motorni brod "DUINO" torpediran je i potopljen 18. veljače 1942. godine u Sredozemlju i tom prilikom na brodu izgubili život naši pomorci:

  1. KUZMA LUCIANO, sin Lovre rođen 13. prosinca 1898. god. u Istri,
  2. SAINA VICE, sin Mateta iz Savicenta (Istra),
  3. ROZECIN GIULIO, sin Giulia iz Pule, mornar,
  4. FARESIĆ MARCELO, sin Mariana iz Malog Lošinja, mornar.

Parobrod "RAMPINO" torpediran je i potopljen je 17. siječnja 1942. god. i tom prilikom na brodu poginuo:

  1. MUŠIĆ ANTON, sin Antuna iz Pule.

Tijekom 1942. god., potopljen je brod "EGITO" i tom prilikom na brodu poginuo vojnik ratne mornarice:

  1. DOBRIĆ ANĐELO, sin Mateta iz Skitače (Labin).
  2. CINKOPAN ANTON, sin Santa, rođen 01. kolovoza 1901. god. (Kalinjana), drugi časnik stroja.

Dana 07. ožujka 1942. god. torpediran je i potopljen u Jadranu brod "PALOMBA" te na brodu poginuli naši pomorci:

  1. NAČINOVIĆ TOPI (zvani LOJE), sin Antona, rođen 1914. god. u Čepiću (Plomin),
  2. NAČINOVIĆ IVAN, sin Jakova iz Stepčići (Plomin).

Motorni brod "AVENTINO" potopljen je 04. travnja 1942. god. u sicilijanskom kanalu i tom prilikom na brodu poginuli naši pomorci:

  1. DUILI IVAN, sin Ivana iz Cresa, zapovjednik broda, kap. duge plovidbe,
  2. VUČETIĆ JOSIP, sin Maria iz Plomina.

Motorni brod ,,G.ALEGRI'' potopljen je torpedom u Mediteranu dana 31. svibnja 1942. god. i na njemu poginuli naši pomorci:

  1. MORIN MARIO, iz Pule,
  2. PINTARELLI ARMANDO, sin Erminia iz Pule,
  3. SEPČIĆ JURE, sin Mateta iz Cresa,
  4. FILIPPIN EDMONDO, sin Uga iz Pule.

Parobrod "LUSIN PICCOLO" torpediran je i potopljen dana 08. veljače 1942. god. u Sredozemlju i tom prilikom na brodu poginuo pomorac:

  1. SKOPINIĆ ANTON, sin Dinka iz Malog Lošinja.

Parobrod "GERUSALEMME" potopljen je i torpdiran u sredozemlju 07. srpnja 1942. god. i tom prilikom zarobljen na brodu naš pomorac:

  1. BURDON MARIO iz Pule, bio je ranjen, umro je u bolnici u zarobljeništvu.

Dana 25. listopada 1942. god. potopljen je brod "ALFREDO" i na brodu od avionskog mitraljeskog napada poginuo pomorac:

  1. KOS PAVE, sin Ivana iz sela Kosi (Labin).

Negdje tijekom 1942. god. kao pomorci na brodu koji je torpediran i potopljen u sredozemlju izgubili su život:

  1. BAKIJA VIKTOR, u 32-oj godini života iz Kršana,
  2. BELIĆ ANTON, iz Čepića u 35-oj godini života.

Parobrod "PADDENA" torpediran je i potopljen 04. rujna 1942. god. i na njemu izgubili život naši pomorci:

  1. CERVIA VJEKOSLAV, iz Malog Lošinja, kap. duge plovidbe,
  2. RAJNIS FRANE, sin Zaharije, iz Malog Lošinja.

Dana 26. listopada 1942. god. potopljen je od Engleske ratne flote u sredozemlju parobrod "TERGESTEA" i tom prilikom na brodu poginuli naši pomorci:

  1. KASTELAN IVAN, sin Josipa iz Cresa,
  2. JURIČIĆ MILIO (Macukon), sin Ivana iz Drenja (Labin),
  3. ZGOMBA FRANE, sin Ivana i Franice Paravić, iz Čepića 1913. god., mornar,
  4. UTMAR DINKO, sin Ivana iz Cresa,
  5. VALČIĆ STEFANO, sin Josipa iz Kozljaka (Plomin),
  6. VALENTIN JOSIP, sin Pavla iz Cresa.

Parobrod "NUOVA SCOZIA" potopljen je torpedom 28. studenog 1942. god. i na brodu prilikom potapljanja poginuli su naši pomorci:

  1. AFRODISIO ANTON, sin Andrea iz Pule,
  2. ANTIŠA JOSIP, sin Josipa iz Cresa.

Na parobrodu "ARABIA" ostao je u zarobljeništvu u Indiji pomorac:

1. MAUROVIĆ KONSTANTE iz Nerezina (Mali Lošinj), umro u zarobljeništvu 31. listopada 1942. god.

Engleska aviacija 29. listopada 1942. godine napala je i potopila u Sredozemlju motorni brod ,,LUISIANO'' i na brodu poginuo naš pomorac:

1. DIMASA TOMASO sin Josipa iz sela Vrana, otok Cres.

Dana 13. prosinca 1942. god. u Sredozemlju je potopljen torpedom parobrod "FOSCOLO" i prilikom potapljanja poginuli su pomorci:

  1. FAROSIĆ JOSIP, sin Josipa iz Sv. Marine (Labin),
  2. MEŠTEC ANTON, sin Josipa, rođen 1913. god. u Čepiću (Plomin),
  3. BRADIČIĆ ANDREA, sin Antona iz Moščenica,
  4. HRELJA IVAN, sin Franje iz Moščeničke Drage,
  5. IVANČIĆ MILAN, sin Josipa iz Moščeničke Drage.
  6. SUPERINA ISIDOR, sin Antona iz Rijeke.

Parobrod "PUCINI", torpediran je i potopljen u mediteranu 02. prosinca 1942. god. i na njemu prilikom potapljanja poginuli pomorci:

  1. BRKARIĆ ANTON, sin Josipa iz Sušnjevice (Plomin), brodski mehaničar,
  2. UHAČ STJEPAN, sin Franje iz Moščeničke drage,
  3. PECOLIĆ MARIO, sin Jure iz Sušnjevice (Plomin),
  4. BULIĆ MARCELO, sin Ivana iz Rijeke,
  5. LAZARIĆ SANTO, sin Antona iz Moščeničke Drage.

Dana 15. prosinca 1942. god. potopljen je od Engleske aviacije u Sredozemlju parobrod "S. ANTIOCO" i tom prilikom poginuo pomorac:

  1. MICULINIĆ GUIDO, sin Guida iz Malog Lošinja.

Tako je 17. veljače 1942. god. torpediran i potopljen motorni brod i "BOLSENA" i na brodu tom prilikom poginuli mladi pomorci našeg kraja:

  1. Bučić Frane, sin Ivana, rođen u Kastvu,
  2. Ljuban Danijel iz Šimuna, Sv. Elena (Senj), nastanjen u Rijeci.

Motorni brod ,,A.GRITI'' potopljen je torpedom u Sredozemlju 03. rujna 1942. god., a na njemu poginuli pomorci našeg kraja:

  1. Martinolić Josip, sin Antuna iz Rijeke,
  2. Osseri Alfredo sin Domasia iz Rijeke, kap. duge plovidbe.

Dana 25. veljače 1942. god. potopljen je brod "CORTELAZZO" i na njemu zarobljen naš pomorac:

  1. Marinac Josip, sin Roka iz Kastavšine, umro u zarobljeništvu.

Dana 27. veljače 1942. god. engleska avijacija potopila je u Mediteranu parobrod "TEMBIEN" i na brodu poginuo zapovjednik broda, kap. duge plovidbe:

  1. Rubinić Petar, sin Ivana iz Rijeke (rodom iz Mošćenica).

Motorni brod "ALBACHIARA" potopljen torpedom u južnom Jadranu u rujnu 1942. god. u tom prilikom izgubio život mladi pomorac:

  1. Grandić Mirko, sin Gašpara iz Opatije.

U tijeku 1942. god. u sicilijanskom kanalu potopljen je brod, ime broda nepoznato i na njemu poginuo naš pomorac:

  1. MARTINOLIĆ (MARTINOVIĆ) JOSIP, sin Antona i Ivane Bakija iz Plomina.

Dana 29. prosinca 1942. god. torpediran je i potopljen u Jadranu brod "ISEO" i na njemu poginuli naši pomorci:

  1. BURŠIĆ ANTON, sin Ivana (istočna Istra),
  2. SURDIĆ FRANE, sin Ivana iz Cresa,
  3. FILIPAS MARKO, iz Plominskog zagorja, nastanjen u Cresu, mornar.

Tijekom 1942. godine poginulo je na raznim brodovima i morima 79 ljudi pomoraca našeg kraja (istočna obala Istre)

Zanimljivo je spomenuti jedan događaj koji se zbio u Dalmaciji na otoku Korčuli (Vela Luka) koncem 1943. god. Te su se godine jedinice 26. DalmatinskeDivizije među kojima i jedna prekomorska brigada, iskrcale na otok Korčulu, a nijemci su se povlačili sa otoka raznim plovnim objektima, penišama, malimratnim brodovima, naoružani malim trgovačkim brodovima, među kojima je bio i brod "LEBECCIO" na kojem je bio zapovjednik kap. Josip Diminić.

Brat kap. Josipa Diminića, Karlo Diminić (Simon) služio je talijansku ratnu mornaricu u luci Taranto, i nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. god.,došao u Dalmaciju na otok Vis i nastavio ratovati u partizanskim jedinicama prekomorske brigade 26. Dalmatinske Divizije i bio je u jedinici koja seiskrcavala na otok Korčulu. Karlo je znao da mu je brat Josip kapetan na brodu "LEBECCIO" i promatrao kako brod isplovljava iz Vele Luke na Korčuli, alibrat Josip nije nikako mogao zamisliti da mu je brat Karlo iz Taranta došao u Dalmaciju u partizane.

Josip Diminić bio je kapetan na trgovačkom brodu "LEBECCIO" za vrijeme Italije, a kapitulacija ga je zatekla u luci Drač u Albaniji, gdje brod preuzimajunijemci i kreču prema sjevernom Jadranu, neko vrijeme Nijemci brod koriste i za transport trupa po Dalmatinskim otocima, pa je za vrijeme napuštanja otokaKorčule kada su se dva brata koincidencijom našla na suprotnim stranama. Karlo Diminić je nastavio ratovati s prekomorskom brigadom 26. DalmatinskeDivizije, a bio je komandir čete u ovoj jedinici koja se prva prebacila iz Senja na otok Krk u Vrbnik, u završnim operacijama za oslobođenjesjevernojadranskih otoka.

Tabakul motorni jedrenjak (pifer) "QUATTRO FRATELLI" od 160 tona nosivosti sagrađen u Rovinju 1910. god. Tijekom drugog svj. rata u posjedu je plominskihbrodovlasnika braće Massalin, Karlo, Jakov i Ivan koji kao kap. male obalne plovidbe i zapovijedaju brodom. Trabakul je u toku rata 1944. god. potopljen uZadru prilikom jednog engleskog avijonskog bombandiranja Zadra. Posada je spašena.

Braća Višković, Anton, Mate, Vjekoslav (Viko) i Ivan (Stepani) iz Viškovića (Sv. Lovreč, Labin), iza prvog svj. rata nasljeđuju od oca Stjepana trabakuljedrenjak (pifer) "SV. ELENA" od 140 tona nosivosti, sagrađen u Rovinju početkom 20. st.. Brodom zapovijeda najstariji brat Anton Višković (Toni Stepan),kap. male obalne plovidbe. Pred drugi svj. rat braća u jedrenjak ugrađuju motor i od tada brat Vjekoslav (Viko Stepan) plovi na brodu u svojstvu motorista."SV. ELENA" je koncem 1943. god. potopljena u Zadru za vrijeme jednog engleskog bombandiranja grada. Par mjeseci kasnije, brod je podignut i doteljen uluku Tunarica (Raški kanal). Trabakul je 1944. god. ponovno potopljen, ovaj put od partizana da ga ne bi koristili nijemci. Iza rata braća Višković podiglibrod i popravili ga u brodogradilištu Rovinj, i nastavili ploviti. Godine 1948. brod je nacionaliziran i nastavio ploviti u pomorskoj kompaniji "Obalnaplovidba - Split", i dobiva ima "DIVULJE". Nakon toga, jedno vrijeme brodom upravlja jedna zadruga za vađenje morskog pijeska iz Omiša (Dalmacija). Negdjekoncem 80-ih godina prošlog stoljeća, brod kupuje brodovlasnik Ercegović iz krila Jesenice, malog mjesta između Omiša i Splita, popravlja brod iosposobljava za plovidbu i za prijevoz turista. Danas brod, bivša "SV. ELENA" iz Viškovića još uvijek plovi, ali sad pod drugim imenom, "PETRINA". Ima 49kabina i po ljeti prevozi turiste po Jadranu.

Nažalost, jedini trabakul iz našeg kraja istočne obale Istre (Labinšine) koji još i danas plovi.

Motorni jedrenjak (pifer) "ARSIA" od 300 tona nosivosti, sagrađen u Rovinju pred drugi svj. rat za plominske brodovlasnike braću Masalin, Jakova, Karla iIvana u društvu sa Petrom Viškovićem (Piero Zupaneto) iz Trgeta (Raški kanal). Brodom zapovijedaju braća Massalin. Brod je početkom rata rekviriran istavljen pod komandu talijanske ratne mornarice u službu "VEDETA FORANEA" (dva dana na pučini, dva dana u luci) i raspoređen na obale Sicilije, nakon togana obalu Tirenskog mora. Nakon angloameričkog iskrcavanja na talijansku obalu, brod nije potopljen i preživio rat. Poslije rata, vlasnici ga prodaju uItaliju.

U toku 1943. god. drugi svj. rat sve se više rasplamsava, neki od naših trabakula istočne obale Istre već su potopljeni, i to "LITORIA" u sredozemlju naputu iz Tobruka prema otoku Kreti (Grčka), a "GALIOLA" i "ANGENTARIO" na obali Tirenskog mora kraj Napulja, u službi talijanske ratne mornarice, a trabakul"ANGENTINA" je potopljen u Grčkoj ispod otoka Krfa. Dok su trabakuli "SV. ELENA" iz Tunarice (Viškovići, Labin) potopljen u luci Zadar prilikom engleskogbombandiranja luke Zadar. Isto tako trabakuli trščanskog brodovlasnika "ROKO LEVANTE" i "PONENTE" (na kojima su plovili naši ljudi) potopljeni su u južnojDalmaciji. Dosta pomoraca iz ovog našeg kraja (istočna obala Istre) izgubilo je živote kod potapanja većih parobroda torpediranih uglavnom u sredozemlju, aisto tako puno je naših mladića kao vojnika (mornara) talijanske ratne mornarice izgubilo svoje mlade živote na ratnim brodovima u nekoliko pomorskihbitaka u sredozemlju. I konačno, 08. 09. 1943. god. Italija kapitulira, ali nažalost, rat se nastavlja.

Kada je započeo drugi svj. rat, mnogo pomoraca ovog našeg kraja (istočna obala Istre) ploveći na parobrodima pomorskih kompanija Trsta, Rijeke, a ponekad iVenezije, zatekao je rat sa brodom u nekoj svjetskoj luci, pa su ostali tamo sa brodom na "mrvom vezu" cijelo vrijeme rata, a neki (zavisno u kojoj luci ihje rat zatekao) nastavili su ploviti u konvojima Anglo-američikih snaga. Tako je Anton Diminić, Tone Franić iz Sv. Lovreča (Labin), zatekao rat naKanarskim otocima. Nažalost, Anton je nakon što su Nijemci i Talijani zauzeli Francusku 1942. god., preko Francuske došao kući i poginuo u ratu, a brod nakojem je plovio Anton, iza 1943. god. napustio je Kanarske otoke i nastavio ploviti u engleskim konvojima u Atlantiku.

EVO NEKOLIKO IMENA POMORACA KOJI SU RAT PROVELI NA BRODU NA MRTVOM VEZU U NEKOJ STRANOJ LUCI

Vlačić Dinko (Mene Mravić) iz sela Knapići (Labin) bio ukrcan na brodu kompanije "Lloyd Triestino" i rat ga je zatekao u Indiji i sa brodom ostao tamocijelo vrijeme rata, vratio se kući poslije rata. Poslije rata nastavio je ploviti na našim trabakulima

Višković Filip (Lipe Meštrić) iz Sv. Lovreča (Labin) rat ga je zatekao na brodu kompanije "Gerolimich" u nekoj od Španjolskih luka i Filip se iza ratavratio kući i nastavio ploviti na našim trabakulima. Nakon par godina preselio se u Trst i tamo u starosti umro.

Vlačić Mate (Mate Mravić) iz Vlakova (Sv. Lovreč, Labin), plovio je na brodu kompanije "Lloyd Triestina", rat ga je zatekao u luci Dalekog Istoka gdje su iMate i brod ostali cijeli rat i vratio se kući 1945. god. Otišao u mirovinu, umro doma u Vlakovu - Labin

Valentin Sumberac (Valentin Veli Španjol) iz Vlakova (zaseok Spanjoli, Labin), plovio je na brodovima trščanske kompanije "Navigazione Libera Triestina",(kompanija je držala brodsku liniju oko Afrike), rat je zatekao brod na kojem je plovio Valentin u jednoj luci Južne Afrike gdje je i ostao cijeli rat iValentin se vratio se kući iza rata 1945. god i više nije plovio, umro doma u starosti.

Višković Kazimir (Miro Momolo Belas) iz Sv. Lovreča (Labin), bio je ukrcan na motornom brodu "VOLPI" pomorske kompanije ,,SIDARMA'' iz Venezie, rat ga jezatekao na srednjem istoku u jednoj luci arapskog zaljeva, gdje su Miro i brod ostali cijelo vrijeme rata, a 1945. god. se vratio kući, nastavio je plovitinajprije na trabakulima, pa na parobrodima, doplovio do Amerike i ostao tamo, priključuje mu se i obitelj, nastavljao tamo živjeti, umro u New Yorku.

Diminić Kazimir (Miro Jacina) iz Stanišovi (Labin) služio je talijansku ratnu mornaricu i bio ukrcan na krstarici koju je rat zatekao u Kini (luka Šangaj)u nekoj internacionalnoj bazi. Cijelo vrijeme rata Miro je proveo u Šangaju na toj ratnoj krstarici i nakon rata nije se vratio kući, već se uputio u Sj.Ameriku (New York) i nastavio tamo raditi, tamo se oženio i ostao zauvijek tamo, samo je jednom posjetio rodni kraj. Još i danas živi u New Jerseyu udubokoj starosti.

Rajković Ivan (Ive Lončar) iz Sv. Lovreča (zaseok Letiši, Labin), rat ga je zatekao na brodu kompanije "Lloyd Triestino" u jednoj luci u Indiji i ostaotamo cijelo vrijeme rata, brod i Ivan na njemu. Vratio se kući nakon rata i nastavio ploviti na trabakulima, umro doma u Sv.Lovreč - Labin u dubokojstarosti.

Knapić Metodije (Mene Knapić) iz Knapića (Sv. Lovreč, Labin), plovio je na brodovima trščanske kompanije "Gerolimich", rat ga je zatekao u nekoj lulcidalekog istoka, i tamo ostao brod na mrtvom vezu cijelo vrijeme rata i Metodije na brodu, Mene se vratio kući 1945. god. i nastavio ploviti na svomtrabakulu "NATALINA" kojeg je posjedovao u društvu još od prije rata, stradao na svom brodu, trabakulu ,,NATALINA'' relativno mlad.

Josip Dundara (Sipe Dundara) iz Sv. Lovreča (Kobavići, Labin), plovio je na parobrodu trščanske kompanije "Lloyd Triestino", brod je potopljen (torpediran)od američke ratne mornarice negdje u južnom Atlantiku, nedaleko od zapadno Afričke obale, američka mornarica je spasila posadu iz mora i Josip je završio uAmeričkom zarobljeništvu (Pansilvania). Odmah iza rata vratio se kući. (Malo ih je imalo takvu sreću). Poslije rata nastavlja ploviti na trabakulima, umroje doma u Sv.Lovreču relativno mlad.

Početkom 1943. god. još uvijek puno naših pomoraca gine ukrcanih na raznim manjim brodovima trgovačke mornarice, neki u Mediteranu, ali sada najviše njihna Jadranu.

Mali motorni brod "PISTOLA" potopljen je torpedom u južnom Jadranu dana 21. siječnja 1943. god. i na brodu poginuo naš pomorac:

  1. Mugia Antonio sin Domenica iz Rovinja,
  2. Šečinić Josip, sin Josipa, otok Lošinj.

Već 16. veljače 1943. god.Engleska aviacija također je potopila u Jadranu motorni brod "CAPO ORSO", a na brodu je poginuo naš mladi pomorac:

  1. Škopac Olivier sin Andrije iz Labina.

Mali parobrod "ZEILA" potopljen je torpedom u južnom Jadranu i na njemu su izgubili mlade živote naši pomorci:

  1. Dekovich Nikola - na brodu (ložač),
  2. Dravich Ivan, sin Antona, Cres

Motorni jedranjak "GIUDITTA", vlasništvo Zagabria Roka, sin Roka i Giuditte Tonetti, rođen 05. listopada 1911. god. u Plominu.

Ploveči na trabakuli "Giuditta" kojeg je bio vlasnik i zapovjedao brodom, na jednom putovanju iz Trsta prema Splitu, zaustavio se na putu u jednoj lučicina otoku Murteru 22. siječnja 1943. god. Brod su zarobili dalmatinski partizani, zarobili teret, posadu pustili, samo je prilikom zarobljavanja brodaizgubio život zapovjednik broda:

  1. Zagabria Roko.

Mali brodić "CRESPI" potopljen je od Engleske aviacije u sjevernom Jadranu dana 29. ožujka 1943. god. i na njemu poginuo naš čovjek (pomorac):

  1. Doro Gerolamo sin Raimonda iz Rovinja.

Isto je tako dana 01. travnja 1943. god. engleska avijacija u južnom jadranu potopila brod "BENEVENTO", a na njemu poginiuo naš pomorac:

  1. Juresić Vladimir sin Franje iz Kršana - Plominština.

Parobrod "TAGLIAMENTO" povlačeći se iz Afrike prema jadranu torpediran je i potopljen u mediteranu dana 22. travnja 1943. god. i na brodu tom prilikompoginuli naši mladi pomorci:

  1. Godina Josip, sin Franje iz Pule,
  2. Jurman Josip, sin Antona, rođen 1908 god. u (Sušnjevica, Plomin), (ložač),
  3. Mugia Carlo sin Ivana iz Pule,
  4. George Giulio, kap. duge plovidbe iz Krka.

Parobrod "VRANJICA" torpediran je i potopljen u jadranu dana 02. lipnja 1943. god. i na brodu izgubili mlede životinje naši pomorci:

  1. Percan Ivan, sin Antona, iz Raklja (Barban), ložač,
  2. Catella Miho, sin Mihe iz Raklja (Barban),
  3. Bertelengi Valentin, sin Mateta, otok Pag,
  4. Fonović Anton, sin Ivana iz Skitače (Labin).

Dana 29. srpnja 1943. god. potopljen je u Jadranu brod "DEL ALFIERI" i na njemu poginuo mornar:

  1. Gralić Mate, sin Ivana iz Krka.

Parobrod "LANCIOTTI PADRE" 16. rujna 1943. god. naišao je u jadranu na jednu podvodnu minu i brod je potopljen i tom prilikom izgubio život naš pomorac:

  1. Desnica Petar, sin Petra iz Rijeke, ložač.

Dana 06. rujna 1943. god. napadnut je brod "STAMURA" i tom prilikom na brodu poginuo naš pomorac:

  1. Načinović Ivan, sin Mihovila iz Moščeničke Drage.

Dana 18. prosinca 1943. god. u mediteranu je torpediran i potopljen brod "SIMONETA" i pri tome poginuo naš pomorac:

  1. Lapikorvović Tiberio, sin Prima iz Pule.

Dana 10. rujna 1943. god. napadnut je avionima motorni brod "ORDOR" i na n njemu poginuli naši pomorci:

  1. Dudić Slobodan, sin Jureta iz Rijeke,
  2. Markonić Josip, sin Ivana iz Raše.

Motorni brod "ULBO" napadnut je engleskim avionima 17. listopada 1943. god. i na njemu poginuo:

  1. Dujmić Angelo, sin Franje iz Kostrene, zapovjednik broda.

Motorni brod "GILIOLA" potopila ju je Engleska aviacija 24. listopada 1943. god. i na njemu poginuo pomorac:

  1. Burul Mate, sin Martina iz Kršana (Plomin, Nostromo).

Dana 07. listopada 1943. god. potopljen je brod "ERIDANIA" i na njemu poginuo:

  1. Balibicchio Ivan, sin Nikole iz Rovinja.

Tokom 1943. god. i dalje se potapljaju veči brodovi u Jadranu i Mediteranu, tako je 16. siječnja 1943. god. potopljen brod "D' ANNUNZIO" i na njemupoginuli naši pomorci:

  1. BAKIJA MATE, sin Nikola iz Kršana (Plomin),
  2. BRAJUKA KARLO, sin Ivana iz Čepića (Plomin), mornar,
  3. TOMŠIĆ JOSIP, iz Liburnije (Lovran, Moščenica), prvi oficir palube,
  4. URATORIN AMADEO, sin Edvarda iz Liburnije,
  5. KIRŠIĆ ANDRIJA, sin Andrije iz Cresa,
  6. KOS ANTON, sin Ivana iz Crni (Sv. Marina, Labin),
  7. KOS MARIO, sin Ivana iz Crni (Sv. Marina, Labin),
  8. MIKAUČIĆ MARIO, sin Ivana iz Sušnjevice (Plomin),
  9. KRAJCAR IVAN, sin Nikole iz Boljuna (Istra), ložač,
  10. STANČIĆ MARIO, sin Ivana iz Brioni (Pula).
  11. Barković Toma, sin Lodovika iz Moščeničke Drage, mozzo,
  12. Blečić Ferdinand, sin Andriana iz Lovrana, nonstromo,
  13. Krazar Ivan, sin Šimuna iz Lovrana,
  14. Krulcich Ivan, sin Vazmoslava, rođen 06. 05. 1901. god., prvi oficir stroja,
  15. Delchiaro Alesadro, rođen 11. 08. 1893. god., Budapest, nastanjen u Rijeci, drugi oficir stroja,
  16. Grdišić Anton, sin Joispa iz Lovrana,
  17. Gršković Albino, sin Antona, Moščenička Draga,
  18. Hrelja Gabriel, sin Franje, Moščenička Draga,
  19. Mandić Rodolf, sin Frane iz Rijeke,
  20. Nitsch Franjo, sin Anđela iz Rijeke.

Tako je u Jadranu od engleskih pomorskih snaga dana 26. 09. 1943. god. potopljen brod "POMO" i na njemu su poginuli naši pomorci:

  1. Privilegio Nicolo sin Ivana iz Poreča,
  2. Hrenja Eneo, sin Ivana iz Brseča (Moščenice),
  3. Jelčić Anton, sin Nikole iz Trgeta (Labin).

I pored već više puta dana 26. studenog 1943. god. ponovo je bombandiran grad Zadar, i pored stradanja grada, u Zadarskoj luci potopljen je parobrod"Šibenik", te isto tako trajekt koji je tamo već vozio pod imenom "FILIPO CORIDONI", sa 30-ak putnika na brodu koji su svi stradali. Imena nastalih nijemoguće utvrditi.

Mali motorni brod "QUIRINALE" potopljen je torpedom u Jadranu 27. lipnja 1943. god. i na njemu poginuo naš mladi pomorac:

  1. Poldrugovac Anton, sin Franje, rođen u Sušnjevica (Plomin) (Valdarsa), nastanjen u Puli.

Motorni brod "TESTA" potopljen je od Engleske aviacije u Jadranu 03. srpnja 1943. god. i na njemu poginuo mladi mornar:

  1. Sponza Giovani sin Leonarda iz Rovinja.

Motorni jedranjak "GLORIA", skuna od 350 tona nosivosti, nekada u vlasništvu obitelji Višković iz Sv. Lovreča (Labin), u ratu je prodana na otok Ist uDalmaciju i nastavlja ploviti pod imenom "TRIGLAV". Potopljen je koncem 1943. god. ispred Venezie i na njemu poginula dva pomorca sa otoka Ista.

Dana 27. svibnja 1943. god. prilikom bombandiranja Zadra poginuli su članovi posade parobroda "SANSEGO":

  1. Kaštelan Ivan, sin Ivana iz Raba,
  2. Crničar Gustav, sin Korada iz Bakra.

Parobrod "Sansego" je poslije kapitulacije Italije u rujnu 1943. god. bila jedina civilna pomorska veza između Zadra i Trsta, ali je 26. svibnja 1944. god.ispod otoka Lošinja bio napadnut i potopljen - ne zna se broj pogubljenih-poginulih.

Parobrod "PALATINO" potopljen je torpedom u ljeto 1943. god. u sredozemlju i tada na njemu zarobljen:

  1. Jakobić Josip, sin Josipa, rođen u Lovranu 1887. god., umro u zarobljeništvu u Masauvi (Afrika) 08. rujna 1943. god.

Već početkom 1943. god. potopljen je mali brod našeg kraja "MARIN SANUDO" i na njemu poginuli pomorci iz kastavštine:

  1. Marot Josip, sin Josipa,
  2. Becher Ivan, sin Karla, rođen 1887. u Lošinju, kap. duge plovidbe, nestao sa brodom.

Za vrijeme jednog zračnog napada (bombandiranja) u nekoj luci u Sredozemlju na brodu "CITA DI MILANO" poginuo je pomorac našeg kraja:

  1. Fjorentin Josip, sin Josipa iz Krka – nastanjen u Voloskom.

Mali brodić "DORACE" potopljen je u jadranu 05. rujna 1943. god. i na njemu poginuo pomorac iz Rijeke:

  1. Lupini Ferdinando sin Mateta.

Dana 21. travnja 1943. god. kod potapljanja motornog broda "M. FOSCARINI" umrli su na brodu i ljudi (pomorci) našeg kraja liburnije:

  1. Finderle Rudolfo, sin Mateta iz Rijeke,
  2. Letis Egidio, sin Franje iz Voloska.
  3. Bušanić Mate, sin Nikole iz Malog Lošinja (mladić palube).
  4. Banić Anton, sin Ivana iz Malog Lošinja.

Mali brod "BOLOGNA" potopljen je u jadranu 21. svibnja 1943. god. i na brodu umro naš pomorac:

  1. Flego Nikola, sin Nikole, rođen u Buzetu, nastanjen u Rijeci.

Početkom 1943. god. 16. siječnja potopljen je brod "MONTI" i na njemu izgubili život naši pomorci:

1. Brumnić Bruno, sin Franje iz Voloska,

2. Blažić Franjo iz Rijeke,

3. Gandolfi Bruno, sin Santa iz Rijeke,

4. Priščić Andrija, sin Ivana iz Lovrana,

5. Bučić Anton, sin Antona, rođen 1898. god. u Plominu (konobar),

6. Bučić Anton, sin Marka, iz Plominštine,

7. Simoneti Anton, sin Antona iz Voloska.

Dana 16. veljače 1943. god. u mediteranu, blize južnotalijanske luke Crotone potopljen je brod "PETRARCA" i tom prilikom poginuli naši pomorci:

  1. BABARČIĆ FRANE, sin Marka, rođen 1912. god. u plomiskom zagorju (Donadići), oženjen Josipom Bučić, pomorac,
  2. BALAČIĆ FRANE, sin Jure iz Sušnjevice (Plomin), konobar,
  3. BOBOŠKIĆ IVAN, sin Ivana iz Brioni (Pula), ugljenar,
  4. BONETA JOSIP, sin Grgura, rođen u Kozljaku, oženjen Mariom Bučić, mornar,
  5. KERŠEVANIĆ JOSIP, sin Mateta, rođen 1914. god. u Plominu, pomorac,
  6. SVRLJUGA ROMEO iz Pule,
  7. MRZLIĆ TOMA, sin Ipolita iz Plomina,
  8. MUŽIĆ IVAN, sin Dinka iz Cresa,
  9. PEROVIĆ IVAN, sin Ivana iz Cresa,
  10. POLDRUGOVAC PAVE, sin Pavle iz Čepića, Plomin,
  11. SKOPAC ANTON, iz Labinštine,
  12. ŽUSTOVIĆ IVAN, sin Andrije iz Plomina (Žustovići),
  13. STANČIĆ JAKOV, sin Ivana iz Sušnjevice (Plomin),
  14. BAKIA ALBERT iz Kršana,
  15. GODENAŠ SILVIO iz Pule.
  16. TVRDIĆ ANTON, sin Ivana iz Šušnjevice – Plominština.

Dana 22. ožujka 1943. god. potopljen je od Engleske aviacije brod "MARTE" i na njemu poginuo naš pomorac:

  1. ANTINI IVAN, sin Ivana iz Cresa, vođa palube.

Dana 06. travnja 1943. god. potopljen je torpedom parobrod "ROVERETO" i na njemu poginuli naši pomorci:

  1. BERIČELI ANTON, sin Antona iz Velog Lošinja, mornar,
  2. RAJKOVIĆ IVAN, sin Vica iz Brgoda (Labin), mornar,
  3. PICOT RAJMOND, sin Dinka iz Labina.

Parobrod "NOURO" potopljen je od Engleske aviacije u južnom Jadranu 31. ožujka 1943. god. i tom prilikom poginuli pomorci:

  1. BOŽAC MATE, sin Antuna iz Žminja (Istra), ložač,
  2. SANTULIN IVAN, sin Blaža iz Cresa.

Parobrod "P. FAUSTO" potopljen je 07. ožujka 1943. god. i na njemu poginuo naš pomorac:

  1. FONOVIĆ IVAN iz plominskog zagorja, (Plomin).

Parobrod "BEPINO PALOMBA" potopljen 07. svibnja 1943. god. i tom prilikom poginuli su naši pomorci:

  1. HAČINOVIĆ IVAN, sin Antona iz Čepića (Plominština),
  2. HONOVIĆ MATE, sin Pave iz Čepića (Plominština),
  3. LIMBIĆ ANTON, sin Antona iz Plomina,
  4. KRISTOFOR TEODOLINO, sin Leonarda iz Pule.

Parobrod "QUIRINARE" torpediran i potopljen 27. lipnja 1943. god. i tom prilikom poginuo pomorac:

  1. POLDRUGOVAC ANTON, sin Franje, rođen u Čepiću, nastanjen u Puli.

Parobrod "ADERNO" torpediran i potopljen 23. srpnja 1943. god. i na brodu tada poginuo naš pomorac:

  1. NAČINOVIĆ DINKO, sin Jakova iz Plominštine.

Dana 26. srpnja 1943. god. u sredozemlju potopljen je brod "ALBERTO FASSIO" i na njemu izgubili život naši pomorci:

  1. FRANKOLA MATE, sin Mateta iz Plomina,
  2. GOBO DINKO, sin Ivana, rođen 26. siječnja 1907. god. u Plominu.
  3. JANETIĆ JOSIP, sin Josipa iz Lovrana,
  4. GOBO GRBAC QVIRINO, sin Nedjeljka iz Kastva.

Tijekom 1943. god. potopljen je brod nepoznatog imena negdje u srednjem sredozemlju i na njemu nestali naši pomorci:

  1. BAKIJA ADALBERT iz Kršana u 35-oj god. života,
  2. BELANIĆ MARKO iz Velog Lošinja, mornar.
  3. KULJANIĆ ROKO, sin Dinka, rođen 21. rujna 1906. god. u Lošinju tijekom 1943. godine

Do kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine poginulo je naših 106 pomoraca

DANA 08. RUJNA 1943. GODINE ITALIJA IZLAZI IZ RATA

Iako je talijanska vojska kapitulirala, rat se nastavlja još većom žestinom, naših pomoraca ima ukrcanih svuda, ali najviše na domaćim trabakulima, a onina većim parobrodima, ili su pred rat ostali sa brodom van teritorijalnih mora u nekoj svjetskoj luci ili su pak već bili na nekom brodu koji je biotorpediran negdje u sredozemlju, pa su ili poginuli ili završili u engleskom zarobljeništvu, a manji broj koji se spasio kod potapljanja broda, tj. bio jespašen (izvučen) iz mora od posada talijanskih brodova, tj. brodova u konvoju koji tom prilikom nisu bili potopljeni, došao je kući i čekao kraj rata, aliponeki bi se uspio ukrcati na nekog trabakula i nešto zaraditi za život i biti bliže kući, tj. ploviti do Trsta, Rijeke, Venezie ili neke dalmatinske luke.

Dosta je brodova (trabakula) našeg kraja bila angažirana (upotrebljena) za prijevoz talijanskih vojnika koji se iz Dalmacije i dijelova Bosne i Hercegovine(nakon talijanske kapitulacije) žele vratiti kući morskim putem preko Jadrana u sjeverni dio Italije koji još nije zauzela Anglo - Američka vojska i za tokoriste manje brodove (trabakule). Isto tako vračaju se kući i vojnici (kao i finance (carinici)) koji su bili na već spominjanom pontonu u raškom kanalu,ponton je napušten, a vojnici se vračaju kući, ali oni ne koriste naše trabakule, već idu kući kopnenim putem, a onih par minolovaca (minopolagača) koji subili u raškom kanalu na Trgetu, a ustvari radilo se o drvenim malo većim ribarskim brodovima, rekvirirani pred rat i privremeno bili upotrebljeni u tesvrhe, i oni su se uputili kući preko Jadrana.

Svi ovi naši pomorci koji su ukrcani na motornim jedrenjacima (trabakulima) u nalaze se u nekoj jadranskoj luci, nastoje vratiti se kući, prvi su doplovilioni iz Pule i Rijeke, pa onda Trsta i Venezie, ali i neke dalmatinske luke i usidruje se najviše njih u Tunaricu i na Sv. Marinu, Rabac ili Plomin. Nijemcitada već zaustavljaju sva plovila koja su služila talijanskoj vojsci, zato naši pomorci nastoje izbjeći njemačko zaustavljanje. Tako su u Tunaricu prvidoplovili motorni jedrenjak "MONTELO" i "NATALINA" koji su vozili ugljen iz Raše za talijansku luku Torre Viscosa koja se nalazi na talijanskoj obaliizmeđu Venezie i Monfalconea (Tržiča) na ušću rijeke Piave.

Motorni jedrenjak "ADA B.", vlasnišvo dvojice brače Zamaria i Kazimira Višković (Zupaneti) iz Sv. Lovreča (Labin), upravo su nekoliko dana ranije uputilise brodom u Rovinj u tamošnje brodogradilište da bi obavili godišnje čišćenje podvodnog dijela broda. Trabakul su u brodogradilištu izvukli na kraj (nasuho) radi čiščenja i onda su stalno nešto na brodu popravljali i tako produžavali vrijeme na popravku u brodogradilištu, i tako tamo ostali preko godinu ipol dana, tj. od rujna 1943. do konca travnja 1945. god. i kada je rat završio, porinuli su brod u more i odmah u prvim danima mira, u svibnju 1945. god.zaplovili prema Tunarici i Raši, i nakon par dana zaplovili sa prvim teretom raškog ugljena, izvađenog poslije rata prema Rijeci. (To je jedini trabakulnašeg kraja koji tokom rata nije bio potopljen).

Doplovio je u Tunaricu par dana nakon 08. rujna 1943. god. motorni jedrenjak "KVARNERO" od 120 tona nosivosti, tada u vlasništvu Gobo Antona (Tona Grgan),Ferdinand Diminć (Franela Sipulin), oba iz Sv. Lovreča, te Vlačić Antona (Toni Gaspić) iz Stanišovi (Labin), a brodom zapovjeda Ferdinand Diminić,brodovođa. Većina naših trabakula nastoji spustiti sidro u nekoj domaćoj luci, a najviše ih je stiglo u Tunaricu, ali neki su još u Albaniji (na pr."LEBECCIO").

U Tunaricu je doplovio i motorni jedrenjak "LIBURNIA" iz južne Dalmacije, koji se s teretom cementa plovio prema Siciliji, ali budući da su se na Sicilijuiskrcali Anglo - Američke trupe, te je Sicilija pala pod njihovu komandu, "LIBURNIA" je cement iskrcala u nekoj luci južne Dalmacije i vratile se usjeverni Jadran i usidrila se u Tunarici, uvijek pod zapovjednišvom Kazimira Viškovića (Skito) iz Viškovića.

Došao je u Tunaricu i trabakul "PACIFICO" od 120 tona nosivosti, doplovio iz Trsta s terom krumpira i 20-ak bačava vina na palubi, što je sve bilonamjenjeno talijanskoj vojski u Dalmaciji. No, iako su ga u Trstu već bili zaustavili Nijemci, posada "PACIFICA" riskira i drugu noć isplovaljava iz Trsta.Nijemci se još nisu ni organizirali tako da još na "PACIFICU" nisu postavili stražu, a pomorskih brzih brodova za potjeru još nisu imali, što posadi"PACIFICA" olakšava bijeg iz Trsta. U Tunarici malo tog krumpira sa "PACIFICA" uzima posada, malo brodovlasnici, a nešto je podijeljeno i ljudima iz selakoji su saznali za događaj i došli u uvalu s vrečama i odnijeli kući svaki po neku vreču krumpira, a vino su podjelili međusobno posada broda ibrodovlasnici. Drugi dan je brod isplovio za Bršicu (luka u Raškom kanalu) ostavši nekoliko dana iskrcavajući krompir koji se dijelio narodu, a bilo ga jei za prve ustanike u našem kraju.

Nekoliko dana nakon 08. rujna 1943. god. na već spomenuti ponton u Raškom kanalu došli su prvi ustanici iz Raše i Labina sa namjerom da odnesu topove iostalo teže naoružanje, ali nije bilo dovoljno stručnih ljudi koji bio to mogli izvesti, pa su pokupili samo puške. Uz pomoć pristiglih trabakula u Raškikanal, ustanici (partizani) pokušavaju otegliti ponton s topovima s kanala na Raški most, kako bi ga iskoristili za obranu od nijemaca za koje se očekivaloda će nadirati iz Pule prema Labinu. No, Nijemci su počeli izviđati avionima, te je jedno popodne došlo nekoliko aviona-lovaca i pokušalo potopiti ponton,ali im to ne uspijeva, jer se boje nisko letjeti u uskom Raškom kanalu, već bacaju bombe iz velike visine, pa ga ne uspijevaju potopiti. Ponton je sljedećenoći oslobođen od svojih čvrstih sidara, te je pomoću naših brodova (trabakula) "PACIFICO" i "MONTELO" otegljen u Rašu. Desetag dana kasnije, dolaskomnijemaca, ponton je potopljen nedaleko od mosta na rijeci Raša, a topovi dolaze u njemačke ruke.

Iz Dalmacije se vratio u Tunaricu i tu se usidrio i motorni jedrenjak "BUON PADRE" koji je bio rekviriran i radio je za talijansku vojsku, tj. zasnabdjevanje jedinica druge armije talijanske vojske u Dalmaciji. A plovio je pod zapovjedništvom vlasnika broda Kazimira Viškovića (Ivića), kap. maleobalne plovidbe.

Također se iz Dalmacije vratio u Tunaricu motorni jedrenjak "NOGARO" koji je isto bio rekviriran (militariziran) od talijanske vojske. "Nogaro" je jedan odonih trabakula koji je prebacio (prevezao) oveću grupu talijanskih vojnika koji su se vračali kući iz sjeverne Dalmacije preko Jadrana u luku Chiogia nasjevernom dijelu jadrana talijanske obale i od tuda se vratio preko jadrana u Tunaricu. "Nogaro" su koristili talijanski vojnici zato što je bio malo veći,180 tona nosivosti, a i bio je i malo brži od ostalih trabakula, vozio je brzinom između 7 - 8 nautičkih milja, a plovio je pod zapovjednikom KazimiraDiminića (Marion), kap. velike obalne plovidbe.

Doplovili su do Tunarice i ostali trabakuli našeg kraja, tako je doplovio iz Zadra motorni jedrenjak "SAN ROCO", pod zapovjedništvom kap. male obalneplovidbe i suvlasnika broda Dobrić Josipa (Sipe Matić) iz Brovnja (Labin).

Isto tako su se vratili u Sv. Marinu (Labin) trabakuli "AVE MARIA", vlasništvo braće Antona i Vice Glušića koji je doplovio iz Venezie pod zapovjedništvombrodovađe Vice Glušića.

U Sv. Marinu je oko 10. rujna 1943. god. uplovio motorni jedrenjak "NUOVO SENOFONTE" koji je također doplovio iz Dalmacije, a u vlasništvu je Glušić Ivanaiz Sv. Marine koji kao vlasnik (kap. male obalne plovidbe) brodom i zapovjeda.

Trabakul "LINA" sa svojom posadom, a svi su iz Sv. Marine već prije 08. rujna 1943. god. našao se u Raši (luka Bršica) čekajući na teret ugljena, ali ganije dočekao i "Lina" je zapravo prva uplovila u Sv. Marinu. Brod je bio u vlasništvu Glušić Martina i nečaka mu Glušić Josipa, koji kao kap. male obalneplovidbe i zapovjedao brodom.

Iz neke podvelebitske luke Senja ili Novog Vinodolskog doplovio je u Sv. Marinu, kao matičnu luku, trabakul od 120 tona nosivosti "SAN VINCENZO",vlasništvo Vice i Antona Glušića u društvu sa Tominović Dinkom (Puletak), svi iz Sv. Marine, brodom zapovjeda kap. male obalne plovidbe suvlasnik DinkoTominović.

U Sv. Marini je tih dana našao sklonište i mali trabakul "ALBONA" od 70 tona nosivosti, vlasništvo Josipa Glušića iz sela Gora Glušići - Labin, (malopodalje od morske obale), brodom zapovjeda sam vlasnik Josip, brodovođa.

Tako se našlo u Sv. Marini na okupu ovih 5 trabakula, ali ne i onih malo većih "Galiola" i "Argentario", koji su već bili potopljeni u zapadnom Mediteranuu Tirenskom moru oko Napolia u službi već opisanoj "vedeta foranea" talijanske ratne mornarice.

A i ovih 5 manjih je u Sv. Marini zadnji put, za mjesec dana će isploviti iz Sv. Marine, i nikada se više neće vratiti u matičnu luku Sv. Marinu, već ćesvi biti potopljeni u toku rata.

Pored već opisanih 8 trabakula, u Tunaricu je nekoliko dana kasnije doplovilo još 5 motornih jedrenjaka. Prvi među njima je doplovio iz Dalmacije motornijedrenjak "STELLA" od 120 tona nosivosti u vlasništvu Višković Josipa (Skito), Milevoj Marko (Macarin) obojica iz Viškovića, te Kobavić Kazimira (MiroMatulinac - Kanario) iz Kobavići (Sv. Lovreč, Labin) koji kao kap. male obalne plovidbe i zapovjeda trabakulom.

Motorni jedrenjak "RICORDO" od 100 tona nosivosti, vlasništvo Višković Ivana (Grgetov) iz Viškovića, Dobrić Ivana (Smohalića) iz Brovnja, te ViškovićAntona (Momola) iz Sv. Lovreča (Labin) koji kao brodovođa zapovjeda brodom. "Ricordo“ je doplovio iz Pirana, gdje se nalazio na popravku u tamošnjembrodogradilištu, popravak su malo ubrzali i negdje oko 15. rujna 1943. god. brod je porinut u more i doplovio u Tunaricu.

U isto vrijeme, negdje oko 15. rujna 1943. god., doplovio je iz Rijeke u Tunaricu motorni jedrenjak "RIDANO" od 120 tona nosivosti u vlasništvu JakovaDiminića (Franić Jacina) iz Stanišovi (Sv. Lovreč) i rođaka mu Ivana Diminića (Iva Franić) iz Sv. Lovreča, te Nikola Viškovića (Mikula Požupov) izViškovića (Labin), čiji je sin Josip Višković (Bepasa), kao kap. male obalne plovidbe, zapovjeda trakulom.

Motorni jedrenjak "MICHELANGELO" od 100 tona nosivosti, vlasništvo obitelji Pave Diminića sa sinovima iz Kobavića (Sv. Lovreč), 08. rujna 1943. god. našaose u podvelebitskoj luci Karlobag, i tu su ga zadržali neki viši časnici talijanske vojske koji su se tu zatekli povlačeći se iz Like i sjeverne Dalmacije,a među njima bilo je nekoliko civila (obitelji od nekog višeg časnika talijanske mornarice). Nakon što su sa brodom isplovili iz Karlobaga u velebitskomkanalu zapuhala je jaka bura i posada je okrenula trabakul prema lošinju kako bi izbjegli jaki vjetar (buru) koja im je opasno (pogibeljno) prijetila ukanalu, tako su doplovili do Malog Lošinja i tu ostali par dana, nakon toga su isplovili prema talijanskoj obali i u nekoj manjoj talijanskoj lucisjevernog Jadrana iskrcali talijanske vojnike, časnike i njihove obitelji i putili se prema Kvarneru i nakon par dana uplovili u Tunaricu. Brodom jezapovjedao kap. male obalne plovidbe Stanislav Diminić (Zanetić), sin starog Pave, brodovlasnika, dok je stariji Stanislavov brat Martin, na "Michelangelu"plovio kao brodski motorista (strojovođa). Tako je "Michelangelo" bio zadnji od 15-ak trabakula koji je doplovio u Tunaricu čiji su vlasnici bili iz Sv.Lovreča (Labin) i drugih sela koji gravitiraju raškim kanalom.

Mali trabakul "RISORTO" od 60 tona nosivosti, vlasništvo Benjamina Viškovića (Domcak Barila) iz Sv. Lovreča (Labin) je 08. rujna 1943 god. zatekao uTunarici. Brodić je nekoliko dana prije 01. rujna 1943. god. doplovio u Tunaricu, a zapovjednik je bio sam vlasnik Benjamin Višković, brodovođa.

Dok je isto tako mali trabakul "SAN GIUSEPE" iz 50 tona nosivosti, vlasništvo Josipa Viškovića (Bepasa) iz Sv. Lovreča (Labin). Brodić se 08. rujna 1943.god. našao na riječkom području i ostao tamo, te preostali dio rata nastavio ploviti do luka hrvatskog primorja, pa ga je engleska avijacija u ljeto 1944.god. potopila u maloj lučici Urinj (Kostrena) i tu ostao zauvijek.

Tako su se u drugoj polovici mjeseca rujna 1943. god. svi naši trabakuli našli u matičnoj luci Tunarici, osim onih koji se već bili potopljeni i to"GLORIA" koja je potopljena u sredozemlju ploveći iz Afrike (Tobruka) prema Grčkom otoku Kreta, "ARGENTINA", potopljena u Jonskom moru ispod Grčkog otokaKrfa, i "ARSIA" koja je još plovila, ali je ostala u južnoj Italiji (Sicilia), zarobljena od engleza i nikada se nije vratila u Rašu.

Oko 10. rujna 1943. god. doplovili su iz Dalmacije u matičnu luku Rabac trabakuli: motorni jedrenjak "FILIPO", loger od 120 tona nosivosti, brodovlasniciiz Rapca, obitelj Skopac Dinko (Koenivac) i obitelj Gobo iz Prtloga (Labin), trabakulom zapovjedaju najizmjenično Skopac i Gobo.

Isto je tako iz Dalmacije u Rabac doplovio motorni jedrenjak "BUONI AMICI" od 180 tona nosivosti, a vlasnik broda je Skopac Petar (Piero Višković) iz Rapcakoji kao kap. male obalne plovidbe zapovjeda trabakulom.

Kao što su ovdašnji trabakuli doplovili u matične luke (Tunaricu) Sv. Marinu i Rabac, isto tako uplovile su trabakuli plominskih brodovlasnika u plominskuluku.

Prvi je doplovio iz Rijeke u Plomin 10. rujna 1943. god. motorni jedrenjak "MONTE CRISTO" od 120 tona nosivosti koji je u vlasništvu Bubić Ivana i VilharJosipa, obojica iz Klovra (Plomin), a brodom zapovjeda Bubić Ivan, kap. male obalne plovidbe.

Isto tako dan iza "Monte Crista" doplovio je u plominsku luku iz Pule trabakul "ELVIRA" od 110 tona nosivosti, a u vlasništvu braće Petra i EdvardaZagabria (Plomin), a motornim jedrenjakom zapovjedaju kao brodovođe najizmjenično braća Zagabria.

Sredinom rujna 1943. god. iz Dalmacije uplovio je u plominsku luku motorni jedrenjak pifer "QUATRO FRATELLI" od 140 tona nosivosti, a u vlasništvu jetrojice braće Masalin, Karla, Jakova i Ivana iz Plomina, a brodom zapovjedaju najizmjenično sva trojica braće kao kap. male obalne plovidbe.

Isti dan kao i "Quatro Fratelli" u plominsku luku doplovio je iz Dalmacije motorni jedrenjak, pifer "SAN VITO" od 140 tona nosivosti, a u vlasništvu braćeZagabrija iz Plomina i Antona i Ludviga (Lovia) Tominovića iz Sv. Marine (gornje selo Labin), a brodom zapovjeda Tominović Anton, kap. male obalneplovidbe.

Tako svi ovi naši motorni jedrenjaci ostaju vezati u matičnim lukama Tunarici, Sv. Marini, Rapcu i Plominu.

Početkom listopada 1943. god. nijemci iz Trsta kreću u ofanzivu i u 8 dana zaposjedaju cijelu Istru, a 08. listopada stižu i na labinštinu, a već 10.listopada uspostavljaju svoje garnizone. U Rapcu je stacionirana jedna mala pomorska jedinica, koja se odmah aktivira i nastoji mobilizirati sve našetrabakule. Nakon 10-ak dana prisiljavaju nekoliko njih i dovode ih u Rabac, a slijedeći dan potjeruju ih u konvoju iz Rapca prema Rijeci. Na jedan odbrodova (koji je na čelu konvoja) stavljaju vojnu pratnju, a u konvoju prema Rijeci kreću brodovi "PACIFICO", "BUON PADRE", "FILIPO", "MICHELANGELO","RICORDO", "SAN ROCO", "STELLA" i na začelju "NATALINA" (svi brodovi su iz Tunarice).

Na putu prema Rijeci ovaj je konvoj nedaleko od plominskog zaljeva postao sumnjiv njemačkoj koloni vojnih vozila koja se kretala cestom iz Labina premaRijeci, pa su nijemci na okuci ceste na Vidikovcu, gdje je sada motel "Vidikovac", zaustavili svoje vozilo s topom "Pacard" i s raketnim pištoljemzatražili znak raspoznavanja s konvojem brodova. Kako njemački vojnici na čelnom brodu konvoja, odmaklom već prema Brseču, nisu zamijetili znak, te s toganisu uzvratili raketnim znakom prepoznavanja, nijemci su iz Vidikovca zapucali iz topa i pogodili trabakul "Natalina" u kormilo, te ranili u ruku kapetanabroda Pavla Licula (Letiša) iz Sv. Lovreča (Labin). Posada "Nataline" je napustala brod (bez pogona), pustila se u čamac i došla na kopno, dok su drugibrodovi nastavili put prema Rijeci. "Natalina" je ostala plutati Kvarnerom i u noći doplutala do otoka Cresa gdje su je prihvatili ribari i neki pomorci sCresa, te sproveli u luku Porozina. Nakon 10-ak dana "Natalina" je dotegljena u Tunaricu, a ranjenog kapetana Licula, nijemci su isti dan otpremili upulsku bolnicu. Iz Pule je došao kući nakon par mjeseci, ali je ostao invalid u ruku i nikada se više nije vratio na brod.

Nakon pet dana iza prvog konvoja iz Rapca prema Rijeci upučen je drugi konvoj sa trabakulima iz Sv. Marine, Rapca i Plomina, a to su motorni jedrenjaci:"AVE MARIA", "LINA", "SAN VINCENZO", "ALBONA", "BUONI AMICI", "MONTE CRISTO", "ELVIRA", "QUATRO FRATELI" i "SAN VITO".

Tijekom godine i pol dana, svi ovi naši motorni jedrenjaci (trabakuli) koji su isplovili prema Rijeci u ova dva konvoja, biti će potopljeni, i tako da,kada završi rat neće ih se moći podići s morskog dna, jer su potopljeni na dubokom ili su pak uništeni od bombi ili od nevremena, jedino će biti podignutii osposobljeni za plovidbu iza rata "BUON PADRE" i "RICORDO", oba iz Tunarice, i ,,MONTE CRISTO'' iz Plomina, a svi drugi su zauvijek ostali u moru.

I nakon isplovljenja ona dva spomenuta konvoja prema Rijeci, u Tunarici je ostalo nekoliko brodova čiji su se vlasnici kod nijemaca izvlačili na raznenačine (neispravan motor, nedostatak dijela posade, itd.), kako ih ne bi aktivirali. Uskoro su nijemci ozbiljno zaprijetili svim vlasnicima brodova uTurarici da će ih aktivirati, međutim jedne noći početkom 1944. god. partizani su u jednoj noćnoj akciji potopili sve brodove zatečene u to vrijeme u uvaliTunarice: tegljač "GIANNI", s dvije teglenice (maone), trabakule "KVARNERO", "LIBURNIA", "MONTELO", "RIDANO", "NOGARO", "RISORTO", "NATALINA", te "SV.ELENU" koja je već bila potopljena u Zadru, pa je podignuta i dotegljena u Tunaricu i ovdje potopljena po drugi put.

Nakon mjesec dana, budući je bio na plitkome, nijemci su podigli (zakrpali, popravili) brod "Ridano", te ga oteglili u Rabac, pa u Rijeku, te ga osposobiliza plovidbu. Ostali brodovi koji su potopljeni u Tunarici, bili su na većoj dubini i više oštećeni od "Ridana" tako da ih nijemci više nikada nisu nipokušali osposobiti, već su svi dočekali kraj rata u Tunarici, nakon čega su podignuti i osposobljeni za plovidbu i nastavili ploviti poslije rata.

Mnogi su mladići iz našeg kraja koji su služili više godina u talijanskoj ratnoj mornarici, a koji su doživjeli brodolom i po nekoliko puta, nakon čega subili premješteni blizu kuće u Pulu ili čak u Rašu. Tako je na već opisani ponton u raškom kanalu početkom 1943. god. došao Josip Knapić (Bragoc) iz Knapići(Sv. Lovreč), a na isti ponton došao je i Stefano Dobrić (Jancić) iz Brovnja te signalist Kazimiro Gobo (Miro Čapaladro) iz Trgetari (Raša) koji jenajprije bio na signalnoj stanici na Skitači, pa na spomenutom pontonu u raškom kanalu, pa su svi ovi pomorci 08. rujna 1943. god. kapitulaciju Italijedočekali kod kuće. Spomenuto je da su nijemci zadržali sve brodove koje su do tada držali talijani, pa tako i krstaricu "NIOBE" sagrađenu još za varijemeAustro - Ugarske. Nakon prvog svj. rata, krstarica je pripala kraljevskoj ratnoj mornarici Jugoslavije i dobila ime "DALMACIJA", te su je u tijeku drugogsvj. rata zarobili talijani i dali joj ime "CATTARO". Padom Italije zaplijenjena je od nijemaca, kojoj je vračaju ime "NIOBE", kako je krstarica stari brods pogonom na ugljen, često svrača u Rašu (po bunker) na obnovu zaliha ugljena. U noći u prosincu 1943. god. na putu iz sjevernog Jadrana prema Dalmaciji,krstarica se nasukala na obalu otoka Silba, nakon čega joj drugi dan dolaze u pomoć (na spašavanje) tegljači "Parenzo" i "Trento". Englezi, čija je vojskaveć bila na otoku Visu, izviđanjem otkrili su nasukanu krstaricu i drugu su je noć torpedirali njihovi torpedni čamci. Ali je jedno torpedo pogodilo iremorker "Trento", te je od eksplozije poginula cijela posada, nitko se nije spasio. Tom prilikom puginula su dvojica pomoraca iz našeg kraja Mate Gobo isin mu Miro (Čapaladro Garibaldi) iz Trgetari (Raša). Zanimljivo je spomenuti da je Kazimir Gobo (Miro Čapaladro) služio u talijanskoj ratnoj mornarici 7 -8 god. i dva puta doživio brodolom, tj. torpediran je brod ratne mornarice na kojem je služio i oba puta preživio, a dva mjeseca nakon što je napustioratnu mornaricu, te se ukrcao kao pomorac trgovačke mornarice na tegljač "Trento" i tako tu na remorkeru odmah nesretnik stradao (poginuo).

Tegljač (remorker) "PARENZO" torpediran je na otoku Silba spašavajući nasukanu njemačku krstaricu "Niobe" (prije "Dalmacija") i na tegljaču poginuli našipomorci:

  1. Kosara Blaž, sin Jure iz Pule,
  2. Crnobori Viktor iz Pule, mornar,
  3. Gobo Mate, sin Mata iz Trgetari (kanal Raša, Labin),
  4. Mrdaris Anton, sin Ivana iz Pule,
  5. Premate Santo, sin Santa iz Pule.
  6. Petressi Vladimir, sin Pasquale iz Pule.

Tegljač (remorker) "TRENTO" došao je na spašavanje krstarice "Dalmacije" kao i tegljač "Parenzo", pa je na "Trentu" poginuo naš pomorac:

  1. Gobo Kazimir (Vladimir), sin Mata iz Trgetari (kanal Raša, Labin),

(otac mu je poginuo na remorkeru "Parenzo" isti dan kada i sin).

U drugoj polovici 1943. god. nestalo je u Jadranu četvorica naših pomoraca a da se ne zna ime broda na kojem su plovil, tako je nestao:

  1. Vicić Bruno iz Kozljaka, Plominština
  2. Bakia Adalbert iz Kršana, star 35 godina,
  3. Belanić Marko iz Velog Lošinja,
  4. Kuljanić Roko, sin Dinka, rođen 1906. god, Plomin

Rat se nastavlja sve žešće, a naši trabakuli koji su sada militiralizirali nijemci uglavnom plove u Dalmaciji ali i Hrvatsko Primorje (velebitski kanal).Na svaki brod su postavljena 4 njemačka vojnika, kao i teško naoružanje, 2 a nekada i 3 mitraljeza, 1 ili 2 protuavionska. Sada se svi pomorci žele"osloboditi" brodova, tj. nastoje se iskrcati sa brodova zbog ratnih opasnosti, ali nijemci ne daju. Najbolje su prošli oni pomorci, a i brodovlasnici čijisu brodovi potopljeni u Tunarici. (Jer su svi kraj rata dočekali kod kuće).

Posada motornog jedrenjaka "SAN ROCA" se prva uspjela "osloboditi" broda i vratila se kući, pa su na brodu ostali samo njemački vojnici. Tako je "San Roco"početkom 1944. god. plovio u velebitskom kanalu po nevremenu ispod Karlobaga, pa ga je jaka bura bacila na hridi otoka Paga i tamo ga razbili valovi. Kakosu na brodu bili samo njemački vojnici, nevješti i nisu poznavali meteorološke uvjete velebitskog kanala, pa su svi stradali, a brod je ostao tamozauvijek, jer su ga sasvim rastrgali valovi bure. Jedino je odmah iza rata jedan pažanin izvadio motor "San Roca" i ugradio ga na svoj mali brod i nastavioga koristiti.

Motorni jedrenjak "RICORDO" od 100 tona nosivosti ploveći pod njemačkom upravom, ali posadu čine pomorci našeg kraja, a brodom i dalje zapovjeda suvlasnikbroda Anton Višković (Toni Momolo). I tako negdje u proljeće 1944. god. "Ricordo" je potopljen od engleske avijacije u maloj lučici Slano kraj Dubrovnika.Posada je spašena jer je bila van broda (na kopnu) kada je brod pogođen avionskom bombom. Posada se vratila kući (vrlo zanimljivo) preko Zagreba i Rijeke.(A brod je iza rata podignut, popravljen i nastavio ploviti).

Trabakul "FILIPO" loger od 120 tona nosivosti u vlasništvu rabačkih pomoraca koji je također plovio u pratnji njemačkih vojnika, ali je posada iz našegkraja. Potopljen je negdje početkom 1944. god. u lošinjskom arhipelagu, ali na plitkome tako da je iza rata podignut, popravljen i nastavio ploviti. Kodpotapanja broda posada je spašena.

Motorni jedrenjak "AVE MARIA" od 140 tona nosivosti još uvijek u vlasništvu braće Glušić Antuna i Vice iz Sv. Marine (Labin). Jedne nedjelje početkom ljeta1944. god. brod je bio usidren ispred luke Biograd na moru, došli engleski avioni i potopili brod avionskom bombom, tako da je brod ostao tamo zauvijek jerje bio naprosto rastrgan od avionskih bombi, a na brodu su poginuli naši pomorci:

  1. Rajković Mario, sin Mateta, Sv. Marina, Labin,
  2. Vrbanac Ivan, sin Dinka iz Crni, Sv. Marina, Labin.

Motorni jedrenjak "STELLA" od 120 tona nosivosti. Trabakul je u ljeti 1944. god. plovio iz Pule prema Raši, a kapetan broda bio je Anton Diminić (Miljarić)iz Vlakova (Sv. Lovreč, Labin), a mornari iz Knapića Josip Knapić (Bragoc) njegov rođak Anđelo Knapić (Halja) obojica iz Knapića (Stanišovi, Labin).Plovili su bez njemačke pratnje i nasukali brod (da li namjerno ili slučajno?) na seku (pličak) u Kvarneru kod uvale Budava iznad rta Marlera, blizuLižnjana (ispod Ubasa) na istočnoj obali Istre. Posada je spašena, napustila je brod, a valovi su ga na pličini razbili i nikada ništa od broda nijespašeno.

Sve više su bombandirani gradovi istočne i zapadne obale Jadrana, pa i sjevernojadranske luke Rijeka i Pula, kao stara ratna luka. Tako je Rijekabombandirana već 03. studenoga 1943. god. i tom prilikom jako oštečeno "Kvarnersko brodogradilište" (današnji ,,Treći Maj''), isto tako je bila na metiengleske avijacije tvornica torpeda u Rijeci koja je još uvijek proizvodila torpeda, kao tada još uvijek vrlo opasno i ubojito pomorsko oružje.

Već koncem 1943. god. nakon kapitulacije Italije kada su cijelu istočnu i zapadnu obalu Jadrana zauzeli Nijemci, engleska avijacija koja svoje baze ima naaerodromima južne Italije, sve više bombandira jadranske gradove (sa istočne i zapadne obale Jadrana) koje su pod njemačkom upravom. Sve više trabakulastrada od engleske avijacije, tako su potopljeni već spomenuti trabakuli u luci Zadar, "Sv. Elena" i "Quatro Fratelli", te motorni jedrenjak "Ricordo" uluci Slano kod Dubrovnika, a trabakul "Pacifico" u luci Podgora kraj Makarske. Avijacija je u Jadranu sve aktivnija i napada male gradiće na obaliDalmacije, kao i na otocima. Dosta su aktivni u Jadranu već i engleski ratni brodovi od torpednih čamaca, torpeljarki i lakih krstarica koji sada "drže"zaposjedaju, uz partizane, i otok Vis.

Iako sad radnici brodogradilišta i ostalih postrojenja Rijeke, Pule i okolice stradaju pod bombama, a još ih više strada kao pomorci na brodovima koji sesve više potapljaju, tako da od Voloskog pa sve do Brseča i Plomina, Labinštine do Raškog kanala strada sve više pomoraca.

Za vrijeme od jednog od tih bombandiranja Rijeke, potopljen je motorni jedrenjak (trabakul) "LINA", vezan na Riječkom lukobranu, trabakul je vlasništvoobitelji Glušić iz Sv. Marine (Labin), na brodu su poginula dva njemačka vojnika (a posada nije pošto nije bila na brodu). Brod je bio jako oštečen iposlije rata bio rashodovan.

Trabakul pifer "SAN VINCENZO", motorni jedrenjak od 120 tona nosivosti, vlasništvo braće Antona i Vice Glušića, u društvu sa Tominović Dinkom (Puletak) sviiz Sv. Marine (Labin). Međutim, kako su brodovlasnici već svi u poodmakloj dobi, uspjeli su se iskrcati, tj. osloboditi se ratne opasnosti kojim je brodbio izložen, a brod je potopljen negdje u južnom Jadranu, na dubokom, tako da se nikada točno nije saznalo gdje je brod potopljen, pa se naravno nije mogaoni podignuti, a na brodu je poginuo naš pomorac:

  1. KAMALIĆ MARINO, zapovjednik broda, sin Konstantina iz Nerezina (otok Lošinj).

Motorni jedrenjak "BUONI AMICI" trabakul od 120 tona nosivosti, još uvijek u vlasništvu Skopac Petra (Piero Višković) i rođaka iz Rapca, ali više nitko odbrodovlasnika nisu bili na brodu, već samo njemački vojnici. Negdje u veljači 1944. god. ploveći iz Splita prema luci Ploče, bio je napadnut od partizana skopna i s mora oko Podgore (mali ribarski brodići) i zarobili nijemce, a brod zapalili i potopili.

U ožujku 1944. god. potopljen je u luci Podgora ispod Biokova u hvarskom kanalu motorni jedrenjak "PACIFICO", trabakul od 120 tona nosivosti, vlasništvoKazimira Diminića (Miro Franetov, Sturla) i braće Josipa i Antona Goba, brod je također plovio prema luci Ploče, a sklonio se po danu u luku Podgora (tadasu svi brodovi uglavnom plovili po noći). Brodom zapovjeda kap. male obalne plovidbe Josip Gobo (Grgan), a brat mu Anton je na brodu motorista. Obojica susuvlasnici broda. Brod su potopili engleski avioni koji su dejstvovali sa aerodroma na otoku Visu. Brod je bio uz obalu, posada je spašena, uspjela jepobjeći na kopno, samo je lakše bio ranjen Anton Gobo (Toni Grgan) i Anđelo Višković (Ivaš) mladi mornar na brodu, rodom iz Viškovića (Sv. Lovreč, Labin).Brod je poslije rata podignut i dotegljen u brodogradilište Rovinj, ali nije nikada osposobljen za plovidbu.

Motorni jedrenjak "QUATRO FRATELLI" od 140 tona nosivosti, vlasništvo plominskih brodovlasnika trojice braće Jakova, Karla i Ivana Zagabrija. U proljeće1944. god. brod je bio privezan uz obalu luke Zadar i prilikom engleskolg bombandiranja grada i luke Zadar, brod je potopljen, a posada je za vrijemebombandiranja grada bila u skloništu (bunkeru), pa je spašena i vratila se doma, u Plomin. Brod je bio jako oštečen i nije nikada popravljen, već jeposlije rata podignut i rashodovan.

Vrlo je zanimljiv ratni put velikog motornog jedrenjaka "SKUNA" od 450 tona nosivosti, luke pripadnosti Trieste (Trst), više puta spomenut "LEBECIO",vlasništvo trščanskog brodovlasnika Roko, ali je posada bila uvijek sastavljena od pomoraca našeg kraja (Labinštine). Dosta dugo, kapetan "Lebecio" bio jeJosip Diminić (Simon) za vrijeme Italije još od prije rata pa u toku rata, a kapitulacija Italije zategla ga je u luci Drač u Albaniji, gdje brod i posadupreuzimaju nijemici i kreču prema sjevernom Jadranu. Neko vrijeme nijemci brod koriste i za transport svojih trupa po dalmatinskim otocima, pa i za vrijemenapuštanja otoka Korčule, kada su se dva brata slučajno našla na suprotnim stranama. Josip, kapetan na "Lebicio", a Karlo Diminić, Josipov brat, na broduJugoslavenske ratne mornarice (već opisano). Josip je nastavio ploviti na "Lebicio" iz Dalmacije do Trsta i iskrcao se iz broda, a na brodu ga je zamijeniokap. vel. obalne plovidbe Lupetin Viktor (Vitorio Pilizid) iz sela Crni (Sv. Marina, Labin), sa Viktorom su došli još novi članovi posade, Lupetin Mario(Pilizid) iz Crni, te Skopac Anton (Nini Princip) iz Ravni (Labin) i Višković Dinko (Čiko Momolo) iz Sv. Lovreča (Labin). Jedne noći, u rano proljeće 1944.god., "Lebicio" je plovio iz Trsta prema nekoj južnodalmatinskoj luci, te iza ponoći ispod otoka Murtera (blizu Šibenika) dočekali su ga u zasjedi u jednojuvali engleski torpedni čamci u pratnji partizanskih mornara koji su svi bili stacionirani na otoku Visu, napali brod i zarobili njemačke vojnike, a posadui brod uz pratnju usmjerili prema otoku Visu i ujutro uplovili u luku Vis. Nijemci su zarobljeni, a ostali članovi posade, naši pomorci prebačeni su upartizansku pomorsku bazu u Bari (Italia) i nastavili ploviti na brodovima jugoslavenske partizanske mornarice. Zanimljivo je da je motorni jedrenjakskuner "Lebicio", ostao zauvijek u sastavu jugoslavenske ratne mornarice, te ga je mornarica nekoliko godina iza rata koristila kao školski brod i na njemuobučavala pitomce ratne mornarice.

Rat se nastavlja i sve je bliže našim obalama na sjevernom jadranu. Engleska avijacija napada uglavnom veče gradove i važne vojne objekte i utvrđenja. Takopod već spomenutih brodogradilišta i "Torpeda" u Rijeci, napadaju i utvrđenja oko Pule koje su ostale iz vremena Austro-Ugarske. No, ipak uglavnom nastojenapadati brodove veče i manje trgovačke mornarice, ali i po nekog njemačkog ratnog broda kojeg nijemci još uvijek imaju. Vrlo su aktivni i engleski ratnibrodovi sa otoka Visa.

Mali brodić naših brodovlasnika iz liburnije zvan "VAL SANTAMARINA" ("MOŠČENIČKA DRAGA") potopljen je u južnom jadranu i na njemu izgubio život našpomorac:

  1. Hlanuda Mate, sin Mata iz Lovrana.

Rat je sve bliži kraju, nijemci imaju još par naših trabakula, avioni lovci sa otoka Visa sve su aktivniji, svako jutro nadliječu raški kanal gdje senijemci još uvijek snabdjevaju ugljenom, pa je u raškom kanalu potopljeno dosta trabakula njemačkih pomorskih brodova (tankonošaca). Mali ratni brod zvan"KARLO ŠESTI" i mali parobrod jadranske plovidbe "PAG" (putnički), a potopljen je i veliki parobrod kompanije "Lloyd Triestino" od 10.000 tona nosivosti(mješovito putnički) zvan "ITALIA". Brod je ostao godinama iza rata potopljen na plitkom u Raškom kanalu u luci Bršica pa su uz njega potopljenog naplitkom pristajali brodovi (parobrodi) prilikom ukrcaja ugljena ili bunkeriranja (popunjavanje zaliha ugljena za svoje potrebe i završio u starom željezu.Koliko je bilo žrtava kod potapljanja ovih brodova nije moguće ustanoviti.

Vrlo često su bombandirani gradovi Pula i Rijeka, tako da je u Rijeci potopljeno potkraj 1944. god. više brodova. Među njima i njemačka torpiraljka"Fionda". Broj poginulih nije moguće utvrditi.

Dana 16. siječnja 1944. god. potopljen je torpedom u Jadranu parobrod "CONSTANTE", a na njemu poginulo nekoliko naših pomoraca:

  1. Bičić Josip, sin Jakova iz Raklja (Raša, Barban), ložač,
  2. Bolković Ivan, sin Josipa iz Raklja (Barban, Istra),
  3. Martinčić Jure, iz Raklja (Barban),
  4. Percan Marko, sin Marka iz Raklja (Barban, Istra),
  5. Percan Marko, sin Jakova iz Raklja (Barban, Istra),
  6. Percan Anton, sin Antona iz Raklja (Barban, Istra),
  7. Stefanić Maksimilian iz Pule.

Motorni jedrenjak "AURELIO C." 26. svibnja 1944. god. bio je privezan u luci Trget (Bršica, Raški kanal), čekao ukrcaj ugljena. Brod napali engleski avionilovci, posada je bježala čamcem, ali je bomba pala blizu čamca i poginula su trojica naših pomoraca iz istog sela:

  1. Lupetin Josip, sin Mata i Ivane rođen 1914. godine iz sela Crni (Drenje, Sv. Marina, Labin),
  2. Lupetin Angelo, sin Antona iz Crni (Sv. Marina, Labin),
  3. Blažina Nediljko (Dinko Macukon), sin Dinka iz Drenja (Sv. Marina, Labin).

Dana 21. listopada 1944. god. potopljen je u Jadranu od Engleske aviacije brod "ISTO" ("IST") i na njemu poginuli pomorci:

  1. Manečić Ivan, sin Ivana iz Kraljevice, kadet,
  2. Jutković Klaudio, sin Jakova i Irene Stefan iz Rijeke, oficir pripravnik,
  3. Babić Nikola, sin Paveta, iz Trsata, mornar,
  4. Randić Josip, sin Franje iz Kostrene (Sušak), kap. duge plovidbe,
  5. Zec Ivan, sin Ivana iz Cresa, mornar.

Parobrod "JAKLJAN" potopljen je u Jadranu od Engleske aviacije 25. travnja 1944. god. i na njemu poginulo nekoliko naših pomoraca:

  1. Matković Josip, sin Božidara iz Sušaka, ložač,
  2. Ahel Josip, sin Leona iz Pule, upravitelj stroja,
  3. Cobanić Nikola, sin Mateta iz Sušaka, ložač,
  4. Doričić Andria, sin Anđela, Sušak, kuhar,
  5. Dragičević Ivan, sin Ivana, Sušak,
  6. Lazarić Frane, sin Frane iz Cresa, mornar.

Dana 09. listopada 1944. god. u južnom Jadranu potopljen je, torpediran brod "ANGELINO" i na njemu su poginula četvorica naših pomoraca:

  1. Fonović Ivan, sin Ivana iz Kršana (Plomin),
  2. Juričić Dante , sin Dinka (Macukona) iz Drenja - Labin,
  3. Milevoj Mario, sin Ivana iz Brgoda (Labin),
  4. Rajković Anton, sin Antona iz Brgoda (Labin).

Motorni jedrenjak "SAN VITO" napadnut je i potopljen od engleske avijacije 10. studenog 1944. god. u jednoj lučici na Murteru (Dalmacija) i tom prilikompoginuo zapovjednik broda inače vlasnik jedrenjaka:

  1. Blažina Ivan, sin Zamarije (Sv. Marina, Labin).

Motorni jedrenjak "PIA" plovio je u kvarneru između Cresa i Brseča i 20. prosinca 1944. god. naišao na minu i potopljen, na njemu su poginuli:

  1. Glavičić Vice, sin Antona, rođen u Brovnje, nastanjen u Sv. Marini (Labin), zapovjednik broda,
  2. Tominović Valerio, sin Mateta, Sv. Marina (Labin).

Motorni jedrenjak "ANGELINA" potopljen je u Dalmaciji 09. listopada 1944. god. i na njemu poginuo zapovjednik broda:

  1. Keršovani Anton, sin Mateta iz Plomina, brod je bio vlasništvo Žustović Anđela rođaka kapetana broda.

Parobrod "SPALATO" bio je napadnut u jednoj talijanskoj luci dana 14. siječnja 1944. god. od engleske mitraljeske avijacije poginulo nekoliko našihpomoraca:

  1. Frolja Ivan, sin Andrije iz Moščenica,
  2. Rović Nikola, sin Časima iz Sušaka,
  3. Marušić Vjekoslav, sin Mateta iz Kozljaka (Plomin),
  4. Višković Mate, sin Mata, rođen 1912. god., nastanjen u Kršanu, poginuo prilikom mitraljiranja remorkera broj 112 u Splitu.

Motorni jedrenjak "RIDANO" vlasništvo familije Diminić i Višković iz Sv. Lovreča (Labin), plovio je u jesen 1944. god. iz Paga za Rijeku sa teretom soli. Uvelebitskom kanalu napali su ga engleski avioni i potopili brod. Poginula su dva riječana kojim im se ne zna ime, a kapetan broda Kirac Anton, zvan Nini,iz Ravni (Labin) podrijeklom iz Medulina preživio je napad poslije rata preselio u U.S.A i umro je nakon dvadeset godina u Americi, relativno mlad.(stradao u saobračaju)

Motorni jedrenjak "LAURO" mitraljiran je 02. veljače 1944. god. i na njemu poginuo:

  1. Penzo Silvio, sin Silvia (Cres).

Parobrod "LUGERO" potopljen je 30. travnja 1944. god. i na njemu poginuo:

  1. Franco Vizenzo, sin Antuna (Sušak).

Parobrod "LUCIFERO" potopljen je 25. travnja 1944. god. i na njemu zarobljen:

  1. Kostadina Nikola, sin Mate (Sušak), umro u zarobljeništvu.

24. svibnja 1944. god. bio je napadnut avijonskim mitraljiranim parobrod

"SAN MARCO" i na njemu poginuo:

  1. Kraljeto Frane, sin Rafaela iz Velog Lošinja, kap. duge plovidbe.

Dana 18. kolovoza 1944. god. na brodu "BOLIVIA" umro je:

  1. Angelini Mario, sin Marijana iz Pule.

Parobrod "GENESTRET" potopljen je 29. svibnja 1944. god. i na njemu poginuo:

  1. Juričić Dinko, sin Josipa (Macukon) iz Drenja - Labina.

Tako ovi engleski brodovi sve više napadaju i male gradove uz istočnu obalu jadrana, pa je tako engleski ratni brod "TURIAN" u siječnju 1944. god.bombandirao Rovinj, Trogir, Korčulu i ostale gradiće dalmacije.

Parobrod "PROMONTORE" bombandiran je 17. siječnja 1944. god. i tom prilikom poginuo:

  1. Jelčić Ubaldo, sin Jakova iz Raše.

18. kolovoza 1944. god. potopljen je parobrod "LIBIA" i na njemu poginuo:

  1. Licul Romano, sin Dinka iz Kršana (Plomin), ložač.

Parobrod "VESTA" potopljen je u Jadranu od Engleskih ratnih pomorskih jedinica 17. travnja 1944. god. i na njemu zarobljen:

  1. Puhar Pave, sin Franje iz Pule, umro u zarobljeništvu.

Prilikom jednog bombandiranja talijanskog grada Barleta 02. prosinca 1944. god. bio je ranjen:

  1. Tumburus Bruno iz Rijeke, poslije par dana umro u bolnici u Bari.

Tijekom 1944. godine poginuli su naši pomorci, a nezna se ime broda :

Načinović Danilo, sin Mateta iz Čepića – Plominština,

Načinović Gašparo sin Antona, rođen u Plominu

Koncem 1944. god. U uvali Zavratnica kraj Jablanca (Velebitski kanal) engleska avijacija potopila je motorni jedrenjak (trabakul) "OSTRO" od 150 tonanosivosti luka pripadnosti Trst, a posada je bila iz labinštine, zapovjednik broda je bio Tomičić Benjamin, kap. male obalne plovidbe iz Skvaranske(Skitača, Labin), a brodski motorista Glušić Edvard iz Sv. Marine (Labin), i ostala posada iz sela Labinšine. Na brodu nitko nije poginuo.

Na motornom jedrenjaku ,,Aurelio c.'' bio je ukrcan Blažina Frane rođen u selu Crni – Labin i jednog dana 1944. godine našli su se u luci Obrovac i tu jebio jedan mali njemački logor. U tom logoru se nalazio kao mlad, zarobljen partizan Kanalini Leonardo iz Brovnji – Labin. On i Blažina Frane su sepoznavali. Kako je logor bio blizu obale, navečer u mraku Kanalini je dotrčao do broda, a Frane ga je na brodu sakrio u lančanik i tu je ostao 2 dana. Iakosu na brodu bili i njemački vojnici Kanalini je sa trabakulom ,,AURELIO C.'' doplovio do Rijeke u lančaniku broda i time je Frane spasio Kanalinija odnjemačkog zarobljeništva, jer je Kanalini iz Rijeke normalno vratio se kući.

Prilikom jednog bombandiranja Rijeke ispod tvornice "Torpeda" potopljen je motorni jedrenjak "MICHELANGELO", vlasništvo obitelji Diminić (Zanetić) iz Sv.Lovreča. Posada broda kapetan Diminić Stanislav i brat brodski motorista Diminić Martin (Zanetić), te mornar Petar Rudan odvedeni su u njemački logor"Bukevald". Logor su preživjeli i iza rata nastavili ploviti, ali trabakul "Michelangelo" je ostao zauvijek na dnu jadrana ispred tvornice torpeda uRijeci.

05. siječnja 1945. god. potopljen je remorker "FRANCO" i na njemu poginuo naš pomorac:

  1. Malabota Raimondo, sin Ivana (Osor).

Na parobrodu "BRENTA" zarobljen je pomorac:

  1. Pavlinić Josip, sin Ivana (Cres), umro 21. veljače 1945. god. u zarobljeništvu (Emhatkala).

Na parobrodu "MONCALIERI" 15. siječnja 1945. god. zarobljen je:

  1. Fonović Jakov, sin Zamarie iz Kršana (Plomin), umro u zarobljeništvu (Kenia).

Dana 11. travnja 1945. god. motorni jedrenjak "ROSAM" naišao je na podvodnu minu i potopljen i na njemu poginuo:

  1. Braco Josip, sin Dinka iz Nerezina (Lošinj).

Rijeka je više puta bombandirana i kod jednog takvog bombandiranja potopljen je veći motorni brod u brodogradilištu (4000 tona nosivosti) "KUCKUK" (prije"VITORIO LOCHI"). Nijemci ga pretvorili u minopolagača, poslije rata je podignut i popravljen i godinama plovio u kompaniji "Jugolinije" imenom "UČKA".

Po mom skromnom mišljenju pored važnosti opisati razvitak pomorstva, iživljenja od pomorstva naše lijepe Istre i još lijepše naše istočne obale Istre kojaje dosta dugo živjela od pomorstva. VRLO JE VAŽNO OPISATI POGINULE POMORCE U 2. SVJETSKOM RATU IZ OVOG NAŠEG POMORSKOG KRAJA.

Mjesec dana prije kraja rata potopljen je naš posljednji motorni jedrenjak "BUON PADRE" uz obalu u Crikvenici. Već u osmom mjesecu 1945. god. je podignut ipopravljen. (Moja malenkost je na njemu plovila iza rata tri i pol godine).

U isto vrijeme, također je potopljen u Lukovo (otočko kraj Senja) motorni jedrenjak ,,ALBONA'' , na brodu su samo nijemci i nespretno manevriraju sa brodomi udarili su pramcem u kraj i tu je ostao zauvijek motorni jedrenjak "ALBONA", vlasništvo Glušić Josipa (gora Glušić).

U Jadranu sve su aktivniji i engleski ratni brodovi tako su od 02. na 03. siječnja 1945. god. brodovi "LOYAL" i "QULLIAN" napali i potopili tri jedrenjaka.A ratni brod "JANUS" je također potopio tri jedrenjaka.

Također, pred kraj rata u riječkoj luci avioni potapaju motorni brod "RAMB III" (REG. ASOC. MONOPOL. BANANE. ) kojeg su nijemci bili pretvorili uminopolagača, inače je to bio brod "BANANIERA". Poslije rata 1946. god. podignut je, odveden je u brodogradilište u Pulu i popravljen za ratnu mornaricukao školski brod "GALEB" (postoji još i danas kao muzej).

Pred kraj rata nijemci su napravili par trabakula i prilagodili ih za borbu protiv partizanske mornarice. U jednoj akciji između otoka Paga i Oliba ti subrodovi uništeni samo je jedan spašen i zarobljen, zvao se "STELA BIANCA", a partizani ga prekrstili u "CRVENA ZVIJEZDA" i nastavili s njim ploviti.Održavao je vezu između Istre i Dalmacije preko otoka Unija i Suska, Oliba, do tada oslobođenog Zadra, i prilikom jedne takve plovidbe između otaka Suska iOliba naišao na minu i potopljen. Imena poginulih je nemoguće utvrditi.

Pred kraj rata, negdje početkom 1945. god., na ulazu u Raški kanal na poluotoku Ubas, u maloj uvali Čerešnjevica, usidrili su se njemački mornari satrabaulom "RICCORDO G." od 140 tona nosivosti, zbog havarije motora, l. p. Mali Lošinj, vlasništvo pomoraca iz Nerezina, otok Lošinj. Jedna malapartizanska jedinica zarobila je njemačke mornare i brod potopila. Brodovlasnici iz Nerezina su već u ljeto 1945. god. podigli brod, popravili ga i nakonpar mjeseci sa trabakulom plovili.

RATU KONAČNO DOĐE KRAJ

Koncem travnja 1945. god. partizanske jedinice iskrcale su se na istočnu obalu Istre, Ika, Moščenička Draga, Brseč i Plomin i naravno ove vojne jedinicekoje su dolazile sa otoka Cresa, Krka, Raba, za prijelaz preko Kvarnera koristile su naoružane trabakule kao i ribarske brodice, ali ne trabakule niliburnije, ni labinštine ni plominštine, jer nijedan više nije plutao, već je sve bilo potopljeno, neki u Sredozemlju, neki u dalmatinskim lukama, a neki iu istarskim lukama.

Engleski lovački avioni koji su nekoliko mjeseci pred kraj rata bili sve aktivniji sa baza na otoku Visu i svako jutro nadlijetaju Raški kanal (mi smo ihzvali "Mljekarice"). Mi smo kao dječaci znali pecati ribu između potopljenih trabakula u nekoj uvali kanala. Kada bi naišli avioni mi bi smo se samopovukli tridesetak metara dalje od mora, a metci su pljuštali po vodi, a mi nismo bili svjesni u kakvoj smo opasnosti i konačno nestali su i ovi avioni"Mljekarice".

Par mjeseci pred kraj rata, nekoliko naših pomoraca, kap. male obalne plovidbe, prebacili su se pomorskom vezom iz istočne obale Istre (Crna Punta) prekootoka Unije, Suska, Oliba u tada već oslobođeni Zadar i tamo se pripremali za službu u lučkim kapetanijama (lučkim ispostavama), tako da nakon što jenjemačka vojska napustila naše krajeve, ovi su se pomorci vratili u Istru i bili raspoređeni u lučke ispostave, tako je Josip Diminić (Franić) iz Sv.Lovreča bio raspoređen u lučku ispostavu Koromačno.

Milevoj Emanuel (Majel Senar) iz Gora Glušići, nastanjen u Reburićima, bio je raspoređen u lućku ispostavu Raša na Trgetu (Bršica) koja se iza rata vrlobrzo aktivirala kao izvozna luka Istarskih ugljenokopa.

Antun Diminić (Gopčić Sorinkin) iz Sv. Lovreča (Labin), bio je raspoređen u lučku ispostavu Rovinj.

Diminić Kazimir (Miro Zanetić) iz Kobavići (Sv. Lovreč, Labin) bio je raspoređen u lučku ispostavu Novi Grad (Istra), a Diminić Stanislav (Franić) iz Sv.Lovreča (Labin) bio je raspoređen u lučku ispostavu Umag.

Odmah po završetku rata uspostavljena je pomorska veza iz našeg kraja do Rijeke i Crikvenice. Vozio je malo veći ribarski brodić koji je još bio u sastavuJugosl. Ratne mornarice. Kapetan broda bio je Sučić Pankracio, rođen u Nerezinama, otok Lošinj, a nastanjen i oženjen u Koromačnom (Labin). Na brodu je bioi pomorac našeg kraja Anđelo Višković (Kraguljić) iz Viškovića (Labin).

Budući da je mjesec dana po završetku rata, u Puli uspostavljena Angloamerička vojna uprava, pa tako i lučka uprava, tako da ovaj mali putnički brodić nijevozio iz Pule, već iz luke Krnica na ulazu u Raški kanal i plovio uz istočnu obalu Istre uz sami kraj zbog podvodnih mina kojih je bilo "pun" Kvarner iplovio sve do Rijeke. U početku nije pristajao ni u luci Koromačno, zbog opasnosti od podvodnih mina pa su ljudi pješačili na Crnu Puntu (Crni Rt) gdje ihje svjetioničar sa svojim čamcem prebacivao na brod. Tako je bilo i u Ravnima i Sv. Marini, a u Rabcu i Plominu je pristajao uz obalu, u Brseču uz jedanhrid, pa dalje Moščenička Draga , Medveja, Lovran, Ika, Opatija, Volosko, pa prema Rijeci. U riječku luku još nije ulazio iz opreza od mina i punopotopljenih brodova, već je pristajao u Sušaku, ali ne u luku, već na jednom malom pristaništu na Brajdi (gdje je danas kontejnerski terminal) i onda jenastavljao prema Kraljevici do Crikvenice.

Ove su brodske linije bile potrebne jer još nema autobusa koji voze na ovim relacijama : iz Pule prema Rijeci (preko Labina), jer su ceste još stare(makadam) neasfaltirane, prašnjave i vrlo neugodne za autobusni saobraćaj, a nema ni autobusa..

Kako su vlasnici trabakula koji su potopljeni na plitkome, počeli podizati svoje potopljene trabakule, pa je i moj ujak Kazimir Višković (Ivić) iz Sv.Lovreča - Labin podigao svoj trabakul "BUON PADRE" koji je bio potopljen u Crikvenici, uz obalu, i oteglio ga preko kanala na otok Krk u mjesto Klimno,koje je tada imalo malo brodogradilište, pa je brod tu malo "pokrpan", a temeljito popravljen u brodogradilištu Cres.

A, ja sam (autor ovih redaka) kao trinaestogodišnjak, 12. 08. 1945. god. ovim malim putničkim brodićom koji je plovio iz luke Krnice do Rijeke i Crikveniceotplovio iz Crne Punte do Crikvenice i na trabakulu "BUON PADRE" započeo moj pomorski život.

Par mjeseci iza rata, kada se luka Rijeka osiguralo od podvodnih mina, i kada su luku "očistili" od malih potopljenih brodova trabakula, počeli su uriječku luku uplovljavati i prvi prekooceanski brodovi i privezivali se uz onih par vezova uz obalu koju nijemci kod povlačenja nisu minirali ionesposobili.

No ti, prvi parobrodi, koji su uplovljavali u Rijeku, s obzirom da je cijeli Kvarner još nekoliko godina iza rata miniran, tj. ostale su podvodne mine kojesu nijemci postavili u toku rata, tako da su tada pomorski piloti (lučki peljari) velike brodove (parobrode duge plovidbe) koji su dolazili u Rijekupreuzimali (ukrcavali se na brod) kod svetionika Porer na rtu Kemenjak, najjužnijem rtu Istre i vodili ih oko 60 nautičkih milja uz istočnu obalu Istre doRijeke, izbjegavajući minska polja preko cijelog Kvarnera.

Za ovu pilotažu bilo je angažirano nekoliko kap. duge plovidbe koji su bili zaposlenici lučke kapetanije u Rijeci, a među njima je bio i naš kapetanAndrija Volčić.

Kap. Volčić Andrija, rođen početkom 20. st. u Iki - Lovran (Liburnia). Pomorsku je školu (nautiku) završio u Rijeci. Nakon više godina plovidbe nabrodovima pomorske kompanije "Adria" iz Rijeke, na kojima je plovio kao časnik palube i na kraju zapovjednik broda. Cijeli drugi svj. rat proveo je plovećiu konvojima po svim morama svijeta. U prvim godinama iza drugog svj. rata zapošljava se kod lučke kapetanije Rijeka kao pomorski pilot (peljar) i vodio jeove brodove koji su dolazili u Rijeku od svetionika Porera do Rijeke i obrnuto.

Pored kapetana lučkih pilota (peljara), trebalo je osposobiti i dva malo veča ribarska brodića, kao brodovi (pilotine) kao i njihove posade. Brodovipilotine na kojima su prebivali i prespavali ponekad koji dan i piloti koji su pratili brodove od Porera do Rijeke i obrnuto, tako da bi pilot koji bidanas dopratio brod od Rijeke do Porera morao prespavati na brodu Pilotini, ali nekad i njih dvojica pilota ili čak trojica na brodu Pilotini u lučiciPremanture ili ako je bilo lošije vrijeme u luci Medulina, a slijedeći dan po redu bi piloti preuzimali brodove koji su doplovili Jadranom u pravcu Rijekei pilotirali (pratili) brodove do Rijeke, i drugi dan drugi brod i pilot i tako redom. Na tim brodovima (pilotinama) bili su pomorci iz naseg kraja nasvakom brodu po pet članova posade, a to su bili malo veći ribarski brodovi prilagođeni za ovu službu, a ime im je bilo ,,Stončica'' i ,,Istranka'' , kojesu se također smjenjivale. ,,Istranka'' je bila građena u Kraljevici i na njoj je bio nekoliko godina zapovjednik kap. male obalne plovidbe Glušić Silvioiz Sv.Marine Labin.

Budući da je rat završio vlasnici potopljenih trabakula u Tunarici u ranu jesen 1945. godine započeli su sa aktivnostima (pripremama) oko podizanja ovihpotopljenih brodova u Raškom kanalu.

Prvi je podignut s dna najmanji među njima ,,Risorto'' od 60 tona nosivosti vlasništvo Benjamina Viškovića (Barila) i odtegljen je u Pulu u malobrodogradilište na popravak.

Tako su u svega nekoliko mjeseci u Tunarici s dna izvučeni svi trabakuli iz Sv.Lovreča : ,,Kvarnero'' i ,,Liburnija'' odtegljeni su u brodogradilište uCres, a vlasnici trabakula ,,Montelo'' odvukli su ga u brodogradilište u Pulu. Trabakul ,,Natalina'' kao i več spomenuti trabakul ,,Rikordo'' odtegljen jena popravak u brodogradilište u Piranu. Dok su trabakuli ,,Nogaro'' i ,,Sv.Elena'' odtegljeni su na popravak u brodogradilište u Rovinju.

Brodove u Tunarici podizale su dvije kompanije, jedna organizirana od vlasnika Rovinjskog brodogradilišta, a druga iz Trsta koja se uvijek bavilaspašavanjem i tegljenjem brodova - TRIPCOVICHA

Obje tvrtke ,,Tripcovich'' iz Trsta i onaj iz Rovinja imale su nekoliko manjih tankova koje su potapale s obje strane broda, ispod broda povlače čelik čela(Kavo Defero) učvršćuju ih za potopljene tankove, iz tankova ispumpavaju vodu kako bi tankovi isplivali na površinu i za sobom povukli brod. Nakon toga suronioci privremeno zatvarali oštećenja na podvodnom djelu broda ispumpavala se voda iz trupa i brod bi zaplivao.

Relativno brzo bili su podignuti svi trabakuli koji su bili potopljeni u Tunarici i odtegljeni u već spomenuta brodogradilišta.

Samo su vlasnici ,,Montela'' i ,,Risorto'' odteglili u Pulu u malo brodogradilište, a u Puli je već bila uspostavljena Angloamerička vojna uprava.,Risorto'' je iste godine u Puli prodan Talijanima, a vlasnici ,,Montela'' nakon popravka u Puli odmah isplovljavaju s brodom za Italiju odakle se višenikad nije vratio ni brod ni posada.

Nakon popravka u spomenutim brodogradilištima svi su ostali trabakuli počeli ploviti pod Jugoslavenskom zastavom, a njihovi vlasnici bili su zadovoljni štosu im brodovi bili potopljeni u Tunarici jer su ih relativno lako podigli i osposobili za plovidbu, dok su ostali koji su plovili pod njemačkom upravomosim več spomenuti ,,Buon Padre'', spašen je i trabakul ,,Ricordo'' koji je bio potopljen u Dalmaciji u lučici Slano kraj Dubrovnika (več opisano).

Trabakul ,,Pacifico'' bio je potopljen u luci Podgora u Dalmaciji (več opisano), podignut je tek 1946. godine i dotegljen u brodogradilište Rovinj, međutimbrodovlasnici 1947. godine odlaze u Italiju i napuštaju brod tako da nikad nije popravljen več je rashodovan.

No, ipak je spašeno desetak naših trabakula iz Sv.Lovreča – Tunarica (Raški kanal), a isto toliko ih je potopljeno i nikad više nisu zaplovili. Potopljenisu svi trabakuli iz Sv.Marine , a iz Rapca je spašen trabakul ,,Filipo'' koji je bio potopljen u Lošinjskom arhipelagu na plitkome. Vlasnici: FaragunaJosip (Kojenivac) i Gobo iz Prtloga.

Također je spašen i trabakul ,,EGIDIO G'' čiji su vlasnici također bili iz Rapca.

Brodovlasnik iz Rapca Škopac Petar (zvani Pjero Višković) u društvu sa vlasnikom brodogradilišta u Rovinju (Ferucio) sagradili su tokom rata trabakul od220 tona nosivosti, porinuli ga u more po završetku rata i več na proljeće 1946. godine je prvi put zaplovio, a ime mu je bilo ,,Aurora'', a ugradili su mudosta jak motor tako da je postizao brzinu od 8 ili čak 9 nautičkih milja što je za to vrijeme kod brodova bila velika brzina.

Prvi trabakul koji je počeo voziti ugljen iz Raše bio je ,,Ada B.'' koji jedini od naših trabakula nije bio potopljen u ratu, več je zadnjih godinu i poldana rata provela na kraju u Skveru u brodogradilištu u Rovinju, te tek što je rat završio nekoliko dana iza toga porinut je u more i osposobljen zaplovidbu. I vlasnici broda braća Višković Kažimir i Zamarija (Zupaneti) iz Sv.Lovreča – Labin, i zaplovili brodom do Raše i to je prvi jedrenjak koji jeposlije rata počeo odvoziti ugljen iz luke Raše – Bršice. Kako je več radila i tvornica cementa u Koromačno vozio je ugljen za tamošnju tvornicu, ali i zaRijeku za tamošnju malu električnu centralu koja je bila na ugljen, pod nazivom Kvarnerska elektrana (Elekt. del Quarnero), ali kasnije i za snabdjevanjeprvih parobroda koji su počeli doplovljavati u Rijeku.

,,Ada B'' je ujedno bio prvi trabakul koji je poslije rata došao u Rabac s teretom pšenice i brašna iz Splita za stanovništvo Labinštine. U Splitu je teretprekrcao – preuzeo s američkog prekooceanskog broda koji je doveo pomoć u hrani za naše krajeve.

Polako nakon što je Raški kanal očišćen od mina počeli su u Rašu u luku Bršica dolaziti i veći parobrodi po bunker, tj. na dopunu zalihe ugljena za svojpogon.

Kako je več spomenuto ponovno oživljava luka Raša (Bršica) pa se ponovo iza rata aktiviraju i lučki piloti (peljari) to su kapetani male obalne plovidbe,ali ipak piloti koji vode veće brodove (parobrode) na vez u luci, a to su bili Gobo Kazimir (Miro Trgetarić) iz Trgetari, Jelčić Mate (Šimetov) izIvanošići, i Vlačić Josip i Zupičić Cirilo, a kasnije Valentin Višković, sva trojica iz sela Perčići koja se nalaze blizu lučke ispostave na kraju (vrhu)Raškog kanala.

TRAGOVI RATA POLAKO NESTAJU

Engleski lovački avioni na koje smo bili navikli jer su bili sve aktivniji koji su letjeli svakog jutra nekoliko mjeseci pred kraj rata sa baza na otokuVisu i svako jutro nadlijetaju Raški kanal (mi smo ih zvali "Mljekarice") konačno su prestali letjeti to jest nestala je njihova aktivnost. Mi smo kaodječaci znali pecati ribu između potopljenih trabakula u nekoj uvali kanala. Kada bi naišli avioni mi bi smo se samo povukli tridesetak metara dalje odmora, a metci su pljuštali po vodi, a mi nismo bili svjesni u kakvoj smo opasnosti i konačno nestali su i ovi avioni "Mljekarice".

JEDAN MOJ ŽIVOTNI DOŽIVLJAJ

"Nakon 25. god. i više mojih posjeta U. S. A., jednom prilikom 1972. godine sa bratom Justom posjetili smo Washington i pred parlamentom (Capitol) slikalismo jedan drugoga i naišao je jedan čovjek sa suprugom i mi ga zamolili da nas on slika zajedno. Nakon što je on primjetio da govorimo strani jezik, pitaonas je kojim to jezikom govorimo, mi smo mu objesnili, a on veli da je već negdje čuo taj jezik, mi ga pitamo gdje, a on veli da je bio za vrijeme rataavijatičar na otoku Visu. Mi ga pitamo kamo su letili, a on veli na sjevernom jadranu, na istočnoj obali Istre. Na dnu jednog fjorda nijemci su susnabdjevali ugljenom (Raški kanal). Mi smo se počeli smijati, a on je pitao što je tu smiješno, a mi odgovorimo mi smo djeca iz tog fjorda (kanala). On namje dao ruku i rekao izvinite, možda sam nekad na vas pucao jer mi smo pucali na sve što je plivalo. Nažalost nismo se sjetili pitati ga za ime i s njim seslikati inače je rekao da je rodom iz St. Luisa (U. S. A.)."

Kada je u svibnju 1945. godine rat završio, sve su obitelji pa tako i obitelji pomoraca sa velikim nestrpljenjem čekali da se vrate kući svi oni koji supreživjeli rat pa tako i oni koje je rat zatekao negdje vani daleko od kuće u nekoj stranoj luci. No svi su čekali svoje sa velikim strahom za svoga, netkooca, netko sina ili muža jer se za vrijeme rata nisu mogli javljati iako se za mnoge znalo da su poginuli, ali ne za sve , tako da su za neke pomorce kojisu sa brodom bili ostali na Dalekom Istoku obitelji su sa strahom čekale kad će se pojedinci javiti. Većina njih koji su cjeli rat proveli na trgovačkimbrodovima u dalekim stranim lukama vratili su se kući živi i zdravi, iako neki sa Dalekog Istoka tek pred Božić 1945. godine.

Najbrže su se vraćali oni koji su bili u zarobljeništvu da li Njemačkom ili Engleskom i ostali živi. Najviše ih je bilo u Engleskom zarobljeništvu naročitou Africi, u Egiptu, ali i u nekim drugi zemljama.

Nažalost nisu svi imali sreće vratiti se živi kući, neki su umrli u zarobljeništvu, ali evo jedan znameniti slučaj koji se dogodio u Velikoj Britaniji :grupa zarobljenika u

Engleskoj navečer kad su saznali da je rat završio, našli su načina i navečer su u baraci u kojoj su bili smješteni malo se razveselili i kad su navečerkasno legli zaboravili su zatvoriti plin, i ujutro su svi u baraci bili mrtvi a među njima i naš mladi pomorac Lupetin Zaneto sin Mateta i Ivane rođen1916. godine u selu Crni kraj Svete Marine – Labin. Tako da su ljudi u nesreći kad je rat več bio završen izgubili svoje mlade živote.

Pod kraj jeseni 1945. godine vračaju se kući i oni koji su sa brodom proveli cjeli rat negdje daleko u Južnoj Africi ili u Indiji ili još dalje na DalekomIstoku, čak u Shangaju koji su stigli kući zadnji. Ja ću spomenuti nekoliko imena ovih naših pomoraca: tako je naš pomorac Vlačić Dinko ( Mene mravić ) izKnapića – Sv.Lovreč – Labin koji je plovio na brodu Trščanske kompanije Loyd Triestino rat ga je zatekao u Indiji i vratio se kući u listopadu 1945.godine.

Višković Filip (lipe mestrić) iz Sv.Lovreča – Labin bio je ukurcan na parobrodu tršćanske kompanije ,,Cosulich'' sa kojim je proveo skoro cjeli rat 3 i polgodine na Kanarskim otocima, vratio se kući u listopadu 1945. godine sa brodom sa kojim je isplovio.

Karlo Bučić iz Plominskog zagorja, plovio je na brodu tršćanske kompanije ,,Loyd Triestino''. Cjeli rat je proveo na mrtvom vezu u Indiji, vratio se kućina jesen 1945. godine, a 1946. godine nastavio je ploviti. Poslije rata iselio sa obitelji u Ameriku – New York.

Valentin Sumberac (valentin veli iz Vlakova,zaseok spanjoli - Labin) bio je na brodu tršćanske kompanije ,,Martinolich'' .Bio je cjeli rat sa brodom naDalekom Istoku, vratio se kući za Božić 1945. godine.

Vlačić Mate (mate mravić) iz Vlakova Sv.Lovreč – Labin, bio je na Dalekom Istoku cjeli rat sa brodom Loyd Triestina iz Trsta. Koncem 1945. godine sa,,svojim'' brodom se vratio u Trst kući i doma umro u dubokoj starosti.

Žuliani Mate iz Plomina – Klavar bio je ukrcan na brodu tršćanske kompanije ,,Cosulich'' sa kojim je proveo cjeli rat u Indiji. Vratio se kući u jesen1945. godine. 1946. nastavio ploviti.

Rajković Ivan (Ive lončar) iz Sv.Lovreča – zaseok letisi – Labin plovio je na brodu trščanske kompanije ,,Cosulich'' za vrijeme rata sa brodom ostao je uJužnoj Americi – Buenos Aires, Argentina. Vratio se kući na jesen 1945. godine sa ,,svojim'' brodom, umro doma u dubokoj starosti – sin mu je poginuo uratu.

Knapić Metodije (mene knapić) iz Knapića Sv.Lovreč – Labin plovio je pred rat na trščanskoj kompaniji ,,Cosulich'' i rat ga je zatekao u Indiji i tamo jeostao na mrtvom vezu i Knapić Metodije na brodu, u jesen 1945. se vratio kući sa ,,svojim'' brodom. 1946. godine nastavio je ploviti na svom trabakulu,,Natalina'' , a 1947. godine smrtno je stradao nesretnim slučajem – ekplozija led lampe u pogonu motora na svom brodu ,,Natalina'' relativno mlad.

Frane Surijan iz Šušnjevice – Plominština na brodu pomorske kompanije Adria iz Rijeke zatečen brodom na dalekom istoku vratio se kući u kasnu jesen 1945.godine.

Kazimir Višković (miro momolo – belaš) iz Sv. Lovreča – Labin koji je sa motornim brodom ,,Volpi'' brodarske kompanije ,,Sidarma'' iz Venecije cjeli ratproveo u Iranu i vratio se kući pred Božić 1945. godine sa brodom ,,Volpi''. Poslije rata iselio u Ameriku i umro u New Yorku.

Kazimir Diminić (miro jačina) iz Stanišovi – Labin koji je služio talijansku ratnu mornaricu i rat ga je zatekao u dalekoj Kini u luci Shangaj (navodno unekoj internacionalnoj luci gdje se sakupilo više ratnih brodova iz više zemalja ali su ostali tamo neutralni – neaktivni). Ovaj Kazimir nije došao kućiveć je iz Kine otišao ravno u SAD. Umro je prošle godine u New Jersey-u u dubokoj starosti.

Većina je ovih pomoraca koja je sa svojim brodom bila na mrtvom vezu u nekoj dalekoj luci vratila se kuću u Jadran u Trst ili Rijeku sa ,,svojim'' brodomtj. sa brodom kojim su isplovili iz ovih luka pred rat, ali nisu svi imali sreće, tako je ;

Brezac Josip sin Blaža iz Perčići (Trget – Labin)

On je sa svojim brodom plovio cjeli rat u konvojima na strani angloameričkih snaga. Brod je potopljen – torpediran i Josip se spasio. Vratio se kući najesen 1945. godine.

Isto tako Dundara Josip iz Kobavići – Sv-Lovreč - Labin bio ukrcan na parobrodu trščanske kompanije ,,Lloyd Triestina'' i plovio je također na Atlantiku ukonvoju, brod je torpediran i potopljen, a i Josipa i ostalu posadu spasili su posada američkih brodova i Josip je završio u zarobljeništvu čak u SAD-u uPennsylvaniji, i tamo ostao kao zarobljenik tri godine i za Božić 1945. vratio se kući.

Knapić Đino iz Klovra – Plomin rođen 1921. godine. Bio je talijanski vojnik i zarobljen 1942. godine na krstarici talijanske ratne mornarice ,,SanGiorgio'' u Afričkoj luci Tobruk. Nakon toga kao zarobljenik ukrcan je na engleske trgovačke brodove i plovio u konvojima. Brod na kojem je plovio jetorpediran i završio i dalje u zarobljeništvu i vratio se kući na jesen 1945. godine.

Albino Boneta iz Kozljaka (Plominština) sa brodom kompanije ,,Loyd Triestino'' proveo je cjeli rat u Indiji, 1945. vratio se kući i nastavio ploviti.

Tako polako do Božića 1945. godine svi preživjeli vratili su se kući osim onih koji su pred sam rat dezertirali u Ameriku oni se još ne vraćaju, jersituacija je u našem kraju dosta složena i oni iz Amerike još ne dolaze, oklijevaju iako su se počeli javljati pismima (i slati pakete) svojim obiteljimajer je kod nas situacija sa ishranom dosta složena. Hrana je još racionirana, daje se na točkice (tesere) odmjereno po članu obitelji mjesečno brašna,šečera, ulja i tako dalje. Na točkice je i odjeća i obuća pa ovi iz Amerike u paketima pored hrane, brašna, šećera i još nekih artikala šalju i nešto odobuće i odjeće.

Iako su svi ovi naši iseljenici kad su ostajali u Americi vjerovali da ostaju privremeno kao i mnogi drugi prije njih, ali nažalost, njih je rat zatekao uAmerici, neki mlađi među njima su služili Američku vojsku. Kako je rat mnogo toga promjenio većina ovih iseljenika ostaje u Americi zauvijek, oženjenipovlače svoje obitelji u novi svijet, mladići se tamo žene i što je najvažnije oni su bili oslonac za sve one koji će iza drugog svjetskog rata iseliti uAmeriku.

Dakle za Božić 1945. godine ili za Novu Godinu 1946. svi pomorci koji su preživjeli rat su kod kuće (osim onih iz Amerike). Tako da bismo mogli reći punopomoraca, ali nema brodova.

EVO NEKOLIKO IMENA ONIH KOJI SU PAR GODINA PRED RAT PLOVILI I DEZERTIRALI I OSTALI U SAD-u, I AUTRALIJI

Stanislav Višković (slave požupov slavon) iz Viškovići – Labin ploveći došao u Ameriku, dezertirao u New Yorku, a nakon rata pridružila mu se i žena.Tijekom drugog svjetskog rata služio je Američku vojsku. Oboje umrli u Americi (U.S.A.) – nisu imali djece.

Josip Diminić (marijonov – foškin) iz Sv.Lovreča – Labin ploveći došao u Australiju, tamo se oženio, potomstvo mu živi u Australiji. On je umro, poslijerata pridružila mu se i sestra Luce udata Vlačić sa familijom. I Luce i suprug joj Vlačić umrli u Australiji.

Kazimir Višković (miro požupov ivaš) iz Viškovići – Labin ploveći na brodu tršćanske kompanije ,,Cosulich'' dezertirao u Ameriku u New York gdje mu senakon rata pridružila i supruga. Oboje su umrli u Americi, potomstvo (dvije kćeri) unučad živi u New Yorku. I on (miro ivaš) je bio u Američkoj vojsciratujući na Dalekom Istoku, pa je uvijek spominjao Okinawu zbog čega je dobio nadimak ,,Okinawa''.

Kazimir Diminić (franela sipulin) iz Sv. Lovreča - Labin, plovio na ,,Cosulich'', dezertirao pred rat, odselio se u Ameriku, New York i nakon rata dolazemu u New York supruga i kćerka. On i supruga umrli su u Americi, a potomstvo živi u New Jersey-u.

Kazimir Diminić (Šturla Franetov) iz Svetog Lovreča ploveći na brodu ,,Alberta'' – Cosulich, dezertirao u New Yorku. Nakon rata k njemu dolaze žena i trisina. On i supruga umrli su u dubokoj starosti u New Yorku. Sinovi i potomstvo žive u Americi (RODITELJI I BRAĆA AUTORA OVIH REDAKA).

Vjekoslav Diminić (Miljarić) iz Vlakova – Sveti Lovreč – Labin ploveći pred rat dezertirao je u Ameriku. U 2. svjetskom ratu služio američku vojsku, gdjeje kao marinac sudjelovao na iskrcavanju u Normandiju.

Rudolf Dobrić (Pavetov Muncov) iz Vlakova – Sveti Lovreč – Labin, dezertirao je u Americi – Kalifornija, oženio se sa Amerikankom. U 2. svjetskom ratuslužio je američku vojsku.

Josip Brezac (Bepo Šćavonkin) iz Perčići ( Trget – Labin ) pred rat kao pomorac dezertirao je u New Yorku. I on je u toku rata služio američku vojsku.

Brezac Ivan ( Ucić ) iz Ravni – Labin. Pred rat iselio u Ameriku (dezertirao), poslije rata se vratio kući, iselio u Italiju i tamo umro.

Baldo Gobo (Trgetarić) iz Trgeta – Labin, dezertirao u USA – Kalifornija gdje se oženio i tamo umro.

Ivan Diminić (Zanetić Miškin) iz Svetog lovreća – Kobavići , dezertirao u New Yorku kao šesnaestogodišnjak, služio američku vojsku na Dalekom Istoku,prošao front od Guadan Canala na Filipinima do Japana. Oženio se u New Yorku i tamo je umro.

Martin Diminić (Zanetić) brat Ivana iz Svetog Lovreča – Kobavići. Iselio se tridesetih godina u Čile, vratio se u stari kraj i ponovno iselio u Australiju,iz Australije preselio u USA kod braće da bi na kraju kao neženja završio u rodnom kraju i tu umro.

Poslije 2. svjetskog rata Ivanu i Martinu Zanetiću pridružila su se i braća Stanislav i Pave i svi su umrli u Americi.

Jakov Vlačić (Sivaćov) iz Viškovići dezertirao u Americi, tamo nastavio živjeti i tamo umro.

Anđelo Kobavić (Bazaliska Maricin) iz Kobavići – Sveti Lovreč – Labin živio u New Yorku – umro, djeca i unuci mu i danas tamo žive.

Ivan Vlačić (Sivaćov) iz Viškovići – Labin odselio u New York, tamo se oženio, ostario i tamo umro.

Rajmond Tomičić (Bontaulić) iz Skvaranske – Skitača - Labin dezertirao u Americi prije rata, poslije rata vraća se u stari kraj i tu umro.

Božo i Riko Rudan (Mošćenićar) iz Cerovice – Skitača - Labin dezertirali u New Yorku gdje su ostali živjet i tamo umrli.

Berto Tomičić (Bontaulić) iz Skvaranske dezertirao u New Yorku, osnovao obitelj i tamo umro, a obitelj i dalje živi u Americi.

Dolfo Tomičić (Bontaulić) iz Skvaranske također dezertirao u Americi – New York, tamo se oženio i tamo umro. Potomstvo mu živi u Americi.

Mario Tomičić i brat mu Ivan iz Skvaranske također su pred rat dezertirali u New Yorku, tamo se oženili i tamo umrli.

Ivan Milevoj Ivica (Topićov) iz Viškovići – Labin dezertirao u New Yorku, razbolio se i tamo umro.

Tomičić Mondo iz Skvaranske – Skitača ostao u Americi – New York par godina prije rata, poslije rata se vratio kući i umro u starom kraju.

Mate Višković (Matejov) iz Viškovići – Labin dezertirao u New Yorku, tamo se oženio i tamo umro.

Dobrić Rajmond (Snašić) iz Ravni - Labin ostao u Americi prije rata, poslije rata vratio se u stari kraj i tu umro dok mu je brad Dobrić Josip (BepoSnašić) ostao u Americi i tamo umro.

Lino Tomičić (Cimburin) iz Skitače – Labin dezertirao u New Yorku i tamo umro.

Viko Višković (Matejov) iz Viškovići iselio je – dezertirao u Kanadu, poslije rata pridružio mu se brat Karlo i tamo se oženili i umrli u Kanadi obojica.

Braća Diminić Nando i Stanko (Morcaki) iz Dušica – Salakovci – Labin dezertirali u Americi, nastanili se u Pennsylvaniji. Poslije rata im se pridružio ibrat Josip (Bepo Morcak), sva trojica umrli u Pennsylvaniji a obitelji im žive i danas tamo.

Bastijanić Valentin iz Skvaranske – Skitača - Labin dezertirao pred rat u Americi – New York. Poslije rata se vratio kući u stari kraj i tu umro, nije senikad ženio.

Pave Gobo (Morić) iz Trgeta – Raša – Labin dezertirao u Americi – New York, tamo se oženio i tamo umro.

SPAŠENI TRABAKULI

Bili su potopljeni svi trabakuli našeg kraja, a spašena je (podignuta) otprilike jedna trećina. Uglavnom vlasnici i suvlasnici spašenih – podignutihtrabakula uz nekoga iz roda u ljeto 1946. godine već plovi na tim malim preostalim motornim jedrenjacima.

Stanje u našem kraju iza rata je složeno i još se nezna kamo će Istra pripasti, u Puli je kao i u Trstu angloamerička vojna uprava. Na ovim našimtrabakulima ljudi plove sa talijanskom pomorskom knjižicom (matrikulom), iako brodovi – trabakuli plove sad već od 1945. godine pod Jugoslavenskomzastavom. Pomorske kompanije Rijeke su nestale, Trst je sad u drugoj državi tj. pod angloameričkom vojnom upravom i ostat če do 1954. godine.

Pomorci iz našeg kraja koji su plovili na parobrodarskim pomorskim kompanijama Trsta su im nedostupna, a neke su kompanije i nestale, a one koje su ostale,ostale su sa vrlo malo brodova, zato bi sada svi rado zaplovili na trabakulima, iako je teško zamisliti kakav je bio život na tim malim brodovima na jedra- trabakulima (iako su im tokom rata ugradili motor) pa su to sada motorni jedrenjaci, ali malo se toga na brodu – trabakulu promijenilo, ljudi su spavaliu uskim kabinama ispod palube na pramcu broda najčešće i četvorica, dvoje na svakoj strani kabine, na uskim drvenim ležajevima, jedan iznad drugoga, zakoje su nosili madrace od kuće. Ponekad su to bile slamarice, a najčešće platnene ležaljke punjene kukuruzovinom (list kukuruza) pokrivali su se dekom, azimi vunenim pokrivačem zvanim belj. U isto tako uskom prostoru ispod palube na krmi broda spavao je zapovjednik broda i uz njega obično najstariji pomorackoji ga je za noćnih sati u plovidbi znao zamjenjivati u smjeni. No kasnije kad su trabakuli dobili za pogon pored jedara i motor onda je sa zapovjednikomu kabini spavao brodski motorista (pomorac koji je bio osposobljen za upravljanje brodskim motorom).

Kuhali su na palubi na ,,Fogunu'' , malom limenom štednjaku obično vezanom za ,,Muradu'' (drvenu ogradu na palubi broda). ,,Fogun'' je imao pokrov svratašcima kojim se mogao zatvoriti i zaštititi od kiše, dok je kuhar stajao na palubi izložen nevremenu.

Kuhao je obično najmlađi član posade broda, dečko od 14-15 godina , pa su ga zvali ,,mali od foguna''. Pitku vodu se obično držalo u željeznoj bačvipoloženoj na palubi također vezanu uz kraj za ogradu (muradu) broda , na vrhu je imala četvrtasti otvor s poklopcem za kojeg je bila vezana mala željeznaposudica (bidona) s kojom se uzimala voda iz bačve. Suđe se je naravno pralo morskom vodom.

Mali od foguna na brodu je bio ,,katica za sve'', kuhao je, čistio kabine, palubu, petrolejke u spavaonicama. Najvažnije je ipak bilo održavati ferale(svjetla na petrolej) za noćnu plovidbu, i to crveno za lijevu stranu broda, zeleno za desnu, bijelo za pramčani jarbol, te bijelo svjetlo za krmu broda.Ova svjetla bila su ,,svetinja'' tj. morala su uvijek biti čista i puna petroleja da ih se u svakom trenutku može upotrijebiti. Na brodu su obično imali imalu spravu za kuhanje na špirit (spiritiera). Na njoj se je moglo po zimi ili nevremenu u zatvorenom prostoru pod palubu, pod provom (pramcem) ili podkrmom skuhati kavu ili podgrijati objed. I o njoj se je brinuo ,,mali od foguna'' ili moco (mozzo) kako su ga popularno zvali.

,,Ja'' (autor ovih redaka) pripadam posljednjoj generaciji koja je 1945./1946. godine započela svoj težak životni put pomorca kao moco (mozzo) ,,mali odfoguna'' na našim trabakulima zarađujući za kruh, što kaže stara poslovica ,,tvrd kruh sa sedam kora''.

Pripadam zadnjoj generaciji koja je u četrnaestoj ili u petnaestoj godini života sa malim zavežljajem pod ruku sa nešto malo veša, rublja u zavežljajuspustila se u neku uvalicu na istočnoj obali Istre najčešće u Raškom kanalu, ali neki i u Rabcu, Sv. Marini ili Plominu, ukrcali se na nekom od našihtrabakula.

Većina naših pomoraca do 2. svjetskog rata započela je svoj životni put pomorca tražeći egzistenciju na moru upravo na ovim našim malim jedrenjacima –trabakulima i skoro svi su zapoćeli kao mladi od 14 – 15 godina kao ,,mali od foguna'' moco (mozzo),a naročito oni koji su bili iz obitelji koja je većbila suvlasnik u nekom trabakulu tj. oni koji su potjecali iz pomorskih obitelji. A bilo je i onih koji nisu bili iz pomorskih obitelji, tj. oni koji suprvi iz obitelji usmjerili se na more, na brod da na brodu traže životnu egzistenciju, pa su ponekad odlazili ravno na parobrod (bez da prođe početak natrabakulu), obično u malo odraslijim godinama pa su neki radili i u stroju na početku kao ugljenari, pa postajali brodski ložaći na brodskim kotlovima naparobrodima koji su tada još imali parne strojeve, i najzad bi ovi postali mazaći u stroju.

Neki isto tako malo po odraslim godinama počinjali su na parobrodima kao mladići palube, pa mornar i najzad kormilar. No ovih je bilo mnogo manje od onihkoji su počeli na trabakulima.

Kako je naprijed opisano većina je ipak prošla put od moca (mozza) pa dalje do mladića palube i mornara, a poneki su napredovali i do kapetana male obalneplovidbe pa su u odraslim godinama zapovjedali, tj bili zapovjednici broda na nekom od trabakula.

Razvoj pomorstva poslije rata

Pomorstvo se razvija i u poslijeratnom razdoblju iako u početku ima dosta poteškoća svi su se preživjeli pomorci vratili kući, pa pomoraca ima puno, abrodova malo tako da u ljetu 1946. godine već ih dosta plovi uglavnom na spašenim trabakulima.

Nekoliko pojedinaca koji su ranije plovili na nekoj od parobrodskih kompanija u Trstu uputili su se u Trst (sada već preko granice jer je Trst več bioizvan granica Jugoslavije kao slobodni teritoriji Trsta) nebi li se ukrcali na neki spašeni parobrod, ali ih vrlo mali broj uspjeva.

Oni mlađi koji su prije rata ili u toku rata pohađali pomorsku školu u Rijeci ili u Malom Lošinju odmah iza rata nastavili su školovanje, kao naprimjerVinko Glušić (sin Vinka) rođen u Sv. Marini 1922. godine, pohađao je pomorsku školu u Malom Lošinju nautički smjer, poslije rata je nastavio školovanje, apo završetku škole nastavio je ploviti na jugoslovenskim brodovima, prošao je karijeru od pripravnika (kadeta), časnika palube pa do zapovijednika(komandanta) broda. Nažalost njegov rođak Glušić Paolo koji je s njim pred rat pohađao pomorsku školu poginuo je u njemačkom logoru.

Plominski đaci pomorske škole u Rijeci strojarski smjer su nastavili školovanje u Rijeci za vrijeme Italije – na talijanskom jeziku, i to :

Nikolić Remo od pokojnog Antona rođen u Plominu 1918. godine nastavio je školovanje u Rijeci, po završetku školovanja iselio u Italiju i nastavio plovitikao strojar sve do upravitelja stroja. Nastanio se u Genovi i tamo je umro.

Keršovani Romano od pokojnog Mateta rođen u Plominu 1918. godine također nastavio školovanje u Rijeci strojarski smjer za vrijeme Italije, i nakonzavršetka školovanja uputio se u Trst i tamo na tršćanskim pomorskim kompanijama stekao karijeru od asistenta stroja pa pomorskog strojara do upraviteljastroja (Capo Machina).

Konačno angloamerička vojna uprava u rujnu 1947. godine napušta Pulu.

Tako u Puli je uspostavljena jugoslovenska uprava pa tako i lučka kapetanija, i sad naši pomorci dobivaju jugoslavenske pomorske knjižice iako su pomorciLiburnije od Brsešćine, Moščenićka Draga, pa do Rijeke pomorske knjižice – matrikule dobivali u Rijeci, pa im je bilo jednostavnije ukrcavanje najugoslavenske brodove. U Rijeci je također oformljeno – organizirano nekoliko jugoslovenskih pomorskih kompanija.

Kako je znano Jugoslavija je nacionalizirala već 1947. godine sve parobrode privatnih pomorskih kompanija. Tako je jugoslavensko ministarstvo pomorstvaosnovalo dvije generalne direkcije. Generalnu direkciju trgovačke mornarice sa sjedištem u Rijeci i generalnu direkciju tehničkih pomorskih poduzeća uSplitu.

Generalnoj direkciji trgovačke mornarice u Rijeci organizacijski pripadaju sve četiri pomorske kompanije: ,,Jugoslavenska slobodna plovidba Rijeka'',,,Jugoslavenska linijska plovidba Rijeka'', ,,Jadranska slobodna plovidba Rijeka'' i ,,Jadranska linijska plovidba Rijeka''.

Generalnoj direkciji tehničkih pomorskih poduzeća u Splitu pripala su organizacijski poduzeća ,,Brodospas'' , ,,Bager'' i ,,Pomorsko građevno poduzeće''.

Poduzeće ,,Brodospas'' je odmah počelo raditi na spašavanju – podizanju brodova potopljenih tijekom rata. Ovdje treba spomenuti da je ovo poduzeće (ovakompanija) podigla sve potopljene objekte i u Riječkoj luci uključujući spomenute velike brodove Kuckuck - ,,Učka'' u brodogradilištu ,,3. Maj'', kao ibrod ,,Ramb III.'' Koji će kasnije dobiti ime ,,Galeb''. Nakon popravka u Puli postat će školski brod Jugoslavenske ratne mornarice.

Poduzeće ,,Bager'' se bavilo čišćenjem luka koje su bile zasute djelovanjem rata i čišćenje plovnih puteva (uskih kanala i slično).

,,Pomorsko građevno poduzeće'' počelo je popravljati u ratu porušene obale u lukama i graditi nove obale.

I sada dosta naših ljudi, pomoraca istočne obale Istre traže ukrcavanje na jugoslovenske brodove ovih pomorskih kompanija sa sjedištem u Rijeci, naročitona brodove ,,Jadranske slobodne plovidbe'' kojoj pripadaju manji brodovi čak neki manji parodbrodi koji nemaju ,,klasu'' ( stari ,,Galeb'' i mali parobrod,,Lav'' ) pa plove samo u Jadranu. Ovoj kompaniji pripadaju i svi trabakuli u državnom vlasništvu. To su oni trabakuli koje su koristile Njemačke snagepred kraj rata, a bili su potopljeni na plitkome, a inače su bili stranih vlasnika, a podizalo ih je iz dna več spomenuto poduzeće ,,Brodospas'' iz Splita.Tako je oko Lošinja podignut trabakul od 220 tona nosivosti, navodno da je vlasnik porijeklom iz Grčke, a brod je dobio ime ,,Mirna'' i pripao je,,Jadranskoj slobodnoj plovidbi'' iz Rijeke, a prvi zapovjednik na brodu je bio (več više puta spomenut) Tomažo Glušić iz Sv.Marine – Labin, kapetan velikeobalne plovidbe.

Pored starih pomoraca vratilo se iza rata kući puno mladih pomoraca koji su služili u talijanskoj mornarici nekoliko godina, a među njima je bilo i onihkoji su u mornarici stjecali neka pomorska zvanja, kao naprimjer kapetana velike obalne plovidbe (padrone marittimo) ili pomorskih strojara (motoristanavale)

Evo nekoliko imena ovih mladih kapetana i strojara, tako imamo nekoliko kapetana velike obalne plovidbe i mladih pomorskih strojara (motorista navale) ;

Kapetani :

Aldo Višković (Ivić) iz Sv.Lovreča – Labin, Berto Gobbo iz Trgeta, Rajković Anđelo (Sveta Marina), Florio Višković (Zupaneto) iz Sv. Lovreča, Silvio Gobbo(iz Prtloga – Labin), Kos Josip (bepi kos iz Gornjeg Rapca), Zaneto Milevoj – Meto (iz Sv.Marine), Kazimir Glušić (iz Sv.Marine – Labin), Stanislav Diminić(franić iz Sv. Lovreča), Pjero Bubić (Klavar – Plomin), Mario Načinović (Sv.Nedelja – Labin), Dražul Stjepan (Moščenićka Draga) i mnogi drugi.

Također imamo i nekoliko mladih pomorskih strojara (motorista navale) :

Eduardo Glušić (Sv.Marina), Stanislav Diminić (marion iz Sv.Lovreča), Kršulja Anton (toni iz Rogočana – Labin), Josip Kirac (rođen u Ravnima – Labin,porijeklom iz Medulina), Škopac Ivan ,,Nini'' iz Rapca i mnogi drugi.

Tako je na parobrod ,,Vis'' ,,Jadranske slobodne plovidbe'' iz Rijeke ukrcao se Berto Gobo iz Trgeta – Raša kao drugi časnik palube (kapetan velike obalneplovidbe). Nažalost več na drugom putovanju brod je isplovio iz Rijeke prema Raši radi bunkera (nadopuna zalihe ugljena), i tako ploveći uz istočnu obaluIstre malo istočnijeo od ulaza u Plominski zaljev došao je na podvodnu minu i brod je potonuo, spašena je sva posada osim jednog člana. Stradao je samojedan čovjek, mornar iz Dalmacije koji je poveo na putovanje do Raše maloljetnog sina i dok je brod tonuo on je tražio sina po kabinama broda kako bi gaspasio i sam se zagušio i potonuo sa brodom, a sina je spasila posada, a otac je nažalost zaglavio na brodu tražeći svoje dijete da ga spasi.

Posadu potonulog broda su spašavali pomorci sa trabakula koji su se našli blizu, a najbliže se našao trabakul ,,ADA.B'' vlasništvo obitelji braće ViškovićZamarija i Kazimira Zupaneti iz Sv.Lovreča, a brodom (trabakulom) je zapovijedao mladi kapetan Florio Višković Zupaneto sin vlasnika broda koji je pred parmjeseci zamijenio na brodu oca Kazimira kao zapovijednika.

Motorni jedrenjak (trabakul) več spominjani ,,Oštro'' koji je pred rat bio u vlasništvu trščanskog brodovlasnika Rocco, a bio je potopljen u podvelebitskomkanalu u Jablancu (u maloj uvali Zavratnica), a podignuo ga je Splitski ,,Brodospas''. ,,Oštro'' je pripadao ,,Jadranskoj slobodnoj plovidbi'' Rijeka te jenjegovo ime ,,Oštro'' zadržano. Brodom zapovijeda Škopac Ivan iz Rapca kap – brodovođa, a na brodu je brodski motorista Eduardo Glušić iz Sv. Marine –Labin.

U brodogradilištu u Piranu dovršena su (u ratu započeta graditi) dva drvena motorna broda posebnog tipa sa jednim jarbolom, a bez jedara nosivosti 250tona, luka pripadnosti Rijeka i dobili ime : jedan ,,Rabac'', a drugi ,,Plomin''. I oba su pripala ,,Jadranskoj slobodnoj plovidbi'' Rijeka.

Na motornom brodu ,,Rabac'' za zapovjednika postavljen je Silvio Gobo iz Prtloga nastanjen u Kranjcima – Labin, kapetan velike obalne plovidbe, a zastrojara (motorista) ukrcan je Josip Kirac iz Ravni (rodom iz Medulina), a nastanjen u Rapcu – Labin i nastavio ploviti kao pomorski strojar na,,Jadranskoj slobodnoj plovidbi'' sve do umirovljenja.

A na motorni brod ,,Plomin'' za zapovjednika je postavljen kapetan male obalne plovidbe Škopac Anton iz Drenja – Labin, a strojar – motorista Kršulja Anton– toni iz Rogočane – Labin.

Ovdje je važno spomenuti da je Kršulja Anton do odlaska na odsluženje vojnog roka u mornaricu bio rudar u Raši, ali je u mornarici prekvalificiran to jeststekao je zvanje (motorista navale) i od tada doživotno je ostao ploviti na brodovima ,,Jadranske slobodne plovidbe'' kao strojar do umirovljenja, umro uRijeci relativno mlad.

Par mjeseci kasnije u brodogradilištu Mali Lošinj završena su 2 malo veća drvena motorna broda od 450 tona nosivosti, jedan je dobio ime ,,Veli Jože'', adrugi ,,Motovun''. Oba broda pripala su kompaniji ,,Jadranska slobodna plovidba'' Rijeka, luka pripadnosti – Rijeka, a posadu su sačinjavali (popunjavali)pomorci iz našeg kraja ; Tako je zapovjednik na motornom brodu ,,Veli Jože'' bio Josip Glušić (Sipe Glušić goran) iz Gore Glušići – Labin kapetan velikeobalne plovidbe, a prvi časnik (oficir) palube je bio Stjepan Dražulj iz Moščenićke Drage, isto kapetan vel. Obalne plovidbe, a brodski motorista(motorista navale) ili kakosu ga tada već nazivali upravitelj stroja bio je Ivan Anelić iz Sutivana kraj Martišnice sa otoka Cresa, dok je sva ostalaposada (oko desetak ljudi) bila iz našeg kraja istočna obala Istre.

Na motornom brodu ,,Motovun'' nosivosti 450 tona, luka pripadnosti – Rijeka, prvi zapovjednik je postao Silvio Gobo, kapetan velike obalne plovidbe do tadazapovijednik na m/b ,,Rabac'' , a na m/b ,,Rapcu'' ga je zamijenio Rajković Anđelo iz Sv. Marine – Labin tada još brodovođa.

Za prvog časnika palube na m/b ,,Motovun'' ukrcan je Milevoj Ivan iz Gore Bartići – Labin, dok je za motoristu – upravitelja stroja ukrcan strojar(motorista navale) Edurado Glušić iz Sv.Marine koji je do tada bio ukrcan na m/b ,,Oštro''.

Sva ostala posada na ,,Motovunu'' bila je iz naših krajeva Liburnije, Labinštine i Plominštine.

U brodogradilištu u Rijeci (Cantieri del Quarnero), današnji 3.Maj, još tijekom rata započeli su se graditi dvije željezne peniše nosivosti 200 tona zapotrebe ratne mornarice, ali nisu bile završene. Završene su tek poslije rata 1947. godine i dobile su ime jedna ,,Raša'', a druga ,,Labin''. ,,Labin'' jepripala kompaniji ,,Brodospas'' iz Splita za potrebe aktivnosti kao ploveće radionice oko podizanja brodova i za smještaj stručnih ljudi brodospasa.,,Raša'' je pripala pomorskoj kompaniji ,,Jadranskoj slobodnoj plovidbi'' iz Rijeke i korištena je kao teretni brod.

Ono malo vremena što je plovila ,,Raša'' je uglavnom prevozila ugljen iz Raše za Rijeku. Posadu ,,Raše'' sačinjavali su ljudi našeg kraja, a kapetan(zapovjednik) na brodu bio je Stanislav Diminić ,,Franela'' (Slave Sipulin) iz Svetog Lovreča – Labin, kapetan velike obalne plovidbe. No, na jednomputovanju na povratku iz Rijeke prema Raši, pred noć na ulazu u luku Plomin (budući da je Raša bila željezna) došla je na podvodnu magnetsku minu ipotonula, srećom nitko od posade nije smrtno stradao.

I tako, iz dana u dan ima sve više brodova većih, ali još više manjih trabakula, među onima koji su spašeni – podignuti nakon rata, ima i onih koji su sepočeli graditi tokom rata, a sada se dovršavaju u svim našim Istarskim – Kvarnerskim (otočnim) brodogradilištima.

Pomorstvo se razvija sve više, sve više ima brodova, i to trabakula još uvijek privatnih, a i pomorske kompanije koje imaju svoje direkcije u Rijeci svakidan imaju sve više brodova, parobrodske kompanije (koje su inače sve državne) dobile su par večih brodova i kao ratnu odštetu i to parobrod ,,Šabac'' (od 5tisuća tona nosivosti), motorni brod ,,Topusko''( 4 tisuće tona nosivosti), tanker ,,Jajce''(od 6 tisuća tona nosivosti), parobrod ,,Bosna'' (od 8 tisućatona nosivosti) i ,,Bojana''(od 4 tisuće tona nosivosti) i godinu dana kasnije iz Njemačkog brodogradilišta još dva broda koja nisu bila dovršena do tadapa su tada dovršena i predata Jugoslaviji kao ratna odšteta pod imenom ,,Srbija'' i ,,Makedonija'' (od 8 tisuća tona nosivosti) i pripale ,,JugoslavenskojLinijskoj Plovidbi'' pa se naši ljudi – pomorci usmjeravaju u tu kompaniju.

Također neki mladi kapetani iz naših krajeva koji su došli iz ratne mornarice, kao kapetani velike obalne plovidbe (padrone marittimo) zamjenjuju svojeočeve kapetane na njihovim trabakulima, kao naprimjer Aldo Višković (Ivić) zamjenio je svog oca Kazimira na njihovom trabakulu ,,Buon Padre'', te mladikapetan Višković Florio (već spomenuti) zamjenio je svog oca na trabakulu ,,Ada B'', obojica su iz Svetog Lovreča.

U malom brodogradilištu u Puli koncem 1947. godine završena je gradnja malog broda (željeznog) od 200 tona nosivosti i dobio ime ,,Cement'' i pripao je,,Jadranskoj slobodnoj plovidbi'' iz Rijeke. Prvi kapetan (zapovjednik) na brodu bio je Kazimir Glušić (Miro Glušić) iz Sv. Marine – Labin, a motorista –strojar na brodu bio je Kobavić Viktor (Vitorio Bazaliska) iz Svetog Lovreča – Labin zaseok Kobavići, sva ostala posada je također bila iz našeg krajaistočne obale Istre.

Početkom 1947. godine u brodogradilištu u Malom Lošinju sagrađen je drveni brod od 200 tona nosivosti (motorni jedrenjak) i dobio ime ,,Viševica'', lukapripadnosti Mali Lošinj. Brod je malo adaptiran i preuređen za prijevoz putnika, i počeo je ploviti na relaciji Mali Lošinj – Rijeka pristajući i u Creskimlukama Unije, Osor, Martinšćica itd. Tako je uspostavljena brodska veza između Lošinja i Cresa sa Rijekom. Iako adaptiran za putnike brod je pripadao,,Jadranskoj slobodnoj plovidbi'' a prvi zapovjednik na brodu bio je kapetan velike obalne plovidbe Kos Josip iz gornjeg Rapca – Labin, a strojar(motorista) na brodu bio je Cipriano Zec iz Martinšćice na otoku Cresu, a ostala posada sa istočne obale Istre, a dvojica sa otoka Cresa – Martinšćica.

U istoj godini dovršen je u brodogradilištu u Piranu za tadašnje prilike vrlo moderan motorni drveni brod od 350 tona nosivosti, a dobio je ime ,,VladimirGortan'', i pripao je ,,Jadranskoj slobodnoj plovidbi'' Rijeka, a prvi kapetan na brodu bio je Škopac Ivan (zvani Gos) iz Rapca, (do tada kapetan namotornom jedrenjaku ,,Oštro''), a motorista strojar na brodu ,,Gortan'' (već su ga zvali upravitelj stroja) bio je također iz Rapca Ivan (Nini) Škopac,povratnik iz talijanske mornarice sa zvanjem (motorista navale), a sva ostala posada (oko 12-14 pomoraca) bilo je iz naših krajeva istočne obale Istre.

Kako se već 1947. godine počelo pričati kako će se nacionalizirati i manji brodovi, trabakuli, neki vlasnici trabakula su to pokušali nekako izbjeći.

Kako je već spomenuto vlasnici trabakula ,,Montelo'' iz Svetog Lovreča – Labin su već 1946. godine otišli na popravak u Pulu i iz Pule svojim trabakulom uItaliju i tamo ostali zauvijek. Tijekom 1947. godine dok je još u Puli bila Angloamerička vojna uprava, pa i civilna uključujući i Lučku kapetaniju pa sutako dva naša trabakula, ,,Aurora'' od 200 tona nosivosti vlasništvo Škopac Petra (zvani Pjero Višković) iz Rapca koji je također prešao u Pulu i ondaisplovio za Anconu i ostao on i njegov trabakul zauvijek u Italiji.

Plominski brodovlasnik Bubić Ivan sa sinom Petrom iz sela Klavar (plominština) je također sa svojim trabakulom od 120 tona nosivosti pod imenom,,STEFANIA'' prešao u Pulu 1947. godine dok je u Puli još bila Angloamerička vojna uprava i odavde isplovio za Veneciju i nastavio tamo ploviti sa svojimtrabakulom u Italiji tako da su ovi trabakuli izbjegli nacionalizaciju u Jugoslaviji koja je nastupila 1948. godine i nastavili ploviti u Italiji za istevlasnike iz starog kraja Istre.

Nakon što je u rujnu 1947. godine Angloamerička vojna uprava napustila Pulu, a u Puli uspostavljena Jugoslavenska vojna i civilna vlast, uključujući ulučke vlasti (lučka kapetanija) ,,Jadranska linijska plovidba'' iz Rijeke uspostavila je sa svojim malim putničkim brodovima pomorsku putničku linijuRijeka – Trst, a ti su brodovi pristajali u svim lučicama istočne obale Istre, od Opatije do Pule, te sve luke zapadne obale Istre od Pule do Trsta (kojije tada već preko granice) i tako drugi dan u povratku

Trst - Rijeka pristajući opet u svim ovim istim lukama.

Kada je 1947. godine Pula došla pod Jugoslavensku upravu, pa i lučka kapetanija i sada mladi ljudi našeg kraja lakše dolaze do pomorske knjižice(matrikule), tako da svaki dan sve više mladih ljudi upućuje se (na more) ploviti i biraju razna zanimanja.

Ne upućuju se više obavezno za početak kao nekad na ,,domaći'' trabakul već se upućuju prema pomorskim kompanijama u Rijeci ,,Jadranskoj slobodnojplovidbi'' , ,,Jadranskoj linijskoj plovidbi'', ,,Jugoslavenskoj linijskoj plovidbi'' takozvanu (dugu plovidbu), to jest, na veće prekooceanske brodove.Sad puno mladića pored zvanje mornara ili ložaća već traže i druga zanimanja pa počinju svoju karijeru kao mali od kuhinje ili mali od kamare, to jestspremaju se za zvanje brodskog kuhara i brodskog konobara (bilo ih je puno) pa ih je teško nabrojiti po imenu.

Isto tako već u školskoj godini 1948/1949. mnogo mladih ljudi našeg kraja, prvi koji su završili osmogodišnju školu u velikom broju upisuju se u srednjepomorske škole u Rijeci, Bakru i Malom Lošinju, u nautički i strojarski smjer, to jest žele postati pomorski kapetani duge plovidbe, ili pomorski strojari(do upravitelja stroja) i na većim prekooceanskim brodovima.

Već spominjani Vinko Glušić sin Vinka rođen 1922. godine u Svetoj Marini – Labin koji je započeo školovanje u pomorskoj školi u Malom Lošinju još prijerata sada je već završio školu i počeo ploviti najprije kao kadet (pripravnik) pa vrlo brzo postaje treći, pa drugi časnik (oficir) palube na velikimprekooceanskim brodovima, pa onda je postao prvi časnik palube te na koncu zapovjednik (komandant) broda na brodovima ,,Jadranske slobodne plovidbe'' kojasvoju upravu još uvijek ima u Rijeci.

Tako je jednom prilikom bio zapovjednik broda ove kompanije kojeg je kompanija prodala u Vijetnam (naravno iza Vijetnamskog rata). Tako je kapetan Vinkoostao oko godinu dana u Vijetnamu u jednoj njihovoj luci radeći kao lučki pilot (peljar). Nakon toga vraća se kući u stari kraj i ukrcaje se kaozapovjednik (komandant broda) na parobrod ,,Hrvatska'' vlasništvo pomorske kompanije ,,Jugoslavenske linijske plovidbe'' iz Rijeke.

Nakon što je ,,Jugolinija'' parobrod ,,Hrvatska'' na kojem je Glušić bio zapovjednik prodala jednom Jugoslavenu privatnom brodovlasniku Dabinoviću, koji jesa svojim brodovima izbjegao nacionalizaciju u Jugoslaviji jer je prilikom nacionalizacije bio sa svojim brodovima u inozemstvu i stavio ih pod Panamskuzastavu. Kad je Dabinović od ,,Jugolinije'' kupio brod ,,Hrvatska'' uključio se u suvlasništvo i kapetan Vinko Glušić i sa vremenom je postao suvlasniksvih brodova kompanije Dabinović, koja je imala svoju upravu u Švicarskoj i nastavio ploviti kao zapovjednik na brodovima sada i ,,svoje'' kompanije. Vinkoje po stare dane radio u sjedištu kompanije u Švicarskoj, pa je sa vremenom svoj dio kompanije prenio na svog sina. Vinko je umro u Švicarskoj relativnomlad i sahranjen je u Rijeci.

Pomorstvo se u našim krajevima sve više razvija i nakon drugog svjetskog rata pa se mladići ukrcavaju i traže na brodovima razna zanimanja, no sad većimamo i jednu veću grupu mladih koji se upisuju u srednju pomorsku školu.

Evo nekoliko imena učenika upisanih prvih poslijeratnih godina u pomorsku školu 1948/49, prvih poslijeratnih godina :

Škopac Srećko rođen u Labinu, bio je jedan među prvima na Labinštini koji je 47. godine završio pomorsku školu – nautiku u Bakru i nastavio ploviti kaopomorski stručnjak.

Zajedno sa Srećkom Škopcem završio je pomorsku školu – nautiku u Bakru Marčelja Dušan iz Rijeke i po završetku školovanja nastavio ploviti i postaopomorski kapetan.

Također sa Škopcem završio je pomorsku školu – nautiku u Bakru Škrbijanec Vasilije iz Matulja i po završetku školovanja nastavio ploviti i postao pomorskikapetan.

Glavičić Leopold iz Ičića, završio je srednju pomorsku školu – nautiku na talijanskom jeziku u Rijeci i postao pomorski kapetan.

Taglić Sergio sin Josipa rođen u Vozilićima – Plomin 1932. godine, upisao je srednju pomorsku školu nautičkog smjera na talijanskom jeziku u Rijeci, i pozavršetku srednje škole počeo je ploviti kao pripravnik (kadet) na brodovima ,,Jugolinije'' iz Rijeke, pa je unaprijeđen za trećeg, pa za drugog časnika(oficira) palube, i onda je nastavio školovanje na višoj pomorskoj školi u Rijeci i stekao zvanje kapetana duge plovidbe, nakon toga je plovio kaozapovjednik na brodovima ,,Uljanik plovidbe'' iz Pule, a neko vrijeme je radio i u upravi ,,Uljanik plovidbe''. Umro je doma u Plominu relativno mlad.

Zajedno sa Taglić Sergiom završio je pomorsku nautičku školu Grbin Ivan iz Ližnjana (Istra) i po završetku školovanja nastavio je ploviti i postao pomorskikapetan duge plovidbe.

Rogačić Guljermo iz Malog Lošinja završio je pomorsku školu nautičkog smjera u Bakru 1947. godine i nastavio je ploviti kao pomorski stručnjak od kadeta(pripravnika) do kapetana duge plovidbe.

Knapić Livio sin Josipa rođen u Klavaru – Plomin 1932. godine, upisao je srednju pomorsku školu strojarskog smjera u Bakru. Prvu plovidbu kao pripravnik(asistent stroja) napravio je na brodovima ,,Jugolinije'' iz Rijeke, a kasnije nastavio ploviti na brodovima ,,Jadrolinije'' iz Rijeke do drugog časnika(oficira) stroja. Nakon toga je upisao i završio višu pomorsku školu strojarskog smjera u Rijeci, te nakon toga nastavio ploviti na brodovima,,Jadrolinije'' iz Rijeke, prvo kao prvi časnik stroja, pa onda upravitelj stroja. No, nekoliko godina pred umirovljenje zaposlio se kod ,,Brodokomerca''iz Rijeke i rukovodio je konsignacionim skladištem ,,Brodokomerca'' (skladištem rezervnih djelova brodskih motora ,,FIATA'' i ,,SULZERA'' do mirovine.

Lazarić Emilio iz Mošćenica, završio je srednju pomorsku školu na talijanskom jeziku u Rijeci 1948. godine i nastavio ploviti u svom zvanju kao pomorskikapetan duge plovidbe.

Koroman Adriano sin Antona, rođen u Plominu (Malini) 1933. godine, po ocu porijeklom (Barban – Istra), upisao i završio srednju pomorsku školu strojarskogsmjera u Bakru. Započeo svoj prvi radni staž kao pripravnik (asistent) stroja, pa treći te drugi časnik (oficir) stroja na brodovima ,,Jugolinije'' izRijeke. Nakon toga upisuje i završava višu pomorsku školu (strojarski smjer) u Rijeci i nastavlja ploviti na brodovima ,,Jugolinije'' kao prvi časnikstroja i na kraju kao upravitelj stroja sve do umirovljenja.

Sa Koroman Adrianom završio je srednju pomorsku strojarsku školu u Bakru Blašković Silvio iz Kršana i po završetku školovanja nastavio je ploviti i postaopomorski strojar, plovio na raznim brodovima pomorskih kompanija.

Forko Silvano iz Pule završio je pomorsku školu strojarskog smjera u Rijeci još 1940. godine i plovi kao pomorski strojar puno godina i jedan je od prvihstrojara našeg kraja.

Angelo Diminić (Franić) sin Josipa rođen 1931. godine u Sv.Lovreču – Labin, upisao je srednju pomorsku školu nautičkog smjera u Rijeci školske godine1948/49. i u Rijeci završio prva dva razreda ove škole, dok je druga dva razreda završio u pomorskoj školi u Dubrovniku. Svoju karijeru kao pomorac odpripravnika (kadeta) do drugog časnika oficira palube proveo je na brodovima tankerske plovidbe iz Zadra.

Nakon toga završava višu pomorsku školu u Rijeci i polaže ispit kapetana duge plovidbe, pa iza iza toga radi u jednoj od pomorskih agencija, pa u lučkojkapetaniji u Puli, i na kraju nastavlja ploviti na brodovima ,,Uljanik'' plovidbe iz Pule kao prvi časnik (oficir) palube i na kraju kao zapovjednik(komandant) broda sve do umirovljenja. Umro relativno mlad u Puli.

Dragozetić Mate rođen u Cresu završio je srednju pomorsku školu na talijanskom jeziku u Rijeci 1947. godine i plovio je niz godina kao pomorski strojar.

Percan Bruno sin Ferdinanda, rođen 1932. godine, Trget (Raški kanal) – Labin, završio srednju pomorsku školu strojarskog smjera u Bakru, plovio je nabrodovima ,,Jugolinije'' Rijeka od pripravnika (asistenta) stroja pa do drugog časnika (oficira) stroja, nakon toga zapošljava se u Pulskom brodogradilištu,,Uljanik'', završio je višu tehničku školu iz Maribora, radio je u brodogradilištu ,,Uljanik'' do mirovine, umro u Puli relativno mlad.

Kermetić Rudolf iz Mošćenica završio je srednju pomorsku školu u Rijeci na talijanskom jeziku strojarskog smjera i plovio godinama kao strojar.

Griparić Bruno rođen na Most Raša (dolina Raše) – Labin 1933. godine, upisao je i završio srednju pomorsku školu strojarskog smjera u Bakru, plovio jecjeli radni vijek na brodovima ,,Jugolinije'' Rijeka. Završio je višu pomorsku školu (strojarstvo), plovio je kao prvi časnik (oficir) stroja, ali serazbolio relativno mlad, izgubio vid (oslijepio) i otišao u invalidsku prijevremenu mirovinu. Umro u Labinu 2011. godine.

Grabovac Josip iz Mošćenica, završio pomorsku školu u Rijeci na talijanskom jeziku 1947. godine i nastavio karijeru kao strojar i plovio godinama kaopomorski strojar.

Fable Romano rođen u Sumberu (Kršan – Labin) 1933. godine, završio je srednju pomorsku školu nautičkog smjera u Rijeci. Započeo je svoju karijeru kaopomorac na brodovima ,,Jugolinije'' Rijeka, od kadeta (pripravnika) do drugog časnika (oficira) palube. Nakon toga je upisao i završio višu pomorsku školunautičkog smjera u Rijeci i položio ispit kapetana duge plovidbe. Iza toga plovi na istoj kompaniji kao prvi časnik (oficir) palube, pa zapovjednik(komandant) na brodovima ,,Jugolinije'' Rijeka do mirovine. Umro u Rijeci relativno mlad.

Beričević Pio rođen u Nerežine – otok Lošinj, završio pomorsku strojarsku školu u Bakru 1948. godine i nastavio ploviti godinama kao pomorski strojar.

Pored Beričević Pia u pomorskoj školi u Bakru završio je nautiku Bratelić Izidor iz Višnjana (Istra) i nakon školovanja nastavio je ploviti i postaopomorski kapetan.

Juraga Aleksandar iz Opatije završio je srednju nautičku školu u Rijeci 1950. godine i nastavio ploviti kao pomorski oficir i zapovjednik broda.

Radović David rođen u Čepiću (Polje – plominština), upisao je i završio srednju pomorsku školu strojarskog smjera u Bakru. Plovio je na brodovima,,Jugolinije'' iz Rijeke od pripravnika (asistenta stroja) do drugog časnika stroja. Nakon toga upisuje i završava višu pomorsku školu strojarstva u Rijecii nastavlja ploviti na brodovima ,,Jugolinije'' kao prvi časnik (oficir) stroja i nakraju kao upravitelj stroja do umirovljenja.

Mesaros Viktor iz Mošćenica, završio je srednju pomorsku strojarsku školu na talijanskom jeziku 1947. godine u Rijeci i nastavio ploviti kao pomorskistrojar.

Golja Bruno, rođen na labinštini, završio je srednju pomorsku školu u Bakru, ali nije se nikad ukrcao na brod, već se zaposlio u tvornici papira u Rijecikao strojar i tamo ostao raditi cijeli radni vijek.

Žuliani Đulio, rođen u Klovar – Plomin 1933. godine, završio je srednju pomorsku školu strojarstva u Bakru. U početku je plovio na brodovima,,Jadrolinije'' od pripravnika (asistenta) stroja do drugog časnika stroja. Nakon toga upisuje i završava višu pomorsku školu strojarstva u Rijeci inastavlja ploviti na brodovima ,,Jugolinija'' Rijeka kao prvi časnik stroja, pa upravitelj stroja. Pred kraj karijere plovi kao upravitelj stroja nabrodovima stranih kompanija, oženio se u Italiji i tamo se nastanio u Palma Novi kraj Genove.

Rubinić Anđelo iz Mošćenica je također završio srednju pomorsku školu strojarski smjer na talijanskom jeziku u Rijeci 1947. godine i napravio karijeru kaopomorski

strojar i plovio je na raznim brodovima kao oficir (časnik) stroja.

Katunar Dario rođen u Puli 1929. godine (Veruda) , završio pomorsku školu – nautiku na talijanskom jeziku u Rijeci, započeo svoju karijeru na Jugoliniji,postao je treći pa drugi časnik palube. Nakon toga se prebacuje u novu kompaniju Kvarnerska plovidba Umag. Tamo plovi na brodovima kao prvi oficir palube,pa neko vrijeme radi u upravi iste kompanije,a potkraj radnog vijeka seli u Kopar i tamo radi u pomorskoj agenciji. Umro relativno mlad u Kopru.

Krnetić Vladimir iz Mošćenica 1946. godine završio srednju pomorsku školu strojarskog smjera. Plovio kao strojar više godina. Završio karijeru na stranimkompanijama kao strojar.

Škopac Anton (Nini) sin Antona rođen u Ravnima – Labin 1933. godine. Upisao srednju pomorsku školu nautičkog smjera u Rijeci 1949. godine. Po završenojsrednjoj školi plovi na brodovima Jugolinije, kako pripravnik (kadet), pa treći, te drugi časnik (oficir) palube. Nakon toga upisuje i završava višupomorsku školu u Rijeci, od tada plovi na brodovima iste kompanije kao prvi časnik palube. Onda je postavljen za predstavnika kompanije Jugolinije u NewOrleansu – SAD, pa predstavnik iste kompanije u New Yorku. Vraća se u Rijeku i nastavlja raditi u istoj kompaniji u komercijalnoj službi do umirovljenja.Umro je relativno mlad u rodnim Ravnima, sahranjen na Škitači (susjedno selo) – Labin.

Sa Škopac Antonom završio je srednju pomorsku školu – nautiku Sladonja Ante rodom iz Pule i po završetku školovanja nastavio ploviti i postao pomorskikapetan.

Također je sa Škopcem završio srednju pomorsku školu – nautiku u Bakru Zorović Dinko sa otoka Cresa i po završetku školovanja nastavio ploviti i postaopomorski kapetan.

Belić Dujo iz Malog Lošinja, završio je nautiku na talijanskom jeziku u Rijeci 1951. godine i nastavio ploviti kao oficir (časnik) na raznim pomorskimkompanijama.

Radoslavić Josip rođen na otoku Unije (Lošinjski arhipelag) rođen je 1932. godine, završio je srednju pomorsku strojarsku školu u Bakru 1953. godine ipočeo ploviti na brodovima Jugolinije – pomorske kompanije iz Rijeke kao asistent stroja (pripravnik), pa kao treći te drugi oficir – časnik stroja. Nakonnekoliko godina plovidbe odselio se u USA New York i tamo ostao živjeti.

U istoj godini 1953. završio je srednju pomorsku – strojarsku školu u Bakru Mavrović Kazimir iz Nerezina – otok Lošinj i nastavio ploviti kao strojar.

Budući se pomorstvo razvijalo vrlo intezivno pa se pored kapetana i strojara sada školuju i pomorski radiotelegrafisti ili ,,Marconisti''. Tako jeRadolović Silvio pokojnog Rudolfa rođen u Kozljak – Plominština, plovio kao telegrafista, poslije rata preselio se u Ameriku (USA) u New Jersey i tamoumro.

Vozila Karlo sin Josipa (Karlo iz Bartole) rođen u Plominu 1906. godine je također bio pomorski radiotelegrafist i plovio cjeli svoj radni vijek naprekooceanskim brodovima.

Umro u Genovi.

Mandić Ivan iz Lovrana završio je srednju pomorsku školu nautike u Bakru 1953. godine i odmah je počeo ploviti kao kadet (pripravnik) na brodovimapomorskih kompanija iz Rijeke.

Mandić Ivan nakon nekoliko godina plovidbe upisuje višu pomorsku školu u Rijeci, i u toj školi diplomira 1960. godine i nakon završene više pomorske školeMandić nastavlja ploviti kao prvi oficir (časnik) palube, a kasnije i kao zapovjednik (komandant) broda i svoju karijeru završava na Lošinjskoj plovidbi izMalog Lošinja.

Sa Mandić Ivanom su 1953. godine istu srednju nautičku školu u Bakru završili i Juričić Marijan iz Kastva i Bratelić Izidor iz Višnjana (Istra) i obojicakao i Mandić postali pomorski kapetani.

Paliska Lucijano rođen u Rogočana – Labin (Istra) završio je srednju pomorsku strojarsku školu u Bakru 1962. godine i plovio je od asistenta stroja, patreći i drugi časnik (oficir) stroja. 1969. godine završio je višu pomorsku školu strojarstva u Rijeci i nakon toga plovi kao prvi časnik stroja i na krajukao upravitelj stroja na prekooceanskim brodovima.

Sa Paliskom je iste 1962. školske godine završio pomorsku strojarsku školu u Bakru i Banić Bruno iz Cresa koji je također postao pomorski strojar.

Salata Mario rođen u mjestu Osor na otoku Cresu, završio je srednju pomorsku nautičku školu u Bakru 1960. godine i nakon toga plovio kao pripravnik(kadet), pa treći i drugi časnik (oficir) palube, a 1965. godine završio je višu pomorsku školu u Piranu, nakon toga je plovio kao prvi oficir i na krajukao zapovjednik (komandant) broda na Lošinjskoj plovidbi iz Malog Lošinja.

Sa Mariom iste godine 1960. u Bakarskoj srednjoj nautičkoj školi završio je školu i Mariov kolega Badurina Mario iz Nerežina sa otoka Lošinja i nakon pargodina plovidbe iselio (dezertirao) u Ameriku (USA) i tamo ostao živjeti.

Saganić Milan rođen u Cresu završio je srednju nautičku školu u Bakru 1960. godine i nastavio ploviti da bi iza toga završio višu pomorsku školu u Rijeci,te plovio kao prvi časnik (oficir) palube, pa na kraju kao zapovjednik (komandant) na brodovima ,,Jugolinije'' – Rijeka, te na brodovima Lošinjske plovidbeiz Malog Lošinja.

Sa Saganićem iste godine završio je srednju pomorsku školu – nautiku i Letiš Nikola iz Lovrana, te i on postao pomorski kapetan.

Ružić Anton – Toni rođen 1941. godine u selu Kapelica – Labin (Istra) završio je srednju pomorsku nautičku školu u Bakru 1960. godine i nakon toga nastavioploviti, pa je nakon par godina završio višu pomorsku školu – nautiku u Piranu (Istra) i nakon toga nastavio ploviti kao prvi časnik, pa zapovjednik(komandant) broda na brodovima ,,Splošna plovba'' – Piran, i na kraju na brodovima Lošinjske plovidbe iz Malog Lošinja, te nakon dvadeset godina plovidbepostavljen je za upravitelja – načelnika lučke kapetanije Pula u Puli, i tamo ostao do umirovljenja.

Sa Ružićem su u istoj godini u pomorskoj školi u Bakru – nautički smjer završili Karina Stjepan iz Brseća i Mohović Alfons iz Beli na otoku Cresu i postalipomorski kapetani.

Lazarić Josip rođen u zaseoku Lazarići – Kršan (plominština), završio srednju pomorsku školu nautičkog smjera u Bakru, plovio je na brodovima,,Jugolinije'' od kadeta (pripravnika) do drugog oficira (časnika), nakon toga se zapošljava u Lučkoj kapetaniji Pula kao inspektor i nakon što je RužićAnton umirovljen postao je upravitelj Lučke kapetanije Pula.

U isto vrijeme sa Ružićem i Lazarićem završava pomorsku školu 1958. godine Ružić Romano iz Raše koji je plovio nekoliko godina i onda emigrirao u Ameriku(USA) i tamo o stao živjeti.

Širola Lucijano sin Guida rođen u Rijeci 1922. godine (porijeklom iz plominskog zagorja) završio je pomorsku strojarsku školu u Rijeci i u toku 2.Svjetskog rata prešao u Livorno na pomorsku akademiju i 1943. godine poginuo kao upravitelj stroja u luci Palermo – Sicilija.

Nikolić Remo sin Antona rođen u Plominu 1918. godine završio je pomorsku strojarsku školu u Rijeci i nakon 2. Svjetskog rata iselio u Italiju, plovio kaostrojar do upravitelja stroja, nastanio se u Genovi gdje je i umro.

Keršovani Romano sin Mateta rođen u Plominu 1918. godine završio je srednju pomorsku strojarsku školu u Rijeci za vrijeme Italije, plovio kao strojar,poslije 2. Svjetskog rata preselio se u Italiju, nastanio se u Genovi i tamo umro.

Zagabria Marino sin Giulija rođen u Plominu, završio je pomorsku nautičku školu u Rijeci za vrijeme Italije 1942. godine, nakon 2. Svjetskog rata preseliose u Italiju gdje je plovio kao časnik (oficir) palube i na kraju kao zapovjednik (komandant) broda i nastanio se u Italiji u Rapalo i tamo umro.

Sokolić Juliano rođen u Nerežinama otok Lošinj, završio je pomorsku strojarsku školu u Bakru, nakon nekoliko godina plovidbe završio je strojarski fakultetu Ljubljani i magistrirao, plovio je na brodovima ,,Jugolinije'' i Lošinjske plovidbe i na kraju bio je direktor brodogradlišta u Malom Lošinju.

Sa Sokolićem iste godine završio je pomorsku školu u Bakru Dezelić Mario iz Orleca na otoku Cresu, plovio je nekoliko godina na brodovima ,,Jugolinije'' izRijeke kao časnik (oficir) stroja, emigrirao je u Americi (USA) i tamo ostao živjeti.

Salata Ilario rođen u Osoru otok Cres, završio pomorsku školu u Bakru 1962. godine nakon par godina plovidbe završio je višu pomorsku školu 1967. godine uPiranu. Plovio je kao oficir (časnik) stroja na brodovima ,,Jugolinije'' i na kraju kao upravitelj stroja. Istu godinu je u Bakru sa Ilariom završio njegovkolega Nadalin Josip sa otoka Unije (Lošinjski arhipelar) i on je kao i njegov kolega Ilario plovio kao pomorski strojar.

Hrboka Lado iz Malog Lošinja završio pomorsku školu u Malom Lošinju 1965. godine, završio višu pomorsku školu u Rijeci, plovio je na ,,Tankerskojplovidbi'' - Zadar i na kraju bio je direktor firme Jadranskog pomorskog servisa u Rijeci.

Pinezić Martin iz Martinšćice na otoku Cresu završio je pomorsku strojarsku školu u Bakru 1963. godine. Plovio na brodovima ,,Jugolinije'' - Rijeka kaostrojar.

Tuhtan Guido rodom iz Cresa završio je pomorsku strojarsku školu u Bakru, plovio je godinama kao časnik stroja na brodovima Jugolinije i na kraju bio jedirektor brodogradilišta u Cresu.

Sa njim je pomorsku školu završio Brečević Alojz iz Tinjana (Istra) i on je kao i Guido godinama plovio kao pomorski strojar.

Grbac Miljenko rođen u Jurčići (Kastav), završio pomorsku strojarsku školu u Bakru 1954. godine i nastavio ploviti na brodovima Jugolinije iz Rijeke. Nakonpar godina plovidbe upisuje i završava višu pomorsku školu Rijeka i nastavio ploviti na brodovima iste kompanije do zvanja upravitelja stroja. Nakonnekoliko godina plovidbe na brodovima Jugolinije napušta kompaniju, zapošljava se u ,,Luka'' Rijeka i ukrcava se na tegljače (remorkere) kao upraviteljstroja i tu ostaje do umirovljenja. Sa Grbcem je završio pomorsku strojarsku školu u Bakru i Peresa Blaž iz Vodnjana (Istra) i postao pomorski strojar, teplovio na brodovima nekoliko pomorskih kompanija. Također je sa Grbcem istu školu u Bakru završio i Mavrović Kazimir iz Nerežina otok Lošinj i postaopomorski strojar.

Jurdana Dinko iz Matulja završio je pomorsku strojarsku školu u Bakru 1954. godine, započeo je pomorsku karijeru kao asistent (pripravnik) stroja nabrodovima pomorske kompanije ,,Jugolinije'' iz Rijeke. Nakon nekoliko godina plovidbe napušta kompaniju i zapošljava se kod Croatia Osiguranje gdje radi doumirovljenja.

Sa Jurdanom Dinkom su 1954. godine završili srednju pomorsku strojarsku školu u Bakru Kuljanić Marin rodom iz Stivana na otoku Cresu i Mežić Miro iz SvetogPetra i obojica kao i Jurdana nakon škole nastavili su ploviti i godinama plovili kao pomorski strojari.

NACIONALIZACIJA

Nažalost 1948. godine nacionalizirani su tada u Jugoslaviji, pa naravno i u našem kraju svi motorni jedrenjaci (trabakuli) preko 50 tona nosivosti, ostalisu u privatnom vlasništvu samo neki mali brodići do 50 tona nosivosti i neke bracere koje su naravno bile ispod te tonaže (50 tona nosivosti). I takvihmalih brodića je bilo nekoliko na otoku Cresu i jedno par u Plominu, dok su svi ostali trabakul isa istočne obale Istre kao i kvarnerskih otoka, Cresa,Lošinja i Krka nacionalizirani. Također nacionalizirani su i trabakuli sa sjevernodalmatinskih otoka (npr. otoka Ista), i svi ovi brodovi suadministrativno pripali pomorskoj kompaniji Jadranska slobodna plovidba u Rijeci. Tako da su sada pomorci (trabakulanti), tj. oni koji plove na manjimbrodovima pretežno drvenim motornim jedrenjacima ujedinjeni u jednoj pomorskoj kompaniji.

EVO NEKOLIKO IMENA NACIONALIZIRANIH TRABAKULA

Nacionalizirani su svi trabakuli istočne obale Istre i kvarnerskih otoka, i evo njihovih imena :

Tako je nacionaliziran motorni jedrenjac ,,QUARNERO'' od 150 tona nosivosti, luka pripadnosti – Pula, vlasništvo Vlačić Antona (Gašpića) iz Stanišovi, GoboAntuna (Grgana) iz Kobavići, te Diminić Ferdinanda (Franela) iz Svetog Lovreča – Labin.

Motorni jedrenjak ,,BUON PADRE'' od 110 tona nosivosti, luka pripadnosti – Pula, vlasništvo Višković Kazimira (Ivića) iz Svetog Lovreča – Labin je takođernacionaliziran.

Nacionaliziran je trabakul ,,BARBA TOMA'' od 180 tona nosivosti, luka pripadnosti – Krk čiji su vlasnici iz Njivica na otoku Krku.

Motorni jedrenjak, trabakul ,,LIBURNIA'' od 120 tona nosivosti, luka pripadnost – Pula je također nacionaliziran, dotadašnji vlasnici bili su ViškovićKazimir (Skito), Milevoj Vjekoslav (Viko Macarin) obojica iz Viškovića – Labin, te Mate Diminić (Gobčić) iz Svetog Lovreča – Labin.

Trabakul ,,MARGERITA'' od 200 tona nosivosti, luka pripadnosti – Krk čiji su vlasnici bili iz Malinske na otoku Krku, također nacionaliziran i pripao jeJadranskoj slobodnoj plovidbi u Rijeci.

Isto je tako nacionaliziran motorni jedrenjak ,,NATALINA'' trabakul od 120 tona nosivosti, luka pripadnosti – Pula, a vlasnici su dotad bili Višković Anton(Drdenić) iz Viškovića, Knapić Emanuel (Mene Knapić) iz Knapića, te Licul Pave iz zaseoka Letiši (svi iz Svetog Lovreča – Labin).

Motorni jedrenjak – trabakul ,,NOGARO'' nosivosti 180 tona, luka pripadnosti – Pula je isto nacionaliziran, a dotadašnji vlasnici broda bili su braćaStanislav i Kazimir Diminić (Marioni) iz Svetog Lovreča – Labin.

Tom prilikom nacionaliziran je i motorni jedrenjak – trabakul ,,RICORDO II. di SAN ANTONIO'', luka pripadnosti – Mali Lošinj od 140 tona nosivosti,dotadašnji vlasnici bili su iz Nerezine braća Jerković

Isto tako nacionaliziran je motornji jedrenjak – trabakul ,,ORIENTE'' od 220 tona nosivosti, luka pripadnosti – Lošinj, čiji su dotadašnji vlasnici takođerbili iz Nerezina (Paron) Lekić Josip sa otoka lošinja.

Motorni jedrenjak, trabkul ,,RICORDO'' od 100 tona nosivosti, luka pripadnosti – Pula, čiji su vlasnici bili Višković Milan (Grgetov) iz Viškovića, DobrićIvan (Smohalić) iz Brovinja, i Višković Anton (Momolo) iz Svetog Lovreča svi iz Labinštine.

Nacionaliziran je također trabakul – motorni jedrenjak ,,S. GIUSEPPE SECONDO'' od 160 tona nosivosti, čiji su vlasnici isto tako porijeklom iz Nerezina naotoku Lošinju (Paron Giuseppe).

Motorni jedrenjak ,,FILIPO'' od 120 tona nosivosti, luka pripadnosti – Pula, istom je prilikom nacionaliziran, a dotadašnji vlasnici bili su iz Prtloga iRabca, Gobo i Faraguna Josip.

Nacionaliziran je motorni jedrenjak – trabakul od 220 tona nosivosti ,,MADONA DEL ROSARIO'' luka pripadnosti – Mali Lošinj, vlasništvo braće Gržan Andrea iDinko iz Nerezina otok Lošinj.

Motorni jedrenjak ,,ADA B.'' Nosivosti 120 tona, luka pripadnosti – Pula, vlasništvo braće Kazimira i Zamarije Višković Županeto iz Svetog Lovreča – Labinje također nacionaliziran.

Nacionaliziran je motorni jedrenjak – trabakul ,,CARMEN'' od 180 tona nosivosti, luka pripadnosti – Mali Lošinj, a dotadašnji vlasnik bila je familijaAleksandra Kamalić iz Nerezina otok Lošinj.

Motorni jedrenjak ,,EGIDIO'' trabakul od 120 tona nosivosti, luka pšripadnosti – Pula, prilikom nacionalizacije vlasnici su bili iz Rabca – Labin.

Motorni jedrenjak ,,D. MANIN'' trabakul od 220 tona nosivosti, luka pripadnosti – Mali Lošinj čiji je vlasnik bio Rukonić Josip iz Nerezina – otok Lošinj.

Trabakul, motorni jedrenjak ,,SVETI NIKOLA'' od 140 tona nosivosti, luka pripadnosti Krk, vlasništvo Jurašić Cirila i brata iz Linardića (uvala SvetaFuška) otok Krk je također nacionaliziran.

Motorni jedrenjak ,,SVETA ELENA'' od 140 tona nosivosti, luka pripadnosti – Pula, vlasništvo braće Višković Antona, Vjekoslava, Mate i Ivana (Stepani) izViškovića – Sveti Lovreč – Labin je istom prilikom nacionaliziran. Ovaj trabakul još jedini danas plovi pod imenom ,,PETRINA'' čiji su vlasnici izDalmacije – Krila jesenice kod Omiša.

Motorni jedrenjak – trabakul ,,EUGENIO'' od 220 tona nosivosti, luka pripadnosti – Mali Lošinj, čiji su vlasnici bili dvije familije iz Nerezina na otokuLošinju Matković i Kamalić je također nacionaliziran.

Istom prilikom nacionaliziran je trabakul ,,SALVATORE'' od 120 tona nosivosti, luka pripadnosti – Mali Lošinj, čiji su vlasnici bili iz Svetog Jakova naotoku Lošinju.

Tako je motorni jedrenjak – trabakul ,,DESTO'' od 120 tona nosivosti, luka pripadnosti – Rijeka, čiji su vlasnici bili iz Martinščice na otoku Cresu jetakođer ovom prilikom nacionaliziran.

Tako su svi naši trabakuli ,,Kvarnerijoli'' kako su ih popularno tada zvali nacionalizirani, a brodovlasnici ovih brodića razvlašteni su i što je jošznačajnije - najžalosnije iskrcani su sa svojih brodova. Svi dotadašnji zapovjednici (kapetani) na tim malim motornim jedrenjacima (trabakulima), kapetanikoji su uglavnom bili vlasnici odnosno suvlasnici na tim brodićima su iskrcani i postavljeni su na te brodove novi kapetani uglavnom kapetani male obalneplovidbe ali to su bili oni koji nisu bili vlasnici niti suvlasnici u bilo kojem brodiću.

I tako je sa ovim potezom razvlaštenja ovih malih brodovlasnika nestala u cjelom kraju svaka aktivnost oko nabave tj. kupnje ili izgradnje, pa makar i udruštvu više njih nekog novog broda, malog jedrenjaka (trabakula).

No i pored ove neugodnosti sa nacionalizacijom malih trabakula, sve više mladih ljudi iz cjelog kraja istočne obale Istre i Kvarnerskih otoka usmjerava sei dalje na more u pomorstvo i tu traži životnu egzistenciju, u svim zanimanjima na brodu. Kako je znano u to vrijeme još uvijek plove parobrodi i to naugljen, pa pored mornara (kormilara) još uvijek ima dosta njih koji plove kao ložaći, pa mazači u stroju (makini) na parnim brodovima.

Isto tako sve više mladića iz naših krajeva (Istočne obale Istre) upućuje se na more u pomorstvo da izuče zanat za brodskog kuhara ili konobara. Takođersve više naših mladih ljudi koji završavaju osmogodišnju školu (koja je tada postala obavezna) i upisuju se u srednje pomorske škole u Bakru i Lošinju iškoluju se u srednjim strojarskim, te nautičkim srednjim školama, pripremaju se za pomorske strojare i kapetane.

No, isto tako pedesetih godina 20-tog stoljeća dosta ljudi – pomoraca našeg kraja sa plominštine i labinštine sele se u Trst (koji je još tada organizirankao slobodni teritorij Trsta, a nekoliko godina kasnije pripast ce tj. bit ce uključen Italiji).

U Trst se preseljavaju uglavnom pomorci koji su prije 2. Svjetskog rata plovili na brodovima pomorskih kompanija iz Trsta.

Isto tako preselilo se u Trst, ali i dalje u Italiju dosta naših pomoraca koji su bili vlasnici, ili samo suvlasnici trabakula koji su im nacionalizirani iostali su obezvlašteni (a u Italiji im je nadoknađena šteta – vrjednost nacionaliziranih malih njihovih motornih jedrenjaka (trabakula)).

Ovi naši pomorci koji su se preselili u Italiju nastavili su ploviti, uglavnom na brodovima Tršćanskih pomorskih kompanija, ali i na nekom talijanskomtrabakulu. No, njihovi potomci se također u Italiji usmjeravaju na more u pomorstvo, a mnogi među mlađima upisuju se najčešće u Trstu, u pomorske školenautičkog ili strojarskog usmjerenja, pa čak i u školu za brodskog radiotelegrafista (ili marconista) kako ih oni u Italiji zovu.

Tako iz Plominštine imamo nekoliko imena upisanih mladića u pomorske škole u Italiji, a najviše u Trstu

Nikolić Rudolf sin Josipa rođen u Plominu 1937. godine, iselio se iza 2.Svjetskog rata u Italiju, završio je pomorsku strojarsku školu u Genovi, plovio jegodinama kao strojar i na kraju postao upravitelj stroja. Živi u Genovi

Nikolić Korado sin Renata rođen u Plominu 1940. godine, završio je pomorsku školu – nautiku, plovio je kao časnik (oficir) palube i na kraju postaozapovjednik (kapetan) broda. Živi u Trevizu (Italija).

Načinović Josip sin Ivana rođen u Plominu – Klavar (sin Pepa Matijašića iz Klavra), završio je pomorsku školu, postao kapetan nastanjen na otoku Capri(Napoli).

Žuštović Germano sin Josipa rođen u Plominu završio je pomorsku nautičku školu u Trstu, plovio je kao kapetan, nastanjen u Catanija – Sicilija.

Masalin Nevio sin Ivana rođen u Plominu 28.10.1938. godine završio je pomorsku nautičku školu u Trstu, nastavio ploviti kao pomorski oficir, i na krajupostao kapetan broda, nastanjen je u Mogliano Veneto.

Stepčić Nevio rođen u Rijeci (porijeklom iz Stepčića – Plomin) 15.2.1938. godine, poslije rata također se preselio u Trst, završio je pomorsku školu uTrstu i nastavio ploviti kao kapetan, nastanjen u Trstu.

EVO NEKOLIKO IMENA ŠKOLOVANIH POMORACA SA LABINŠTINE U TRSTU :

Edo Diminić sin Kazimira i Jelene Kirac, rođen 1935. godine u Sv.Lovreću – Labin, završio je pomorsku školu u Trstu i postao radiotelegrafist (marconist),plovio je kao telegrafista mnogo godina na brodovima tršćanske kompanije ,,Lloyd Triestino'' , a nakon više godina plovidbe položio je ispit kapetanaobalne plovidbe i zaposlio se u Trstu kao zapovjednik (kapetan) na tegljačima (remorkerima) tršćanske kompanije ,,Tripcovich''. Umro u Trstu relativnomlad.

Eligio Vlačić sin Stanislava rođen 1937. godine u Stanisovi – Labin. Završio je pomorsku strojarsku školu u Trstu i plovio cjeli radni vijek na brodovimatršćanske kompanije ,,Lloyd Triestino'' od asistenta stroja (pripravnik) do upravitelja stroja. Umro u Trstu relativno mlad.

Isto tako kao i Edo Diminić i njegov mlađi brat Ferucio Diminić (Marion) rođen 1939. godine u Svetom Lovreču – Labin, završio je (60-tih godina 20.togstoljeća) u Trstu pomorsku strojarsku školu i nakon toga je godinama kao strojar plovio na prekooceanskim motornim brodovima talijanskih pomorskihkompanija, pa onda i na tankerima stranih pomorskih kompanija. Pred kraj radnog vijeka i on se zapošljava kao upravitelj stroja na tegljačima (remorkerima)trščanske kompanije ,,Tripcovich'' iz Trsta koji uglavnom služe u luci Trst. Ferucio je u kompaniji ,,Tripcovich'' jedno vrijeme bio i povjerenik(fiduciario) u toj pomorskoj kompaniji koja tada još posjeduje samo tegljače (remorkere) i radio na remorkerima ,,Tripcovicha'' do umirovljenja.

Diminić Sergio sin Stanislava (Juretovoga) i Katarine, rođen 1937. godine u Stanisovi – Labin, je također nakon doseljenja u Trst (pedesetih godina 20.togstoljeća) upisao se u pomorsku školu za radiotelegrafistu (ili kako ih oni nazivaju marconista), pa je po završetku školovanja plovio kao radiotelegrafistna prekooceanskim brodovima skoro cjeli radni vijek.

Dva brata Đino i Rinaldo Diminić, sinovi Lucije i Stanislava Diminić (Marijonovega). Đino rođen 1942., a Rinaldo 1944. godine u Svetom Lovreču – Labiniselili u Italiju kao maloljetni dječaci pedesetih godina prošlog stoljeća. Kad su odrasli su također slijedili očevu tradiciju i postali pomorci, tj.obojica su u Trstu završila pomorsku strojarsku školu i postali pomorski strojari. Plovili su na brodovima tršćanskih pomorskih kompanija, pa na stranimbrodovima, a pred kraj svog radnog vijeka obojica su se kao strojari zaposlili na tegljačima (remorkerima) kompanije ,,Tripcovich'' iz Trsta i tu radili doumirovljenja.

Također dva brata Diminića Celeste i Rino, sinovi Stanislava Diminića (Franela Sipulin) koji su kao i prethodno opisana braća rođena u Svetom Lovreču –Labin, Rino 1937. godine, a Celeste 1939. godine i iselili se u Trst kao vrlo mladi dječaci.

I oni su nastavili tradiciju svojih predaka, i upisali se i završili pomorsku strojarsku školu u Trstu i po završetku školovanja počeli ploviti. Rino natršćanskim pomorskim kompanijama, a Celeste na pomorskoj kompaniji ,,Adriatica'' iz Venecije, i obojica su plovila kao pomorski strojari na brodovimamnogih pomorskih kompanija i pod stranom zastavom do umirovljenja.

Pored ovih školovanih pomoraca mnogo djece iseljenika iz naših krajeva (koji su uglavnom svi bili pomorci) su također potražili životnu egzistenciju kaopomorci slijedeći svoje očeve na brodovima više pomorskih kompanija u svim pomorskim zanimanjima, od mornara (kormilara), vođa palube (nostromo), brodskihmehaničara, električara, mazača do brodskih kuhara i konobara.

Grbac Miljenko rođen u Jurčići – Kastav, završio je strojarsku – pomorsku školu u Bakru 1954. godine i nastavio ploviti na brodovima ,,Jugolinije'' izRijeke i nakon par godina plovidbe upisuje višu pomorsku školu u Rijeci. Nakon toga nastavlja ploviti u istoj kompaniji i postao je upravitelj stroja, predkraj radnog vijeka zaposlio se kao upravitelj stroja na tegljačima – remorkerima u luci Rijeka i ostao do umirovljenja.

Sa Grbcem je završio pomorsku strojarsku školu u Bakru i Renesa Blaž iz Vodnjana (Istra) i postao pomorski strojar. Također je sa Grbcem istu školu u Bakruzavršio i Mavrović Kazimir iz Nerezina, otok Lošinj i on također postao pomorski strojar.

Jurdana Dinko iz Matulja završio je pomorsku strojarsku školu u Bakru 1954. godine i započeo karijeru kao asistent stroja (pripravnik) na brodovimapomorske kompanije ,,Jugolinija'' iz Rijeke, nakon toga plovi nekoliko godina kao pomorski strojar na istoj kompaniji, a nakon toga se zapošljava u upravi,,Croatia osiguranja'' gdje radi do umirovljenja.

Sa Dinkom su 1954. godine završila srednju pomorsku brodostrojarsku školu u Bakru i Kuljanić Marin rodom iz Stivana na otoku Cresu i Mezić Miro iz Sv.Petra i obojica kao i Jurdana nakon škole su nastavili ploviti i godinama plovili kao pomorski strojari.

Kao što sam već spomenuo, bez obzira na niz neugodnih okolnosti oko nacionalizacije naših trabakula kao i na iseljenje dio naših pomoraca u Italiju, sveviše mladih ljudi naših krajeva usmjeruje se na more – u pomorstvo.

U Rijeci pomorske kompanije sve su jače i tamo do 1954. godine još su sve koncentrirane u Rijeci, tek će kasnije doći do tzv. decentralizacijeJugoslavenske trgovačke mornarice, pa će se neke kompanije preseliti (Jadranska slobodna plovidba u Split), a u nekim drugim Jugoslavenskim lukama osnovatiće se nove pomorske kompanije, ,,Splošna Plovba'' Koper – također ,,Tankerska Plovidba'' Zadar, ,,Atlanska Plovidba'' Dubrovnik i ,,Oceanska Plovidba''Kotor (Boka Kotarska).

No, tada će i naših pomoraca biti na brodovima skoro svih ovih pomorskih kompanija, kao što sam već spomenuo u svim zvanjima na brodu, od mornara,kormilara, vođa palube (nostromo), ložaća, mazaća, pa do kuhara i konobara, ali sada već i časnika (oficira) palube i stroja, kao i zapovjednika(komandanta) na brodu, i također i upravitelja stroja. Tako da i dalje sve više mladih ljudi našeg kraja upisuje se i završava srednje pa i više pomorskeškole nautike i strojarstva, tako da imamo sve više kapetana duge plovidbe kao i upravitelja stroja.

Tako je Jurčić Zdenko rođen u Jurčićima – Kastav 1953. godine upisao, a 1957. godine završio srednju pomorsku – strojarsku školu u Bakru, i odmah nastavioploviti na brodovima pomorske kompanije ,,Jugolinija''- Rijeka, od asistenta (pripravnika), pa treći i onda drugi časnik (oficir) stroja, nakon čegazavršava višu pomorsku školu u Rijeci i nastavlja ploviti na brodovima iste kompanije, ,,Jugolinija'' – Rijeka kao prvi časnik (oficir) stroja i na krajukao upravitelj stroja. I nakon nekoliko godina plovidbe radi neko vrijeme u upravi kompanije ,,Jugolinija'' (personalna služba) do umirovljenja.

U isto vrijeme kao i Jurčić, srednju pomorsku – strojarsku školu u Bakru završio je Mikuljan Džino iz Labina – Istra, i nastavio ploviti kao pomorskistrojar.

Naš Istranin Vlačić Milan (Emilio), rodom iz Vodnjana kraj Pule upisuje 1954. godine srednju pomorsku školu (nautika) u Bakru i završava srednju školu1958. godine u Bakru, i nakon nekoliko godina plovidbe kao časnik (oficir) palube na našim pomorskim kompanijama, nastavlja školovanje i upisuje ekonomskifakultet gdje i diplomira, te napušta plovidbu, i zapošljava se u Pulskom brodogradilištu ,,Uljanik'' kao financijski direktor i tu ostaje do kraja radnogvijeka.

Iste 1958. godine kao i Vlačić Milan u pomorskoj školi u Bakru – nautički smjer završava Kiković Viktor iz Pule i nastavlja ploviti, najprije kao kadet(pripravnik), pa kao oficir (časnik) palube na raznim pomorskim kompanijama.

Također i Marfan Roko, rodom iz Podpična – Istra, iste 1958. godine završava srednju nautičku školu u Bakru i nastavlja ploviti na našim kompanijama kaopomorski časnik (oficir) palube.

Skalamera Vinko iz Mošćenica završio je u Bakru 1955. godine pomorsku strojarsku školu, nakon škole nastavlja ploviti na pomorskoj kompaniji ,,Jadranskaslobodna plovidba'' iz Splita, od asistenta stroja (pripravnika) do časnika (oficira) pomorskog strojara.

Percan Romeo rođen u Raklju (Raški zaljev – kanal), današnja općina Maršana (Istra) završio je pomorsku strojarsku školu u Bakru 1957. godine i nastavioploviti na brodovima ,,Jugolinije'' – pomorska kompanija iz Rijeke, i nakon par godina plovidbe nastavlja ploviti na brodovima stranih kompanija kaopomorski strojar, i na kraju se zapošljava u firmi ,,Dina'' kao strojar i tamo ostaje do kraja radnog vijeka.

Zorović Anton rođen u Nerezinama, otok Lošinj, završio je srednju pomorsku školu – nautiku u Bakru 1958. godine, nastavio ploviti od kadeta (pripravnika),pa kao časnik (oficir) palube i postao kapetan (zapovjednik) broda.

Sandalj Miro iz Mošćenica – Kraj, završio je srednju pomorsku – strojarsku školu u Bakru 1954. godine i postao pomorski strojar, te plovio više godina kaostrojar na mnogim brodovima više pomorskih kompanija.

Jurčić Zdravko rođen u Jurčićima – Kastav završio je srednju nautičku školu u Bakru 1961. godine i nastavio ploviti na brodovima ,,Jugolinije'' iz Rijeke,nakon nekoliko godina plovidbe upisao je i završio višu pomorsku – nautičku školu u Piranu i položio ispit kapetana duge plovidbe i nastavio ploviti na,,Jugoliniji'' do zapovjednika broda. Nakon toga u kompaniji ,,Croatia Line'' do umirovljenja.

Fable Anton rođen u Kršanu (plominština), završio je srednju pomorsku školu u Bakru 1959. godine, plovio na brodovima ,,Jugolinije'' Rijeka – od asistenta(pripravnika) i postao časnik (oficir) stroja i upisuje, te 1966. godine završava višu pomorsku – strojarsku školu, i nastavlja ploviti kao časnik (oficir)stroja i na kraju plovi na stranim kompanijama kao strojar do umirovljenja.

Iste godine 1959. završio je srednju pomorsku – strojarsku školu u Bakru i Škopac Robert iz Rapca – Labin i nastavio ploviti na brodovima pomorskekompanije ,,Jugolinija'' iz Rijeke kao pomorski strojar.

Kos Mario rođen u Rapcu 1944. godine, završio je srednju pomorsku – nautičku školu u Malom Lošinju i nastavlja ploviti na brodovima ,,Jugolinije'' izRijeke, nakon par godina plovidbe završava višu pomorsku – nautičku školu u Piranu i nastavlja ploviti na brodovima iste kompanije - ,,Jugolinije'' –Rijeka kao prvi časnik (oficir) i na kraju kao zapovjednik (komandant) broda.

Škopac Ivan (Đani) sin Andrije, rođen u Rapcu – Labin, završio je srednju strojarsku školu u Bakru 1961. godine i nastavio ploviti na brodovima,,Jugolinije'' – Rijeka kao strojar. Oženio se u Zagrebu i nastavio ploviti na brodovima stranih pomorskih kompanija koje su imale upravu u Beču i plovioje do mirovine (živi u Zagrebu – Velika Gorica)

Škopac Lucijano rođen u Rogočani – Labin, završio je srednju pomorsku – nautičku školu u Malom Lošinju 1968. godine i počeo ploviti na brodovima,,Jugolinije'' od kadeta (pripravnika), pa do drugog časnika (oficira) palube, nakon toga upisuje i završava 1972. godine višu pomorsku nautičku školu uRijeci i nastavlja ploviti kao kapetan duge plovidbe, nakon par godina plovidbe napušta brodove i zapošljava se u pomorskoj agenciji ,,Alijansa'' u luciRaša – Bršica i radi u agenciji do umirovljenja.

Milevoj Feručo (Senar) rođen 8.4.1942. godine u Reburićima – Brgod – Labin, sin Emanuela (kapetana male obalne plovidbe. Završio je srednju pomorsku –strojarsku školu u Bakru 1963. godine i plovio je na pomorskoj kompaniji Rijeka do prvog oficira stroja, pa je neko vrijeme plovio na brodovima stranihkompanija i na kraju na brodovima ,,Uljanik'' plovidbe do umirovljenja.

Valter Kvalić rođen u Vozilićima – Plominština, završio klasičnu gimnaziju u Labinu, upisao višu pomorsku školu u Rijeci i završio ju 1973. godine, pa kaostipendist jedne američke kompanije radio je za istu do 1977. godine, nakon toga 19 godina je plovio na brodovima ex ,,Jugolinije'' iz Rijeke (i na kraju,,Croatia Linea'' iz Rijeke) te pred kraj radnog vijeka bio je predstavnik ove kompanije u Americi u New Yorku – U.S.A.

Barbić Ruđero rođen u Svetoj Nedelji (Nedešćina) – Vrećari – Labin. Nakon završene srednje nautičke škole u Bakru 1955. godine započinje ploviti na raznimkompanijama i 1964. godine završava višu pomorsku nautičku školu u Rijeci. Nakon toga plovio je na brodovima ,,Jadranske slobodne plovidbe'' i na kraju jeradio u luci Pula.

Josip Diminić (Pino Sipulin – Franela) rođen u Svetom Lovreču – Labin 1946. godine, sin Ferdinanda i Ane Dabić, završio je srednju pomorsku nautičku školuu Malom Lošinju. Svoju pomorsku karijeru je započeo na brodovima ,,Jugolinije'' iz Rijeke od kadeta (pripravnika), pa trećeg i drugog časnika (oficira)palube. Nakon toga upisuje i završava višu pomorsku školu u Piranu, nastavlja ploviti na brodovima ,,Jugolinije'' – Rijeka kao prvi časnik (oficir) palubei na kraju kao zapovjednik (komandant) broda.

Ovdje treba istaknuti da kad je bio unaprijeđen za zapovjednika (komandanta) broda, imao je samo 29 godina i da je kao tada najmlađi zapovjednik broda nabrodovima ,,Jugolinije'' i to na brodu ,,Hrvatska'' od 10.000 tona nosivosti na liniji za daleki istok sve do Japana, i ostao u ,,Jugoliniji'' doumirovljenja.

Ovdje bih želio spomenuti da je Josip Diminić (Pino) iz pomorske obitelji iz Svetog Lovreča – Labinskog, već njegov djed isto Josip (Sipe Sipulin)zapovjedao jedrenjacima (trabakulima) samo u Jadranu kao kapetan male obalne plovidbe. Isto tako i Josip (Pinov) otac, sin starog Josipa FerdinandaDiminića (Naudo Sipulin Franela) bio je kapetan velike obalne plovidbe (padrone maritimo) i zapovjedao jedrenjacima i poslije 2. Svjetskog rata i motornimjedrenjacima (trabakulima). A naravno stari Josip i Ferdinand su umrli, ali zato več četvrta generacija, sin Josipa (mlađeg Pina) Klaudio Diminić jezavršio višu pomorsku školu i odavno započeo karijeru pomorskog kapetana i sada plovi na stranoj kompaniji kao kapetan duge plovidbe, zapovjednik hoda uSjevernoj Europi kao četvrti u generaciji (Sipulin – Franela) iz Svetog Lovreča – Labin.

Linardić Armando rođen u Labinu, završio je srednju pomorsku nautičku školu u Bakru 1962. godine i nastavio ploviti od kadeta (pripravnika), pa kao treći,te drugi časnik (oficir) palube, i dalje nastavio ploviti, te 1967. godine završio višu pomorsku školu u Rijeci. Nastavio je ploviti kao kapetan dugeplovidbe kao treći oficir, pa kao zapovjednik (komandant) broda u šezdesetim godinama 20. stoljeća. Sve više mladih ljudi našeg kraja se opredjeljuje zazvanje brodskog telegrafista.

Jedan od prvih bio je Aleksandar (Sandro) Diminić, rođen 10.12.1942. u Svetom Lovreču Labinskom, sin Kazimira (pomorca) i Ane Kranjac.

Po završetku klasične gimnazije u Labinu, upisuje se na višu pomorsku školu – smjer telegrafist – u Rijeci i završava 1964. godine. U početku zapošljava seu ,,Splošnoj plovbi Piran'', pa je bio njihov stipendist na višoj pomorskoj školi. Nakon toga se zapošljava u brodogradilištu ,,Uljanik'' – Pula i nakonnekog vremena se zapošljava u ,,Istra plovidbi'' u upravi, ali povremeno radi i na brodu.

Škopac Ivan rođen u Rapcu, završio srednju pomorsku nautičku školu u Malom Lošinju,a višu pomorsku školu u Piranu. Plovio je na brodovima ,,Jugolinije'' izRijeke do prvog oficira (časnika) palube.

Zupićić Serđo rođen u Labinu, završio je srednju pomorsku nautičku školu u Bakru 1975. godine, a višu pomorsku školu u Rijeci. Plovio je kao pomorskičasnik (oficir) palube na brodovima duge plovidbe i postao je kapetan duge plovidbe.

Isto tako je završio srednju pomorsku školu u Bakru Peruč Nenad rođen u Rijeci, završio je višu pomorsku školu u Rijeci. Neko vrijeme plovio je kao oficir(časnik) palube na brodovima. Danas kapetan Zupićić Serđo i kapetan Peruč Nenad imaju u Rapcu – Labin – malom turističkom mjestu na istočnoj obali Istre(labinštine) mali brod zvan ,,Monsun'' i bave se prijevozom turista po Kvarneru, te posjećivanjem malih turističkih mjesta naročito na Kvarnerkim otocima,najčešće Cresa i Lošinja.

Iste godine kad i Diminić Aleksandar nakon završene klasične gimnazije u Labinu upisuje se u višu pomorsku školu u Rijeci i Jelčić Marino rođen u Vlaska –Brgud – Labin i 1964. djelomično dobiva zvanje pomorskog telegrafiste. Neko vrijeme plovi na večim brodovima ,,Šplošne plovidbe'' – Piran kao pripravnik,pa kao telefrafist. Nakon nekoliko godina plovidbe zapošljava se u luci Raša u pomorsku agenciju ,,Jadroagent'' gdje radi i danas i servisira brodove kaopomorski agent.

Fonović Franko sin Ferdinanda i Danice Tomičić, rođen 1946. Škvaranska – Skitača – Labin. završio je srednju pomorsku strojarsku školu 1964. godine u bakrui započeo svoju pomorsko – strojarsku karijeru kao asistent (pripravnik) stroja na brodovima ,,Jugolinije'' iz Rijeke. Nakon par godina plovidbe kao treči,pa drugi časnik (oficir) stroja, upisuje i završava višu pomorsku školu u Rijeci i onda plovi par godina kao 1. časnik (oficir) stroja na brodovima,,Jugolinije'' i nakon toga napušta plovidbu i zapošljava se u Carinskoj uplovbi Riječke luke gdje radi na pregledu uvozne tehničke robe. Umro je relativnomlad, prije mirovine.

Par godina iza Franka rođen je u istom selu (Škvaranska – Skitača) mlad pomorac Bastijanić Adriano sin Kazimira (pomorca). Adriano je također završiosrednju strojarsku školu u Bakru i započeo ploviti od asistenta (pripravnika) stroja, pa treći i drugi časnik (oficir) stroja i onda je umro vrlo mlad.Obojica, Franko i Adriano pokopani su na griblju u Skitači – Labin.

Kako sam več spomenuo, pored upisa u pomorske škole nautike (pomorski kapetani) i strojarstca (pomorski strojari) sve više mladih ljudi nakon završenegimnazije upisuju se u više pomorske škole za brodske telegrafiste. Tako je Višković Dario Kršana nakon završene gimnazije upisuje višu pomorsku školu zatelegrafista u Rijeci, te ju završava 1964. godine i pored brata Maria – pomorskog strojara zaplovio je kao brodski radiotelegrafist.

Iste godine 1964. još jedan Kršanac, Lazarić Graciano poslije završene gimnazije upisuje i završava višu pomorsku školu u Rijeci smjer radiotelegrafista ipostao je radiotelegrafist i nastavio ploviti.

Višković Marijan (Mario) iz Kršana – Plominština, završio je srednju pomorsku strojarsku školu u Bakru 1960. godine i iste godine započeo ploviti nabrodovima ,,Jugolinije'' iz Rijeke. Nakon nekoliko godina plovidbe prebacio se na jednu stranu pomorsku kompaniju i tamo ostao do kraja radnog vijeka.

Kos Silvano iz malog mjesta Kikus ispod Učke (Plominština), završio je srednju pomorsku strojarsku školu u Bakru 1954. godine i započeo ploviti kaoasistent (pripravnik) stroja na brodovima ,,Jugolinije'' iz Rijeke. Dezertirao u Americi U.S.A. i tamo ostao živjeti.

Srdoč Anton rođen na Zametu – Kastav, završio je srednju pomorsku nautičku školu u Bakru 1961. godine i započeo je ploviti kao kadet (pripravnik) nabrodovima ,,Jugolinije'' iz Rijeke i plovio par godina i nakon toga plovi nekoliko godina na stranoj kompaniji. Na kraju je plovio kao zapovjednik broda namalim tankerima (''Tankerska plovidba Zadar'') koji su razvouili naftu i ostale naftne prerađevine iz rafinerije nafte u Rijeci duž jadranskih luka.

Terković Roko rođen u Kršanu (Plominština) završio je srednju pomorsku strojarsku školu u Bakru 1961. godine i nakon toga počeo ploviti od kadeta(pripravnika) na brodovima ,,Jugolinije'' iz Rijeke i plovio do zvanja prvog časnika (oficira) stroja i nakon toga iselio u Njemačku.

Paliska Lucijano rođen u Rogočani – Labin, završio je srednju pomorsku strojarsku školu u Bakru 1962. godine i počeo ploviti na brodovima ,,Jugolinije'' izRijeke i plovio nekoliko godina da bi 1968. godine završio u Rijeci višu pomorsku školu (strojarstvo). Nakon toga plovi kao strojar na brodovima,,Uljanik'' plovidbe iz Pule i na kraju postaje inspektor u toj pomorskoj kompaniji.

Peruč Lucijan rođen u Lovranu, završio je srednju pomorsku nautičku školu u Bakru 1962. godine i odmah počeo ploviti na brodovima pomorske kompanije,,Jugolinija'' iz Rijeke kao kadet (pripravnik) a kasnije kao časnik (oficir) palube, pa kao kapetan duge plovidbe.

Dobrić Boris sin Nela (pomorski stroja) rođen 1954. godine u Brovinje – Labin, a nastanjen u Rijeci. Po završenoj gimnaziji upisao je i završio višupomorsku školu i stekao zvanje pomorskog radiotelegrafista. Radi nekoliko godina na pomorskoj lučkoj radiostanici Rijeka na brodovima ,,Šplošne plovbe'' izKopra. Sada je zaposlen u Puli u ispostavi ,,Plovputa'' iz Splita na održavanju pomorskih svjetionika na istarskoj obali.

Sa Dobrić Borisom završio je višu pomorsku školu pomorskog radiotelegrafista i Vrbanac Tihomir iz Labinštine, te dobio zvanje pomorskog radiotelegrafista iu tom zvanju plovio na više brodova mnogih pomorskih kompanija.

Srednju pomorsku nautičku školu završio je 1962. godine u Bakru Perusko Anton sin Benjamina i Perusko Fume rođen 1944. u selu Peruski općina Marčana –Pula. Odmah iza školovanja je počeo ploviti kao kadet (pripravnik) na brodovima pomorske kompanije ,,Jugolinija'' iz Rijeke, pa kao treči, pa drugi časnik(oficir) palube. Nakon toga upisuje višu pomorsku strojarsku školu u Rijeci gdje stječe zvanje injžinjera pomorskog prometa i nakon toga nstavio ploviti nabrodovima iste kompanije ,,Jugolinija'' iz Rijeke – kasnije Croatia Line i plovi do umirovljenja.

Iste godine 1962. kad i Perusko Anton, završavaju srednju pomorsku nautičku školu u Bakru i Maglica Franko rođen u Puli, te Seljak Djego rodom iz Opatije iobojica plove kao pomorski časnici (oficiri) palube, pa raznim brodovima pomorskih kompanija, pa na kraju kao kapetani (zapovjednici) brodova.

Višković Bruno sin Vjekoslava i Slavice Jelčić rođen u selu Perčići (Zupaneti) kraj Trgeta – Raša – Labin. rođen 1944. godine završio je srednju pomorskustrojarsku školu u Bakru 1962. godine i nastavio ploviti na brodovima pomorske kompanije iz Rijeke EX ,,Jugolinije'' od asistenta (pripravnika) stroja, pakao treći, pa drugi, pa prvi oficir (časnik) stroja. 1969. godine završava višu pomorsku strojarsku školu u Rijeci i nastavlja ploviti na brodovima istekompanije, i na kraju radi u upravi pomorske kompanije u nabavi goriva i maziva za pomorske strojeve.

Badurina Rikard rođen u Orlencu (Punta Križa) završio je srednju pomorsku strojarsku školu 1963. u Bakru i počeo je ploviti na brodovima pomorske kompanije,,Jugolinija'' iz Rijeke od asistenta (pripravnika), pa do prvog časnika (oficira) stroja.

Pinezić Martin rođen u Martinšćici – otok Cres. Završio je srednju pomorsku strojarsku školu u Bakru 1963. godine i nastavio ploviti na brodovima pomorskekompanije ,,Jugolinija'' – Rijeka od asistenta (pripravnika) asistenta stroja, pa do strojara na ovoj kompaniji.

Deželić Mario rođen u Orlecu na otoku Cresu, završio je srednju pomorsku strojarsku školu u Bakru i nakon toga počeo ploviti na brodovima ,,Jugolinije'' –Rijeka, ali je vrlo brzo dezertirao u Americi U.S.A i tamo ostao živjeti.

Škopac Đani rođen u Ravnima – Sveta Marina – Labin sin Ivana (pomorac) završio je srednju pomorsku nautičku školu u Bakru 1971. godine i počeo ploviti kaokadet (pripravnik) na brodovima ,,Jugolinije'' iz Rijeke. Kasnije plovi kao časnik (oficir) palube, a nakon toga upisuje i završava višu pomorsku školu uRijeci, te nastavlja ploviti kao časnik palube. Stekao je znanje kapetana duge plovidbe, te postaje i kapetan (zapovjednik) broda. Sada još uvijek plovikao zapovjednik na brodu jedne strane kompanije.

Župičić Josip (Pino) rođen u Perčićima – Trget – Raša 1946. godine, sin Anđela i Marije. Završio je srednju pomorsku nautičku školu u Malom Lošinju.Nastavio je ploviti na brodovima ,,Jugolinije'' iz Rijeke od pripravnika (kadeta) do prvog časnika (oficira) palube, a nakon toga upisuje i završava višupomorsku školu u Piranu. Nastavlja ploviti na brodovima iste kompanije iz Rijeke, na brodovima ,,Topusko'', pa ,,Grobnik'' i još nekima. Nakon nekolikogodina plovidbe napušta plovidbu i zapošljava se u Lučkoj ispostavi (Kapetaniji) u Raši – Bršica – Trget, gdje radi još i danas.

Galović Ratomir rođen u Brseču 1942. godine, sin Ivana i Ane Bekarine. Završio je srednju pomorsku strojarsku školu u Bakru 1962. godine i nastavio plovitiod asistenta (pripravnika) stroja do časnika (oficira) stroja. Nakon nekoliko godina plovidbe zapošljava se u brodogradilištu ,,Viktor Lenac'' na doku itamo ostaje do umirovljenja.

Iste godine sa Galovićem završio je srednju pomorsku školu u Bakru Krtačić Ivan, rođen u Malom Lošinju, te nastavio ploviti na brodovima ,,Jugolinije'' izRijeke od asistenta (pripravnika), pa do prvog časnika (oficira) stroja.

Nakon završene gimnazije u Labinu upisuje višu pomorsku školu

Griparić Đanfranko (iz most Raša) za radiotelegrafista i plovi dalje kao radiotelegrafista.

Škopac Nino rođen u Rapcu – sin pomorca Antona (Nina) Škopca, završio je srednju pomorsku nautičku školu u Malom Lošinju, plovio je nekoliko godina kaočasnik (oficir) palube, pa je napustio plovidbu i već godinama je upravitelj Lučke kapetanije u Rapcu.

Radović Eliđo rođen u Čepiću – Plominština, završio je srednju pomorsku strojarsku školu u Bakru 1963. godine i plovio kao strojar na brodovima,,Jugolinije'' iz Rijeke. Umro je relativno mlad.

Sa Eliđom plovio je i njegov brat Radović Romeo kao pomorski radiotelegrafist jer je završio višu pomorsku školu za pomorskog radiotelegrafista.

U isto vrijeme je završio srednju pomorsku strojarsku školu u Bakru i Honović Tito također rodom iz Čepića – Plominština i plovio kao pomorski strojar.

Žuliani Sergio rođen u Kršanu – Plominština završio je srednju pomorsku strojarsku školu u Bakru 1961. godine i nastavio ploviti kao pomorski strojar nabrodovima više pomorskih kompanija, a uglavnom na brodovima ,,Jugolinije'' iz Rijeke.

Višković Branko rođen u Kršanu – Plominština, upisao je i završio srednju strojarsku školu u Bakru. Završio ju je 1960. godine i započeo ploviti nabrodovima ,,Jugolinije'' iz Rijeke od asistenta (pripravnika), pa kao treći i drugi časnik (oficir) stroja. Nakon toga upisuje i završava višu pomorskustrojarsku školu u Rijeci i nastavlja ploviti na brodovima iste kompanije, pa onda radi neko vrijeme u upravi kompanije kao inspektor, a sada je još uvijekzaposlen kod stranog osiguravajućeg društva brodova francuske kompanije ,,Bino Ventar''.

Sa Viškovićem Brankom iz Kršana otprilike u isto vrijeme završava pomorsku strojarsku školu u Bakru i Blašković Silvio i postaje i on kao i Viškovićpomorski strojar i plovio kao časnik (oficir) stroja na brodovima ,,Jugolinije'' iz Rijeke.

Višković Đani rodom iz Presike – Labin nakon završene klasične gimnazije 1971. godine upisuje i završava višu pomorsku strojarsku školu u Rijeci i dobivazvanje pomorskog strojara. Započeo je ploviti na brodovima ,,Jugolinije'' iz Rijeke i nakon nekoliko godina plovidbe kao strojar prelazi raditi u Pulu ubrodogradilište kao inspektor i ostaje tu raditi do umirovljenja.

Milevoj Mate rođen u Brgudu (Reburići) – Labin, sin Feručija, pomorskog strojara. Završio je pomorsku nautičku školu i postaje kapetan duge plovidbe, teplovi na brodovima stranih kompanija kao zapovjednik.

Sušanj Viktor rođen 1938. godine na Kantridi – Rijeka, završio je srednju pomorsku strojarsku školu na talijanskom jeziku.

Započeo je svoju pomorsku karijeru na brodovima ,,Jugolinije'' iz Rijeke od asistenta stroja (pripravnika) do drugog oficira (časnika) stroja, onda jeprešao ploviti na brodove strane kompanije i tamo postao prvi oficir, pa upravitelj stroja i plovio je na toj pomorskoj kompaniji do mirovine.

I u ova naša krizna vremena još uvijek dosta naših mladih ljudi se nastoji školovati u našim pomorskim školama vjerujući u bolje sutra, jer naše pomorskekompanije su skoro sve propale, tako da ti naši mladi školovani pomorci većinom plove na stranim pomorskim kompanijama.

Skoro svi koji su se školovali u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća i prvom desetljeću dvadeset i prvog stoljeća, ako plove, uglavnom plove nabrodovima stranih kompanija.

Rijetko koji ima sreće da plovi na nekom našem brodu ,,Uljanik plovidbe'' iz Pule ili na nekom trajektu ili katamaranu ,,Jadrolinije'' iz Rijeke, tako dakraj polako gubi svoj nekadašnji izvor egzistencije i života u pomorstvu, na moru i na brodu.

NOVA TEMA

Naši pomorci stradali na brodu u drugoj polovici 20. stoljeća

Mnogi su naši pomorci u drugoj polovici dvadesetog stoljeća stradali u nesreći na nekom brodu. Mnogo puta su pomorci sa jedrenjacima bili u opasnosti zbognevremena po jugu i buri, ili iznenadnoj neveri ili pijavice koje su se često pojavljivale na zapadnoj obali Istre, nekad prekrcani teretom, najčešćeugljenom iz Raše, ili pak u magli u mrkloj noći.

Stoga se događalo da ,,svoj'' jedrenjak nasuću pri ulazu ili izlazu iz neke plitke lučuce na zapadnoj obali Istre ili negdje u Dalmaciji. Najčešće bipomorci sami odsukali svoj brod, rijetko je pri tome netko stradao, izgubio život, ali bilo je i toga.

Tako je par godina pred Drugi svjetski rat jedrenjak ,,S.MARCO'' vlasništvo obitelji Dinka Viškovića (Mene Ivićov Domcak), Paveta Licula (Letiš) i obiteljKobavić ,,Matulincovi'', jedreći po noći u Raškom kanalu iz Trsta prema luci Bršici – Raša pun drva za podgrađivanje u Raškim ugljenokopima, udario je unjega parobrod ,,SARACENO'' i potopio ga. Do sudara je došlo navodno jer je navigacijsko svjetlo crvene boje na jedrenjaku ,,S.MARCO'' pokrilo jedro, pa gaovi sa parobroda nisu vidjeli. Nikad se nija doznala prava istina o uzrocima potonuća jedrenjaka ,,S.MARCO''. Potopljen je, napunio se vodom, ali nijezavršio na morskom dnu, već je ostao plutati, zahvaljujući upravo teretu drva kojeg je imao u stivi (utrobi broda).

Drugi dan brod je dotegljen na Bršicu, 4 člana posade ,,S.MARCA'' spasila su se skačući u more, ali jedan član posade – Josip Višković (Menetov IvićDomcak) sin suvlasnika broda koji je spavao pod palubom u pramcu broda nije se uspio izvući, već se ugušio. Drugi dan je izvučen mrtav iz broda i sahranjen(pokopan) na groblju u Svetom Lovreču – Labin.

Šumberac Valentin rođen u Vlakovu (zaseok Španjoli) Labin, zvani Valentin Mali. Plovio je od mladih dana, oženio se i imao dvoje djece, napravio malu kućuu susjednom zaseoku Knapići, i poslije Drugog svjetskog rata preselio u Italiju – Trst i nastavio ploviti na brodovima ,,LLOYD TRIESTINO''. Bio je sabrodom u Somaliji, u luci Mogadiscio i tamo stradao na brodu – nesretni slučaj, pa je tamo i umro i sahranjen – pokopan u Mogadisciu – Somalija.

Knapić Metodije (Mene Knapić) rođen u zaseoku Knapići – Sv. Lovreč – Labin početkom dvadesetog stoljeća. Već kao mlad je počeo ploviti na jedrenjacima(trabakulima), a kasnije na parobrodima raznih kompanija. Nakon nekoliko godina plovidbe kupio je u društvu jedan trabakul od 120 tona nosivosti po imenu,,Natalina''. Nastavio je ploviti na parobrodima, pa je cjelo vrijeme drugog svjetskog rata proveo na jednom parobrodu tršćanske kompanije ,,LLOYDTRIESTINO'' na mrtvom vezu na Dalekom istoku u Indiji. Iza rata, koncem 1945. godine došao je kući i nastavio ploviti na svom trabakulu ,,Natalina'' ukojeg su njegovi suvlasnici u toku rata ugradili motor, pa je to sada motorni jedrenjak.

Jednom prilikom je Metodije (Mene) otišao u prostoriju stroja (motora) pomoći brodskom motoristi oko neke lampe za naftu koja služi za zagrijavanje motoraprije paljenja. Lampa je bila neispravna i kad ju je Metodije napumpao i pokušao upaliti, lampa je eksplodirala i Metodija zapalila i ostao je na svomtrabakulu ,,Natalina'' mrtav. Zakopan (sahranjen) je na groblju u Svetom Lovreču – Labin.

Negdje oko 1950. godine obitelj Anđela Viškovića (Momolo Domcak) ,,Anžulo Domolo'' sa obitelji preselio se u Italiju, inače je cjela obitelj bila jakobrojna, živjeli su dugo, svi su rođeni u Svetom Lovreču – Labin.

Nakon par godina boravka u Trstu 1952. godine otac Anžulo rođen 1897. godine u Svetom Lovreču – Labin, kao i njegov sin Emilio Višković (Momolo) rođen1923. godine isto u Svetom Lovreču ukrcali su se na isti brod ,,MARIA ANTOANETA'' od oko 1000 (tisuću) tona nosivosti. Brod je plovio Sredozemnim morem(Mediteranom). Otac Anžulo je na brodu bio vođa palube (nostromo), a sin Emilio bio je drugi strojar. U jednom putovanju između otoka Sicilije i Sardinijebrod je bio prazan (bez dvodna, bez balasta) uhvatilo ih je veliko nevrijeme i sa velikim valovima prevrnulo je brod. Vrlo je zanimljivo da je nevrijemeprevrnulo brod i to tako da je kobilica (kolomba broda – dno broda ostala na površini). Dakle brod je ostao plutati prevrnut, poklopio je cjelu posadu initko se od posade nije spasio iako je brod naknadno spašen onako prevrnut. Cijela posada je stradala – potonula, nikad nikoga ni mrtvog nisu pronašli.Tako su izgubili život na istom brodu otac Anžulo i njegov sin Emilijo obojica iz Svetog Lovreča – Labin. Njihova tijela su zauvijek ostala u dubinamaSredozemnog morskog prostranstva.

Motorni brod ,,FRANCESCA'' – luka pripadnosti Trst, od 350 tona nosivosti, a posada je sva bila iz našeg kraja, od ljudi koji su se pred godinu ili dvijeiselili u Trst. Zapovjednik broda bio je Kazimir Višković (Miro Menetov - ,,Jance'') sin Dinka (Meneta Ivića). Kazimir je rođen 1911. godine u Sv. Lovreču– Labinskom. Bio je kapetan velike obalne plovidbe (Padrone Maritimo) – 1953. godine.

Brod je krcat umjetnog gnojiva isplovio iz Trsta prema nekoj luci Bliskog Istoka. U Dalmaciji ga je uhvatilo veliko nevrijeme s juga i brod se sklonio uuvalu luke Rogoznica kraj Šibenika i tu ostao par dana. No u tih par dana, budući da je stalno kišilo, ušlo je i neštvo vode u brod, pa se umjetno gnojivomalo smočilo i stvorio se plin u podpalublju, pa je kod isplovljavanja prilikom paljenja jedne lampe u prostorijama stroja (motora) došlo do eksplozijeplina u podpalublju. Pomorci koji su se digli i bili na palubi, prilikom eksplozije odletili su u more, samo je jedan stradao, ostao bez nogu, no trojicakoja su još bila u podpalubskim prostorima, gdje su do tad spavali, smrtno su stradali. Tako je vođa palube Višković Karlo (zvan Draže) rođen u Viškovićima– Sveti Lovreč Labinski početkom dvadesetog stoljeća, što znači da je imao već oko 50 godina, smrtno stradao. Isto tako ispod palube stradao je i BlažinaLino (moj dragi prijatelj) sin Franje Blažine rođen 1931. godine u selu Crni, Sv Marina – Labin. Bilo mu je to prvo ukrcavanje. Prvo ukrcavanje je bilo imladom pomorcu Milevoju Etoru, sinu Josipa i Ane rođen 1932. godine u Bravinje (Koromačno) – Labin. On je također smrtno stradao. Svu trojicu koja susmrtno stradala na brodu ,,FRANCESCA'' sahranili su u Trstu.

Višković Stjepan (Stefano) sin Vjekoslava (Viketa Stefana Županeta) i Ivane, rođen 1933. godine u Viškovićima – Sveti Lovreč Labinski.

Počeo je ploviti vrlo mlad na našim trabakulima. Pa je tako 1949/1950. godine polagao ispit brodskog motoriste u srednjoj pomorskoj školi u Bakru. Nakontoga nastavio je ploviti na tankerima ,,Tankerske Plovidbe'' iz Zadra kao mazač u stroju. 1959. godine bio je ukrcan kao mazač na tankeru spomenutekompanije ,,Petar Zoranić'' od 24.000 tona nosivosti. Na jednom putovanju kad je tanker ,,Petar Zoranić'' plovio sa punim teretom naftnih derivata iz CrnogMora prema Sredozemlju, u Istanbulskom kanalu došlo je do sudara između tankera ,,Petar Zoranić'' i jednog grčkog tankera. Oba tankera su se zapalila.Poginulo je mnogo pomoraca na jednom i drugom brodu. Među poginulima na tankeru bio je i Višković Stjepan (Stefano), a tijelo nije nikad pronađeno, tako dasu njegovi ostaci ostali zauvijek u moru Istanbulskog kanala.

Knapić Elio sin Knapića Mateta i Marije Vlačić, rođen 1930. godine u Stamišovima – Sveti Lovreč Labinski. Počeo je ploviti mlad, ali je večinom plovio namotornim čamcima u luci Rijeka na čamcu Lučke kapetanije, te na čamcu neke pomorske agencije. Pa je 1951. godine u srednjoj pomorskoj školi u Bakru položioispit pomorskog motoriste i nakon toga plovio na velikim motornim brodovima kompanije ,,Jugolinije'' iz Rijeke kao mazač u stroju. 1960. godine bio jeukrcan kao mazač na motornom brodu ,,MAKEDONIJA''. Brodom su doplovili u luku Port Sudan u Somaliji u Crvenom Moru. Imali su na brodu (u stroju) jednuhavariju. Grijao im se jedan ležaj motora u karteru i oni su isli otvarat karter, odvijali su vijke na pastelama (pločama) koje zatvaraju karter. Budući dasu u karteru motora imali svjetlo, netko ga je upalio i plin (gas) koji je nastao u karteru je eksplodirao i odbacio pastele (ploče) koje zatvaraju karteri tada su Elio Knapić i još jedan strojar stradali. Strojar je bio mrtav na licu mjesta, a Elio je umro drugi dan u bolnici u Port Sudanu. Sahranjen je uPort Sudanu u Somaliji, a nakon godinu dana (tako su zahtjevali propisi) posmrtni ostaci Elia Knapića su vračeni doma, u zemlju i sahranjeni su na riječkomgroblju Kozala.

Klemente Zec rođen 1912. godine u Martinšćici na otoku Cresu, počeo je ploviti vrlo mlad na creskim trabakulima, odnosno trabakulima Martinšćice na otokuCresu.

Kasnije je plovio na brodovima ,,Jadranske slobodne plovidbe'' iz Splita.

Uz plovidbu kao brodski motorista na trabakulima školovanjem je došao do zvanja mlađeg pomorskog strojara. Tako je u starijim godinama plovio kao strojar,pa je tako u 60-im godinama 20. stoljeća bio ukrcan na motornom brodu ,,TISA'' kao drugi strojar.

Bio je već pred mirovinom (navodno da mu je to bilo posljednje putovanje prije mirovine). No oni su sa brodom ,,TISA'' od 800 tona nosivosti plovili izneke Sjevernojadranske luke krcati drva prema nekoj luci Bliskog Istoka.

Naravno brod je bio krcat drva u stivi (skladištu – utrobi broda), ali i veliku količinu drva brod je imao i na palubi. Brod je u Sredozemlju ispod grčkogotoka Krete uhvatilo nevrijeme i veliki valovi su prevrnuli brod, stradala je sva posada, tako je tijelo Klementa Zeca iz Martinšćice na Cresu zauvijekostalo u dubinama Sredozemnog mora.

Martinčić Nelo rođen 1932. godine u zaseoku Skarkoni – Sv. Marina – Labin. Počeo je ploviti vrlo mlad na brodovima pomorske kompanije ,,Jugolinija'' izRijeke, i počeo je učiti za konobara, pa je postao konobar i plovio uvijek na brodovima ,,Jugolinije''.

1971. godine bio je ukrcan kao konobar na brod ,,August Cesarec'' (naravno brod kompanije ,,Jugolinija''). Na brodu je došlo do požara, pukla je jednacijev od hlađenja (klime uređaja) na brodu, izašao je plin i nastao je požar i Nelo je u tom požaru poginuo. Izgubio je život mlad, u tridesetoj godiniživota. Sahranjen (pokopan) je u Podgradu – Slovenija (Ilirska Bistrica) odakle mu je bila supruga.

Knapić Franko rođen u Klovar – Plomin – Labin 1942. godine. Završio je srednju pomorsku školu u Bakru 1961. godine i nastavio je ploviti na brodovima,,Jugolinije'' iz Rijeke kao pripravnik (asistent) stroja, pa treći i onda drugi časnik (oficir) stroja. 1973. godine bio je ukrcan kao drugi oficir strojana motornom brodu ,,Zadar'', i 23.01.1973. godine nalazili su se na brodu u luci Casablanca (Alžir) i Franko je nesretnim slučajem uvečer pao u more iutopio se. Posmrtni ostaci su vraćeni doma, te je sahranjen na labinskom groblju.

Višković Tiberio (Bero Skiteton) sin Kazimira i Milke, rođen 1925. godine u Viškovićima – Sv.Lovreč – Labin. počeo je ploviti vrlo mlad na očevom trabakulu,,Liburnija''. U ratu bio je dvije godine u vojsci u Partizanima. Iza rata počeo je ploviti na brodovima ,,Jugolinije'' iz Rijeke, bio je ukrcan kao mornarna brodu ,,Snježnik''. Bili su vezani uz obalu u luci Bar (Crna Gora). Tiberio je bio na tavalonu izvan broda i farbao je oplatu broda na pramcu.Poskliznuo se sa tavalona i pao je na obalu i jako se povrijedio, te je drugi dan umro u Titogradskoj (Podgoričkoj) bolnici u Crnoj Gori. Posmrtni ostacidovedeni su u Rijeku i Tiberio Višković sahranjen je u Rijeci na groblju Kozala.

Blažina Guido sin Josipa i Marije, rođen 1932. godine u selu Drenje – Sv. Marina – Labin. Počeo je ploviti vrlo mlad na našim ,,labinskim'' trabakulima.Plovio je kao mornar (kormilar), a kasnije je prešao na brodove riječke kompanije ,,Jugolinije''.

1980. godine bio je ukrcan na velikom prekooceanskom brodu ,,Dunav''. Plovili su od zapadne obale Amerike prema Dalekom Istoku – Japanu.

U Tihom oceanu (Pacifiku) uhvatio ih je ciklon i 27.12.1980. godine brod ,,Dunav'' potopljen je u ciklonu, te je sa brodom nestala sva posada broda, patako i Guido Blažina. Njegovo tijelo je zauvijek ostalo u prostranstvima Tihog oceana (Pacifika).

Mnogi iseljeni ljudi iz našeg kraja iza Drugog svjetskog rata bili su najviše pomorci i to su nastavili raditi i u iseljenoj zemlji, a to je najčešće bilaItalija. No njihovo potomstvo nije ih uvijek slijedilo, često su mladi birali i druga zanimanja, a u starom rodnom kraju, u našj Istri nisu imali takveprilike, pa ih je ogromna većina mladih slijedila svoje očeve pomorce.

Tako su u Italiji stariji ljudi poumirali, a mladi više nisu pomorci, tako da ta stara pomorska tradicija koja je nekad davala ,,pećat'' našem kraju,polako izumire. No neki koji su se iselili čak u Ameriku – New York željeli su, i naravno nastavljali svoje zanimanje kao pomorci, makar to bilo samo uluci, na lučkim tegljačima (remorkerima).

Ja ću spomenuti samo par slučajeva. Tako su braća Nelo i Fiore Kobavić, sinovi Vitoria (Bazaliska) rođeni u Sv.Lovreču – Labin (zaseoku Kobavići) i nakondolaska u Ameriku – New York potražili i našli posao na brodu, istina lučkom tegljaću (remorkeru) kao strojari i radili na tim brodovima do umirovljenja.

Isto je to u New Yorku napravio i Višković Nela (Ivić), rođen u Sv.Lovreču – Labin 1926. godine, sin Kazimira i Milke.

Dolaskom u Ameriku zaposlio se kao strojar na tegljačima (remorkerima) i na njima plovio do umirovljenja. Sva trojica, braća Kobavići i Višković Nelo umrlisu u New Yorku.

Također Kazimir Diminić (Gopčić Kapara) ,,Sorinkin'', sin Mateta Diminića i Marije Zupčić (Sorinka), rođen 1919. godine u Sv.Lovreču – Labin, služio jevojni rok u talijanskoj ratnoj mornarici, i to u Napulju, na otoku Ischia i tamo se več u toku rata oženio.

Žena mu je rodila sina, Kazimir je došao doma 08.09.1943. godine (kapitulacija Italije). Kapitulacija ga je zatekla u starom kraju, tako da je zadnje dvijegodine rata (sa ženom talijankom i djetetom) proveo u starom (rodnom) kraju.

Poslije rata iselio se u Italiju i nastavio ploviti. Plovio je par godina na brodovima duge plovidbe kao kormilar i nakon toga ukrcao se na mali putničkibrod ,,Ischia'' – luka pripadnosti Napoli. Budući da je imao ispit kapetana velike obalne plovidbe (Padrone Maritimo), pa je sa ovim zvanjem imaoovlaštenje, to jest mogao je zapovjedati sa svim brodovima u Sredozemlju (Mediteranu) bez obzira na njihovu veličinu i namjenu. Tako se Kazimir ukrcao namali putnički brod ,,Ischia'', te proveo nekoliko zadnjih godina plovidbe do umirovljenja. Svi su ga u ovim lukama oko Napolija poznavali kao,,Triestino''. Umro je u Napoliju u dubokoj starosti i sahranjen je na otoku ,,Ischia''. Imao je tri sina (Mate, Kazimir i Flavio), ali nijedan nijeslijedio oca i nije postao pomorac.

Mnogo je mladića iz ovog našeg kraja (istočna obala Istre), budući da je tada to bio kraj pomoraca, tijekom Drugog svjetskog rata služilo vojni rok utalijanskoj ratnoj mornarici, najčešće u južnoj Italiji.

Tako je 08. rujna 1943. godine (na dan kapitulacije Italije) dosta njih, naročito onih koji su bili stacionirani u ratnoj luci Taranto ili Brindisi,odlučili su se približiti rodnom kraju. Budući da su angloameričke pomorske snage zajedno sa jugoslavenskom mornaricom – Jugoslavenskom Narodnom Armijom(Partizanskom mornaricom) zauzele otok Vis u Dalmaciji, a kasnije i druge otoke, pa i dio Dalmacije na kopnu i tako stvorili uvjete da i naši mladi ljudi,do tada vojnici (najčešće) talijanske ratne mornarice dođu u Dalmaciju i to u Jugoslavensku Ratnu Mornaricu. Budući da su naši mladići, neki več i stručnoosposobljeni, neki su brzo postali podoficiri (dočasnici), a neki oficiri (časnici) u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici.

No po završetku rata, nakon kratkog vremena večina njih su demobilizirani i nastavili ploviti na brodovima trgovačke mornarice. No ipak se par mladićazadržalo u službi Jugoslavenske ratne mornarice. Ja ću spomenuti samo par njih.

Tako je ostao u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici (kao oficir) Josip Rabac rođen u Rependi – Labin i služio mornarici, te je dobio čin kapetana fregate,plovio je na raznim brodovima, od razarača, pa dalje. Završio je višu pomorsku akademiju u Divuljama kraj Splita. Otišao je u mirovinu 1987. godine, živi usvom rodnom mjestu.

Tako je u ratnoj mornarici ostao par godina iza rata i došao do čina poručnika bojnog broda (rang kapetana 1. klase) Karlo Diminić, sin Petra i Anticerođen u Sv.Lovreču – Labin 1917. godine. Nakon par godina je demobiliziran i postavljen je za upravnika personalne službe brodogradilišta ,,Uljanik'' uPuli. Nakon par godina postao je predsjednik kotara Buje, čiji prostor još pripada organizacijski slobodnom teritoriju Trsta i ostao je tamo u tom krajuIstre doživotno, umro je u Umagu u dubokoj starosti.

Tomičić Eugen sin Antona, rođen 1919. godine u selu Skvaranska – Skitača – Labin. U mladim danima je plovio na našim trabakulima.

Služio je vojni rok u talijanskoj ratnoj mornarici. 08. rujna 1943. godine (kapitulacija Italije) zatekla ga je u talijanskoj ratnoj luci Taranto i brzoiza toga kao i mnogi naši mladići došao je u Dalmaciju na otok Vis i odmah se aktivno priključio Jugoslavenskoj ratnoj mornarici, i nakon godinu dana(prije završetka rata) upućen je u oficirsku (mornaričku) školu u tadašnji S.S.S.R. (Rusiju) i tamo ostao u školi dvije godine. Srećom vratio se natrag uJugoslaviju prije poznatog političkog sukoba između Jugoslavije i Rusije (S.S.S.R.-a) - ,,INFORBIRO''

Nakon par godina po povratku iz Rusije kao mornarički oficir upućen je u vojnu pomorsku akademiju u Divuljama kraj Splita. Po završetku akademije dobio jevisoki vojni čin u ratnoj mornarici. Kako je Tomičić plovio na brodovima ratne mornarice, često je dolazio u Boku Kotarsku i to naravno najčešće u mjestoTivat gdje se nalazio arsenal – gdje su brodovi mornarice dolazili na popravak.

Eugen Tomičić se u Boci Kotarskoj, u Tivtu i oženio. Vrlo je zanimljivo da je Eugen u Boki Kotarskoj našao Istranku, a zvala se Istra, što je vrlozanimljivo.

Evo kako se to dogodilo : naš Istranin Poropat Mijo (u Istri zvan Miho) radio je do Prvog svjetskog rata u vojnom arsenalu Austrougarske ratne mornarice uPuli.

Nakon Prvog svjetskog rata pred talijanskim fašistima pobjegao je u Jugoslaviju. Budući da je radio u arsenalu, tražio je posao u arsenalu i našao ga je uBoci Kotarskoj u mjestu Tivat.

U Titvu se Mijo i oženio i imao je četiri kćeri kojima je dao vrlo značajna imena : Istra, Mila, Divna i Draga. Očito je Mijo iako u Boci Kotarskoj, dalekood Istre, cijeli život mislima i osjećajima bio vezan za rodnu Istru.

Tako je Eugen Tomičić oženio u Titvu najstariju sestru Istru Poropat, te su se nastanili u Splitu, gdje je Eugen imao sjedište svoje mornaričke komande.Eugen je bio upravitelj stroja na razaraču ,,SPLIT'', tadašnji najveći razarač u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici, od oficira našeg kraja (istočna obalaIstre) imao je čin kapetana bojnog broda (rang pukovnika).

Relativno mlad umro je, ali je mrtav doveden u rodni kraj i sahranjen je u Labinu, na labinskom groblju. Nakon Eugenove smrti, supruga Istra, zajedno sadjecom, preselila se iz Splita u Pulu i tu nastavila živjeti. Umrla je u dosta velikoj starosti, a sahranjena (pokopana) je u Labinu, na labinskom groblju,u zajedničkoj grobnici sa pokojnim suprugom Eugenom.

Sv. Lovreč 2015